Kada je slučaj završio pred Općinskim prekršajnim sudom u Zagrebu, muškarac je iznio sasvim drukčiju verziju događaja. Tvrdio je da automobil uopće nije vozio on, nego njegov otac, koji je došao po njega upravo zato što je znao da sin zbog zabrane ne smije sjesti za upravljač. Otac je pred sudom potvrdio njegovu priču, kao i prijatelj kod kojeg je muškarac te večeri navodno boravio.

No jedan detalj ozbiljno je poljuljao cijelu obranu. Kako proizlazi iz presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu Pp-2194/2026-12, nakon nesreće policija je upravo njemu izdala obavijest o počinjenom prekršaju zbog prometne nesreće. On tada nije rekao da nije vozio, prihvatio je dokument na svoje ime - i kaznu poslije uredno platio.

Njegovo objašnjenje zašto bi platio kaznu za nesreću koju, prema vlastitim riječima, nije izazvao bilo je još neobičnije. Rekao je da je time želio pomoći ocu jer ima malu mirovinu. Sud mu nije povjerovao.

Imao je zabranu vožnje upravo u trenutku nesreće

Sve se dogodilo 31. listopada 2024. oko 23.30 sati u Zagrebu. Automobil je kod kućnog broja 9 u jednoj zagrebačkoj ulici sletio izvan kolnika i završio u potoku Vrapčak, a vozilo je poslije trebalo izvući. U postupku je bilo nesporno da je muškarcu u tom trenutku bila na snazi zaštitna mjera zabrane upravljanja vozilima B kategorije, koja je trajala od 24. lipnja do 24. prosinca 2024.

Upravo je zato pitanje tko je te večeri doista sjedio za upravljačem postalo ključno. Ako je vozio otac, kako je muškarac tvrdio, on nije prekršio zabranu. Ako je vozio on, radilo se o ozbiljnom prometnom prekršaju.

Njegova verzija događaja na prvi pogled nije bila bez svjedoka. Pred sudom je ispričao da je te večeri bio kod prijatelja te da je otac automobilom krenuo po njega upravo zato što on nije smio voziti. Otac je, tvrdio je, pogrešno skrenuo i završio u potoku, nakon čega je nazvao sina i zatražio pomoć.

Muškarac i prijatelj potom su navodno stigli do mjesta nesreće i pokušali izvući automobil. Kada nisu uspjeli, pozvani su vatrogasci, a na mjesto događaja potom je stigla i policija.

Otac je na sudu rekao: Ja sam vozio

Otac je pred sudom potvrdio sinovu verziju. Ispričao je da je upravo on te večeri upravljao automobilom jer je krenuo po sina kojem je bila izrečena zabrana vožnje. Naveo je da je starije životne dobi, da dugo nije bio na tom području, da je zalutao i automobilom sletio izvan ceste.

Potvrdio je i da je sin poslije platio kaznu povezanu s nesrećom. Međutim rekao je da s policajcima nije razgovarao te da ne zna što im je sin kazao nakon njihova dolaska.

I prijatelj je stao na stranu okrivljenika. Pred sudom je rekao da je muškarac te večeri doista bio kod njega, da je telefonom pozvao oca da dođe po njega te da su nakon poziva o nesreći zajedno otišli pomoći. Tvrdio je da automobil nije vozio njegov prijatelj, nego prijateljev otac.

Dakle sud je pred sobom imao dvojicu svjedoka koji su podupirali obranu.

S druge strane stajali su policajac i dokumentacija nastala nakon nesreće.

Sud je na kraju povjerovao njima.

Policajac ispričao sasvim drukčiju priču

Policijski službenik koji je sudjelovao u očevidu rekao je da je muškarac zatečen na mjestu događaja te da je provedenim očevidom utvrđeno kako je upravo on upravljao automobilom koji je sletio izvan kolnika.

