(Izvorno objavio transeuropski think tank Osservatorio Balcani e Caucaso Transeuropa (OBCT) kao partner tportala u sklopu projekta EuSEE.)

Priredio: Milan Dalmacija

U ovim krajevima, voda je aktivna sila koja oblikuje prostor i život ljudskih zajednica. Prepušta se vapnenačkim stijenama koje je 'gutaju', a potom ponovno izbija na površinu, stvarajući složen sustav površinskih i podzemnih vodnih tijela koja dubinski oblikuju krajolik. Dinarski krš nije samo geomorfološki proces, već svojevrstan fenomen propusnosti, koji čak i najčvršće granice čini poroznima, spontano potičući prekograničnu suradnju i čineći zajedničko upravljanje vodnim resursima neizbježnim.

Dženeta Hodžić, istraživačica na Institutu za socijalno-ekološka istraživanja (ISOE – Institut für sozial-ökologische Forschung) u Frankfurtu, opisuje ovu nepredvidljivost terminom 'neposlušnosti'.

'Neposlušnost je karakteristika svojstvena krškim podzemnim vodama, jer je izuzetno teško predvidjeti njihov tok i ponašanje. Učinci klimatskih promjena dodatno kompliciraju situaciju', naglašava, navodeći kao primjer 'varijacije u količini oborina, koje mogu utjecati na protok vode na površini i pod zemljom'.

Jedna rijeka, tri zemlje

Rijeka Trebišnjica, koja teče kroz BiH, Hrvatsku i Crnu Goru, odličan je primjer. Izvire iz brzih podzemnih izvora, koji se i sami napajaju krškim potocima, u blizini Bileće u istočnoj Hercegovini, zatim se grana krivudajući kroz hercegovačko zaleđe, nekoliko puta nestaje i ponovno izbija na površinu, da bi se najzad ulila u Jadransko more na dvije lokacije, u Slanom i Komolcu, nedaleko od Dubrovnika. Teče pod zemljom čak 90 od svojih 187 kilometara, što je čini jednom od najdužih ponornica na svijetu.

U hidrografskom smislu, sliv Trebišnjice čini jedinstvenu cjelinu sa slivom Neretve, koja teče sjevernije kroz bosanskohercegovački teritorij, a u svom donjem toku presijeca hrvatski teritorij. Trebišnjica se spaja s Neretvom kod Čapljine, jugoistočno od Međugorja, kroz porozno krško podzemlje.

Suradnja u vodoopskrbi na području ovog sliva započela je šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada granice nisu razdvajale suverene države, već federalne republike socijalističke Jugoslavije. To je prvenstveno postignuto nizom velikih inženjerskih pothvata na Trebišnjici, koji su omogućili proizvodnju električne energije.

Donji horizonti

Prva brana izgrađena je 1965. u Gorici, nedaleko od Trebinja. Dio prikupljene vode preusmjeren je u Dubrovačko-neretvansku županiju, najjužniji dio Hrvatske, kako bi se napajala Hidroelektrana Dubrovnik, odnosno podzemna akumulacijska elektrana u mjestu Plat. Izgrađena između 1960. i 1965., HE Dubrovnik opremljena je dvjema turbinama, koje su i danas u funkciji. Jedna proizvodi električnu energiju za Hrvatsku, a druga za Bosnu i Hercegovinu.

Dolina Miruše poplavljena je 1967. godine branom Grančarevo kako bi se na granici BiH i Crne Gore stvorilo akumulacijsko jezero Bileća. Od tada akumulacijsko jezero služi kao rezervoar za elektrane Trebinje i Plat, a zajedno s akumulacijskim jezerom Gorica, osigurava zalihe vode za piće i navodnjavanje.

Ovaj mega-infrastrukturni projekt, nazvan Donji horizonti zato što je izgrađen uz donji tok rijeke Trebišnjice, dovršen je 1981. godine. Cjevovod, koji je prolazio kroz Konavle, povezivao je Plat s Herceg Novim kako bi ga opskrbljivao vodom iz Bileće, a još dvije hidroelektrane izgrađene su u Čapljini i Trebinju.

Integrirani hidraulički sustav savršeno je utjelovio duh koji je inspirirao jugoslavenski gospodarski i tehnološki razvoj. Katarina Kušić, izvanredna profesorica na Sveučilištu u Rijeci, opisala ga je kao 'modernizam usmjeren na poboljšanje zemlje, čineći je produktivnijom'.

Mučenje žeđu

Zatim je uslijedila katastrofa. Rat je regiju zahvatio u rujnu 1991. godine. Jugoslavenska narodna armija (JNA) napala je Dubrovnik, 'biser Jadrana', 1. listopada, istovremeno nastavljajući s okupacijom Konavala. Na ovom bojištu voda je bila ključni strateški resurs i za agresore i za branitelje.

