Sudski vještaci imali su određene poteškoće s kajkavskim jer se na trenutke nije moglo razaznati kada akteri na snimci govore 've' (sada), a kada 'ne', ali USKOK je prije pet godina – kao i zagrebački sud ovih dana – bio bez dileme u stavu da su spomenuti muškarci uhvaćeni s prstima u pekmezu.

I sama snimka trebala bi biti dovoljna, ali za svaki slučaj tu je krunski dokaz: spomenutih deset tisuća kuna koje je gospodin župan Matija Posavec u vlastitom uredu mrtav hladan uzeo i spremio u džep. Kasnije se pokušao pravdati da je novac bio 'donacija za izbornu kampanju', kao da bi njegova svinjarija time bila manja.

Iz današnje perspektive stoga još bizarnije zvuči Posavčeva davna programatska izjava da je 'umijeće racionalnog raspolaganja tuđim novcem najveća vrijednost u politici'.

Međimurski 'dečko koji vječno obećava', svojevremeno reklamiran kao najmlađi hrvatski župan i dodatno brendiran kao 'svjež politički vjetar sa sjevera', ovog tjedna napokon je osuđen – kažemo 'napokon' jer je zdravorazumski gledano i dalje nakaradno to da od uhićenja do barem prvostupanjske presude prođe više od jednog olimpijskog, odnosno izbornog ciklusa. Dobio je devet mjeseci zatvora te još jedanaest mjeseci na uvjetnoj slobodi uz rok kušnje od pet godina.

'Što je moralno u politici'

Pri čemu treba napomenuti da Posavec do daljnjega može mirno spavati: put do pravomoćne presude u pravilu je trnovit i beskrajan, prepun krivina i skrivenih prilika za resetiranje i vraćanje cijelog procesa na početak. Božidar Kalmeta je, recimo, nakon punih petnaest godina povlačenja po sudovima baš ovih dana ponovno došao točno u fazu u kojoj se nalazi naš glavni junak.

Župan Međimurske županije je, kao i njegov zadarski parnjak, posrnuo zbog iznosa koji njih dvojica smatraju beznačajnim: Posavec posprdno opisuje deset tisuća kuna kao svotu kojom se 'nije moglo pokriti ni kopiranje svih dokumenata iz njegova spisa', a Kalmeta također prezrivo objašnjava da je originalno dosta obimna optužnica protiv njega na koncu 'spala na jedan bijedni filmić', također zanemarive materijalne vrijednosti.

Cijeli taj golemi represivni sistem valjda je beznadno blesav, zločest i bespotreban pa više ne samo da hvata 'male ribe', nego mu u mreži zapnu i siroti, za hrvatske standarde potpuno nevini javni trudbenici.

Zagrebački župan Stjepan Kožić pao je zbog točno 696 eura za čašćenje doktora koji su ga operirali, plativši račun iz javnog umjesto privatnog džepa, a gradonačelnik Nove Gradiške Vinko Grgić poteže se na sudu zbog optužbi da je kokošarski reketario lokalne ugostitelje. Kamo god se okreneš, uglavnom zapinješ za političare s depresivno malim osobnim apetitima.

'Tresla se brda, rodio se miš', kazat će Kalmeta. 'Sudske presude trebale bi se donositi na temelju zakona i činjenica, a ne na temelju uvjerenja ili predrasuda', nadovezat će se Posavec. 'A recite mi, pa što je moralno u politici?' cijelu stvar retorički će zaokružiti Grgić.

Politički Stockholmski sindrom

Svima njima – a i mnogim drugima, jasno – zajedničko je i to da će ih hrvatski birači, očito teško oboljeli od neke perverzne političke verzije Stockholmskog sindroma, ponovno birati iz jednog u drugi izborni krug. Mogu im skakati po glavi, ukrasti miraz sa svadbe ili im maznuti piće za stolom, prosječan Hrvat uvijek će pribjeći onoj da je 'načelnik OK čovjek' i da je, eto, osim sebi, i njemu nešto dao.

Kad bolje promisliš, u skladu s onom otrcanom frazetinom, doista je točno to da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, ali čovjeka nekako uhvati nostalgija za periodom u kojem su vlast držali punokrvni, ambiciozni kriminalci, veliki igrači s omnipotentnim poremećajem ili oni kojima sitniš nije deset tisuća, već desetak milijuna kuna.

Drugim riječima, dajemo stotine Posaveca, Grgića i Kožulja za jednu pravu lopinu, za nekog Sanadera.

Ako ništa drugo, da se osjećamo malo vrjednijima.