Europska komisija predlaže novi paket mjera da bi ograničila uvoz čelika iz Azije. No dok Bruxelles najavljuje carine i kvote, u pozadini se vodi puno dublja rasprava: treba li Europi uopće još 'prljavi' čelik i, ako treba, tko će ga platiti?
Još od industrijske revolucije čeličane su bile simbol nacionalnog ponosa i gospodarske moći. Ljevač Arif Heralić, čije je lice krasilo jugoslavensku novčanicu od tisuću dinara, bio je utjelovljenje radničkog ideala socijalizma, baš kao što su Krupp i Thyssen predstavljali srce njemačke industrije. Nakon Drugog svjetskog rata čak se i mir u Europi lomio na pitanju čelika – Francuska je, podsjetimo, željela prisvojiti metalsku industriju Saarlanda.
Danas se čini da su te slike tek blijeda uspomena, piše DW u svojoj analizi. Od Manchestera, kolijevke industrijske revolucije, do Siska, nekadašnjeg simbola hrvatske metalurgije, čeličane su postale sjenke nekadašnje moći – ako uopće još postoje. U eri dekarbonizacije i zelene tranzicije mnogi smatraju da je to prirodan tijek stvari: čelik, tvrde, pripada prošlom stoljeću.
vezane vijesti
Ovisnici o subvencijama
U bivšoj Jugoslaviji gotovo da nije bilo republike bez željezare: od Jesenica i Ravni na Koroškem, preko Zenice i Vareša, do Siska i Skoplja. Danas su mnoge ugašene, a one koje preživljavaju ovise o subvencijama i promjenama vlasnika. Sudbina radnika Arifa Heralića, koji je život završio u bijedi, gotovo simbolički odražava i sudbinu te industrije.
Slična je situacija i u ostatku Europe. Brojne čeličane danas su 'ovisnici' – ne o alkoholu, nego o državnim subvencijama. Novi 'narkotik' Bruxellesa i nacionalnih vlada zove se 'zeleni čelik', onaj proizveden pomoću vodika umjesto ugljena, uz minimalne emisije CO2. No ta proizvodnja je skupa i zasad tržišno neisplativa.
Njemački ogranak ArcelorMittala odustao je od takvog projekta uz objašnjenje da 'nema smisla proizvoditi čelik koji će uvijek biti skuplji od onog iz uvoza'. I tu se otvara ključna dilema: tko će kupovati 'čisti' europski čelik ako je uvozni višestruko jeftiniji?
Europa i dalje treba čelik
Unatoč svemu, Europa bez čelika ne može, a potrošnja se već godinama drži na razini od oko 130 milijuna tona godišnje. Glavni potrošač nije automobilska industrija, već građevinarstvo, a na njega otpada više od četiri milijuna tona godišnje. Čelik je i dalje nezamjenjiv u strojogradnji, energetici i rastućem vojnom sektoru.
No problem je u tome što europske čeličane jedva da mogu konkurirati azijskim proizvođačima. Kina proizvodi više od polovice svjetskog čelika (54,6 posto), a slijede Indija, Japan i Južna Koreja. Europa – uključujući Rusiju, Tursku, Ukrajinu i Ujedinjeno Kraljevstvo – sudjeluje sa svega 14 posto, a sam EU proizvodi tek oko sedam posto globalnog čelika. Hrvatska je pak na samom začelju te ljestvice.
Bruxelles ponovno poseže za zaštitnim mjerama
Zato europske čeličane već godinama traže pomoć Bruxellesa. Sjedinjene Države, koje su uvele carine, Europljanima nisu glavni problem jer američko tržište ionako ima više cijene. No iz Azije stiže previše jeftinog čelika koji pritišće europske proizvođače.
Europska komisija sada predlaže prepolovljavanje postojećih kvota za uvoz čelika – sve iznad te granice oporezivalo bi se carinom od 50 posto. Iako Turska i Indija, kao važni trgovinski partneri EU-a, imaju posebne sporazume koji bi ih donekle zaštitili, Bruxelles želi spriječiti preplavljivanje tržišta azijskim čelikom.
'Od presudne je važnosti to da revidirane zaštitne mjere EU-a za čelik budu čvrste i djelotvorne kako bi se odmah i odlučno suprotstavilo preusmjeravanju uvoza koji preplavljuje europsko tržište. Došlo je vrijeme za to', izjavio je Henrik Adam, predsjednik europskog udruženja proizvođača čelika Eurofer. Jer osobito njemačke čeličane ne muči samo uvoz iz Azije, nego i visoke cijene energije, a još nema naznaka da će u dogledno vrijeme biti bolje.
Zenica, Smederevo i duh starih čeličana
Mjere EU-a mogle bi barem djelomično pomoći opstanku nekadašnjih divova, poput Željezare Zenica, kojom danas upravlja ArcelorMittal iz Luksemburga. U težoj poziciji moglo bi se naći Smederevo, čiji je vlasnik kineska kompanija Hesteel Group, a odnosi Srbije s Europskom unijom i dalje se kreću u zoni neizvjesnosti.
Čelična industrija, nekoć simbol moći i ponosa, danas je metafora europske borbe između održivosti i realnosti tržišta. Europa se još ne može odreći čelika, ali ne zna kako ga zadržati, a da pritom ne plati previsoku cijenu.
