POUKE RJEŠENJA

U osamdesetima su izazvale uzbunu, gdje su 'nestale' kisele kiše?

  • Autor: Darko Vlahović
  • Zadnja izmjena 19.06.2022 16:00
  • Objavljeno 19.06.2022 u 15:33
tportal

Izvor: Profimedia / Autor: SIMON FRASER / Sciencephoto / Profimedia

Kisele kiše smatrale su se osamdesetih godina jednom od najvećih prijetnji prirodnom okolišu, a danas se više gotovo i ne spominju. Priča o rješavanju tog problema pokazuje da je čovječanstvo ipak sposobno pokrenuti neku djelotvornu ekološku akciju, ali da bi se to dogodilo potrebna je suradnja znanosti i politike

Sredinom pedesetih godina u američkoj saveznoj državi New Hampshire uspostavljeno je zaštićeno šumsko područje Hubbard Brook u kojemu su praćeni utjecaji zagađenja na ekološki sustav. Već početkom sedamdesetih znanstvenici su nedvojbeno utvrdili da su padaline do sto puta kiselije od normalnih, odnosno takozvane 'kisele kiše', postale sve učestalije, te da bi u roku od nekoliko desetljeća one mogle uništiti ekosustav eksperimentalne šume.

Znanstvena zajednica postavila si je dva pitanja: što izaziva te smrtonosne kiše i što bi se moglo učiniti da se one zaustave? Kiša nikad nije sastavljena samo od vode. U svakoj kapi nalaze se razni kemijski spojevi i atmosferske čestice, a neke od tvari poput sumporovog dioksida i dušikovih oksida običnu kišu čine kiselom. Na pH skali kojom se mjeri kiselost, 'normalna' kiša ima pH vrijednost od oko šest, dok padaline koje su bile u dodiru sa štetnim plinovima imaju vrijednosti koje mogu biti stoti dio 'normalnih'. Svaki cijeli broj na skali pH označava deset puta veću vrijednost, a u eksperimentalnoj šumi Hubbard Brook mjerenja padalina pokazivala su vrijednost od oko četiri pH, što je označilo globalni poziv na uzbunu.

Sumporov dioksid i dušikovi oksidi mogu se u prirodi naći samo kao kratkoročni nusproizvod vulkanskih erupcija ili udara gromova. Međutim, tu u priču ulazi čovjek sa svojom industrijom, a kao daleko najveći zagađivači označene su elektrane na ugljen koje su neprestano u atmosferu emitirale velike količine tih plinova koji su se ponašali kao golemi otrovni oblaci. Vjetrovi bi te oblake raznosili uokolo kako bi svoj opasni kišni teret istovarivali stotinama kilometara od izvora zagađenja.

Kisele padaline postajale su sve učestalije: osim kiselih kiša pojavili su se i kiseli snijeg i kisela magla, a posljedice su bile zakiseljavanje tla, rijeka i jezera, te odumiranje šuma kao i korozija objekata koje je izgradio čovjek. Znanstvenici su krajem sedamdesetih kisele kiše proglasili jednom od najvećih prijetnji okolišu i pozvali na hitnu akciju. Dakako, političari i industrijalci su u početku negirali problem i odbacivali odgovornost, no kako su dokazi i pritisak javnosti postajali sve snažniji, u američkom Kongresu napokon je krajem osamdesetih donesena regulativa kojom je vlada postavila gornji limit sumporovog dioksida koji sektor proizvodnje električne energije smije emitirati svake godine. Ukupna dopuštena emisija zatim je podijeljena na fiksni broj 'dozvola za zagađenje' koje su dobile pojedine elektrane. One su mogle odlučiti hoće li iskoristiti čitavu dopuštenu emisiju ili će ju prodati nekoj drugoj elektrani.

Taj sustav - poznat kao 'cap and trade' - izazvao je brojne kritike ekoloških udruga jer je vlada time navodno prodavala čist zrak, ali je istodobno elektranama omogućio određenu ekonomsku fleksibilnost, kao i vrijeme potrebno za prilagodbu. Neki proizvođači postavili su uređaje za desumporizaciju a neki su se prebacili na ugljen s niskom razinom sumpora ili na prirodni plin. Nakon petogodišnjeg perioda gornji limit je dodatno snižen, što je potaknulo novi val tehnoloških prilagodbi.

Emisije dušikovih oksida također su smanjene zahvaljujući relativno jeftinoj tehnologiji. Kanada i Europska unija prihvatile su slične sheme trgovine štetnim emisijama pa je problem kiselih kiša na europskom i sjevernoameričkom kontinentu u velikoj mjeri riješen. Brojnim ekosustavima potrebno je dulje vrijeme za oporavak, ali i taj proces ubrzan je ponovnim uvođenjem biljnih vrsta koje su na nekom području bile nestale zbog kiselih kiša. U zemljama poput Rusije, Indije i Kine, koje se još uvijek oslanjaju na ugljen s visokim razinama sumpora, problem kiselih kiša i dalje postoji. Ali postoje i relativno jednostavna rješenja.

Priča o kiselim kišama pokazuje da čovjek ipak može riješiti neki problem zagađenja okoliša ali potrebno je mudro političko vodstvo koje se oslanja na znanost. Samo to i ništa više.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!