Posebno važan bio je njegov opis ponašanja vozača nakon nesreće. Policajac je rekao da muškarac u tom trenutku nije osporavao svoju odgovornost niti je prilikom sastavljanja obavijesti rekao da automobil nije vozio.

Obavijest o počinjenom prekršaju izdana je upravo na njegovo ime.

On ju je prihvatio. A zatim je izrečenu kaznu i platio.

Kako piše u presudi, zapisnik o očevidu također je muškarca evidentirao kao vozača automobila koji je sudjelovao u prometnoj nesreći. U dokumentaciji je bilo zabilježeno i da mu je uručena obavijest zbog prekršaja povezanog s nesrećom te da je kaznu platio u roku.

'Platio sam da zaštitim oca'

Upravo je tu obrana došla do možda najneobičnijeg dijela.

Muškarac nije osporavao da je kazna za prometnu nesreću izdana na njegovo ime niti da ju je platio. Tvrdio je, međutim, da to nije dokaz da je vozio.

Pred sudom je objasnio da u trenutku kada mu je uručena obavijest nije obraćao pozornost na to čije se ime nalazi na dokumentu. Kaznu je, rekao je, odlučio platiti kako bi financijski zaštitio oca jer on ima malu mirovinu.

Problem za njega bio je u tome što policajac nije opisao situaciju u kojoj je sin svjesno preuzeo očevu kaznu. Njegovo je svjedočenje bilo sasvim drukčije - muškarac na mjestu događaja nije rekao da je vozio otac, nije osporio da je upravo on sudjelovao u nesreći kao vozač i prihvatio je dokumentaciju izdanu na svoje ime.

Sud je policajčev iskaz ocijenio uvjerljivim, logičnim i detaljnim.

Obranu okrivljenika nije.

Sud nije povjerovao ni ocu

Presuda sadrži još jedan zanimljiv detalj. Sud je očev iskaz ocijenio pristranim, a primijetio je i neslaganje oko vlasništva automobila. Otac je tijekom svjedočenja naveo jednu verziju vlasništva, dok su podaci iz zapisnika i drugi navodi pokazivali drukčije.

Ni iskaz prijatelja sud nije smatrao dovoljno uvjerljivim. Njegov opis događaja nije se potpuno poklapao s obranom okrivljenika, posebno oko toga tko se nalazio na mjestu događaja kada je stigla policija.

Sud je zato zaključio da su policijski iskaz, zapisnik o očevidu i ponašanje samog muškarca neposredno nakon nesreće uvjerljiviji od priče koju su poslije pred sudom iznijeli on, otac i prijatelj.

Posebnu težinu imala je činjenica da muškarac na mjestu događaja nije rekao ono što će poslije postati temelj njegove obrane - da uopće nije vozio.

Umjesto toga prihvatio je kaznu. I platio je.

Na kraju dobio 800 eura kazne

Općinski prekršajni sud u Zagrebu proglasio ga je krivim za upravljanje automobilom za vrijeme trajanja zabrane vožnje. Izrečena mu je novčana kazna od 800 eura, a ako u propisanom roku uplati dvije trećine tog iznosa, smatrat će se da je kazna plaćena u cijelosti.

Sud je kaznu ublažio uzimajući u obzir njegovo loše imovinsko stanje, protek vremena od događaja i činjenicu da prekršaj nije imao štetne posljedice za druge sudionike u prometu. Nije mu izrečena nova zaštitna mjera zabrane upravljanja vozilima B kategorije.

I tako je priča koja je počela automobilom u potoku završila pitanjem koje je sudu bilo važnije od samog slijetanja s ceste - tko je zapravo sjedio za upravljačem?

Muškarac je tvrdio da je to bio njegov otac. Otac je tvrdio isto. I prijatelj je podupro njihovu verziju.

Ali jedan dokument i jedan potez nakon nesreće govorili su sasvim drukčiju priču.

Kazna je bila izdana na njegovo ime, nije tada rekao da nije vozio - i uredno ju je platio.

Sud je upravo toj verziji povjerovao.