JNA se okomila na vodne resurse od prvog dana. Nakon što su srušili radio odašiljač na brdu Srđ, jugoslavenski MiG-ovi 21 pogodili su transformatorsku stanicu Komolac, s druge strane brda. Ova operacija odmah je lišila opkoljene Dubrovčane struje i tekuće vode, jer je opskrba grada vodom gotovo u potpunosti ovisila o pogođenom objektu.

Tunel koji se proteže ispod brda Srđ u duljini od otprilike tri kilometra spajao je postrojenje Komolac, koje je crpilo ​​vodu iz krškog izvora Omble, jedne od najkraćih rijeka na svijetu (duljine samo 30 metara), a koja izvire iz Trebišnjice, s akvaduktom iz 15. stoljeća i, što je najvažnije, s rezervoarom koji je od 1964. godine napajao gravitacijski sustav crpljenja vode u Dubrovniku.

U noći s 10. na 11. listopada, tehničari Vodovoda Dubrovnik popeli su se tunelom i ručno pumpali vodu iz rezervoara Komolac u gradski rezervoar. Ovaj ključni, iako rizičan potez spriječio je JNA da muči žeđu žitelje Dubrovnika tijekom osmomjesečne opsade.

Stanovnici grada i petnaestak tisuća izbjeglica iz ruralnih područja, oslanjali su se, osim na humanitarne konvoje koji su povremeno probijali pomorsku blokadu, i na mrežu drevnih cisterni. Riječ je o desetak spremnika, uglavnom pod zemljom, među kojima je bila i Velika Onofrijeva fontana iz 1438. godine. Prema lokalnim kronikama, koje se čuvaju u Državnom arhivu u Dubrovniku, racioniranje je dopušalo maksimalno pet litara vode po osobi dnevno. No čim se dostupnost povećala, izvještava Dubrovački Vjesnik, svi su počeli 'prekomjerno i nepromišljeno trošiti' te je uslijedio poziv na 'štednju vode kako biste je vi i drugi i dalje mogli imati'.

Na fotografijama iz tog razdoblja vide se dugi redovi za punjenje kanistera, poput onih sačuvanih u Ratnom muzeju smještenom u napoleonskoj utvrdi na Srđu. U konačnici, stanovnici su pitku vodu dobivali i iz oborina, skupljajući kišnicu i otopljeni snijeg. Za ostale potrebe, poput ispiranja WC-a i gašenja požara, koristili su morsku vodu.

Pat-pozicija

Budući da je bila neovisna o hidrauličkom sustavu Omble, elektrana Plat nije bila izravno pogođena napadom na Komolac. Međutim, postrojenje je bilo oštećeno u borbama i ostalo je bez operatera, koji su pobjegli u Dubrovnik. Zbog toga je zatvorena u listopadu 1991.

To, srećom, nije imalo neposredne posljedice po vodoopskrbu Konavala, koje su ovisile o dva lokalna krška izvora, Dubokoj Ljuti i Konavoskoj Ljuti. Međutim, u još jednoj operaciji militarizacije vode, JNA je tijekom okupacije napala i ovu infrastrukturu.

Nakon višemjesečnih intenzivnih pregovora, zaposlenici Hrvatske elektroprivrede započeli su popravke termoelektrane Dubrovnik u veljači 1992. godine. Elektrana je vraćena u pogon sredinom travnja, ali je radila s prekidima. Hrvatska vojska ju je ponovno zauzela krajem svibnja, a protok vode od Plata do Herceg Novog ostao je prepolovljen do kraja sukoba, na oko 300 kubičnih metara u sekundi, u usporedbi s prijeratnih 600.

Promatrani u kontekstu upravljanja vodama, ovi događaji navode na razmišljanje. Fragmentacija jugoslavenske mega-infrastrukture, s njezinim različitim dijelovima u rukama suprotstavljenih strana, učinila je mirovne pregovore posebno delikatnima, ali je bila i jedan od razloga da se uopće sjedne za pregovarački stol.

S obzirom na to da su kontrolirali akumulacijsko jezero Bileća, bosanski Srbi mogli su zaprijetiti prekidom opskrbe Plata i poplavom hrvatskih sela nizvodno od brane. S druge strane, HE Dubrovnik mogla je blokirati opskrbu električnom energijom samoproglašene Republike Srpske i crnogorskog dijela Dalmacije. Ova pat-pozicija u izvjesnom je smislu doprinijela održavanju zajedničke infrastrukture i suradnje u vodoopskrbi između dviju strana, sprječavajući njen potpuni prekid čak i tijekom najžešćih faza rata.

Ova publikacija nastala je u sklopu projekta EuSEE, koji sufinancira Europska unija. Izneseni stavovi i mišljenja pripadaju isključivo autorima i ne odražavaju nužno stavove tijela koje je dodijelilo potporu, te se Europska unija ne može smatrati odgovornom za njih.