Jovica je Stanišić od 1991. do 1998. bio načelnik Miloševićeve Službe državne sigurnosti, a Frenki Simatović njegov pomoćnik za prekogranične specijalne operacije i po toj crti osnivač i zapovjednik zloglasnih Crvenih beretki, koje su na kraju ubile i srbijanskog premijera Zorana Đinđića. Osim toga, Jovica Stanišić kriv je za čitav niz teških kaznenih djela počinjenih protiv srbijanskog naroda i države, ali to Den Haag ne zanima. Naprimjer: angažiranje organiziranih zločinačkih grupa i kontrola nad njima; trgovina heroinom na veliko; politička i obična ubojstva, nadzor i izdavanje franšiza za krijumčarenje tekućih goriva, strateške robe i cigareta za vrijeme sankcija protiv Srbije (1991-1996); operativni rad na masovnom pljačkanju deviza od stanovništva putem hiperinflacije 1992-1994. Sitnije pojedinosti kao što je šverc oružja u i iz Srbije nećemo spominjati.

Zašto je sada nama Jovica važan?

Zato što je losangeleski Times prošli tjedan objavio veliku priču o tome kako je on bio u nadasve bliskim odnosima s američkom obavještajnom zajednicom, točnije, s CIA-om, pa su to beogradske režimske novine izvikale na sva usta pod naslovom 'Jovica američki čovjek'. Naravno da je nastala malograđanska slatka jeza i senzacija, sve to pažljivo poticano po stanovitim političkim opcijama u Srbiji, kojima je priča legla 'k'o budali šamar', što vele Bosanci.

Riječ je zapravo o inteligentno smišljenoj spin-operaciji, dostojnoj Stanišićeve nesumnjive pameti i lukavosti. Oh, da: bio je Jovica u bliskim odnosima i s Amerima i s Francuzima – kad je trebalo. Podsjećamo da je odigrao ključnu ulogu u oslobađanju talaca Ujedinjenih naroda u Bosni 1995, kada je otišao Radovanu Karadžiću i nasamo ga upoznao s tužnim činjenicama života. Budući da se s Jovicom i Frenkijem (koji je bio uz njega) nije zajebavati, Radovan je pristao na sve, a Jovica se pojavio pred TV kamerama s legendarnom izjavom 'My name is Jovitsa'. Zatim je, nekoliko mjeseci kasnije, posredovao i u oslobađanju ona dva francuska pilota oborena nad Palama, kojom su prilikom neki milijuni nekih novaca promijenili vlasnika. Nakon 1995. i Daytona Jovica postaje ravnopravni partner svojoj braći u Kristu, šefovima obavještajnih službi. Odlazi u Langley, Virginia, u sjedište CIA-e, a njihov zamjenik ravnatelja John Deutsch posjećuje ga u Beogradu. Velike su sile ostale zahvalne i prije nekoliko godina obje su države – SAD i Francuska – jamčile za njegovo puštanje na privremenu slobodu iz Den Haaga.

Na osnovi te nesporne argumentacije LA Times je i sastavio svoju suosjećajnu priču, ali su je beogradski mediji napuhali preko svake mjere. Jovica je, naime, svoje odnose s Amerima i Francuzima imao sasma normalno, kao deklarirani šef prijateljske službe (nakon Daytona). Ali, u tumačenju tih medija, on je 'američki čovjek', drugim riječima – špijun.

Time se ubijaju dvije muhe jednim udarcem: za sve ono što piše u haškoj optužnici sada su krivi Amerikanci, jer je Jovica 'njihov čovjek'; Milošević nije kriv, Jovica je bio 'guja u njedrima' i 'izdajnik', Veliki Vođa svih i svugdje Srba nije znao što mu ovaj radi iza leđa. Savršeno.

S druge strane, Tribunal u Den Haagu gura se u neugodni položaj: da osudi nekoga tko je bio toliko 'kooperativan' (veli CIA) i 'pouzdan partner' (vele Francuzi), humanist, jednom riječi, čimbenik mira i stabilnosti na Balkanu (za razliku od njegovog mahnitog šefa Miloševića), čovjek s kojim se dade razgovarati, ukratko. Sada beogradski režimski mediji podsjećaju da ga je Milošević i otpustio u studenome 1998. kao 'američkog čovjeka', koji priprema puč. Ne, otpustio ga je jer ga je Jovica, kao i načelnik Glavnog stožera Perišić i načelnik Uprave sigurnosti Vojske Aco Dimitrijević, upozoravao na samoubilački karakter njegove kosovske politike i da to neće dobro svršiti – kao što i nije. Nitko od njih, a riječ o sposobnim i obrazovanim profesionalcima, nije shvatio da Milošević hoće rat s NATO-om, jer drugog izlaza iz kosovskog blata nema, a vlast mu je ugrožena. Nakon toga povukao se u prividnu mirovinu, ali je radio tiho i ispod žita: nakon prevrata 5. listopada 2000. počeo je spletkariti između Đinđića i Koštunice, što je ishodilo barem jednim političkim ubojstvom i teškim krizama u vlasti.

Tako je naš Jovica, Miloševićev Joseph Fouché, kako su mu tepali, namjestio sebi priliku da se provuče kroz tanki procijep, koristeći i usluge koje je nekada učinio velikim silama; i dvojbe srbijanske javnosti oko Miloševića; i moralno grizodušje Srba zbog nesumnjivo počinjenih zločina u njihovo ime; i nezavidno stanje Tribunala u Den Haagu iz kojega su najbolji dezertirali, a ostali su samo tužni mediokriteti poput onog Antonettija koji sudi Šešelju na obostranu sramotu i nesposobnih tužitelja. Pritom ima tu i jedna neizrečena, ali glasna prijetnja: mogao bi Jovica i progovoriti, što se mnogima neće dopasti nimalo. Riječ je, dakle, o očitom pokušaju diverzije, skretanja pozornosti s glavnog na sporedno. Stari spletkar sve je to dobro smislio, provukao kroz američke i srbijanske kontakte i sada čeka ishod. Čekamo i mi.