Po Perkovićevoj je zapovjedi nadzor nad Kerestincem potom preuzela 66 bojna vojne policije, a međunarodni Crveni križ dobio je dozvolu za stalni ulaz u tu kaznionicu, ustvrdio je svjedočeći na zagrebačkom Županijskom sudu.

Laušić je kazao da ga je Perković pozvao u travnju 1992. i naredio da vojna policija preuzme sve zarobljenike koji su bili po pritvorima, zatvorima ili u vojarnama.

Perković mu je, navodno, ispričao da su tadašnji predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak bili uznemireni zbog izvješća Crvenog križa koji je u Kerestincu zatekao ‘katastrofalno stanje’.

‘Rekao da su u nadzoru pronašli predmete za maltretiranje zarobljenika, da je bilo iživljavanja, maltretiranja, što je uznemirili i povrijedilo i predsjednika i ministra obrane’, prisjetio se Laušić Perkovćevih riječi, dodajući da se iz njegova tona moglo zaključiti da je ta situacija za Hrvatsku bila ‘vrlo neugodna’.

Perković mu je, prisjetio se, spomenuo da su se zločini događali u tzv. crnoj sobi koja je ranije najvjerojatnije bila fotolaboratorij, no Laušić u njoj kasnije nije zatekao nikakve tragove mučenja.

Nakon preuzimanja nadležnosti vojna policija oformila centralno konačište za ratne zarobljenike u Kerestincu te dva regionalna – jedno u splitskoj Lori, a drugo u Osijeku.

Dodao je i da su svi dotadašnji čuvari iz Konačištu otišli nakon što je vojna policija, zajedno sa SIS-om, napravila selekciju. Jedino je Klarić ostao privremeni zapovjednik, ali je i on nakon dva do tri mjeseca smijenjen.

‘Klarića osm odlučili smijeniti zbog niza nedostataka od neurednosti prostora i stražara, ali i zato što nije imao autoriteta’, prisjetio se svjedok.

Laušić je kazao da je i sam osim Crvenog križa znao doći u nenajavljene posjete Kerestincu, gdje je jednom prilikom od zarobljeniak čuo da ga je stražar ošamario i odmah zatražio da se provede stegovni postupak.

Nakon njega na klupi za svjedoke pojavio se ratni zapovjednik obrane Zagreba Darko Grdić koji je kazao da o navodnim zločinima ne zna ništa, da nikada nije bio u Kerestincu niti u bilo kojem drugom vojnom zatvoru jer zapovjedništvo kojem je bio na čelu nikada nije imalo ustanovu koja se bavila zarobljenicima.

Ipak, na pitanje Klarićeve obrane Grdić je potvrdio da je potpisao zapovijed kojom se Klarića postavlja zapovjednikom Kerestinca, uz pojašnjenje da je riječ o ‘logističkoj zapovjedi’ kojom se regulira tek stražarsko osiguranje objekta.

Također nije poricao niti da je potpisao dopis kojim traži reguliranja statusa postrojbe za čuvanje objekta u Kerestincu, ističući da se ni to nije odnosilo na zarobljenike.
‘Slične postrojbe čuvale su mnoge druge institucije u Zagrebu, a oni koji su čuvali HRT nisu se bavili programom nego zaštitom objekta’, ustvrdio je Grdić.

Pri svojim je tvrdnjama ostao i kada je sudac Marijan Garac pročitao dio dokumentacije u kojoj stoji da je Grdić zatražio da se Kerestinec uredi ‘u cilju reguliranja uvjeta za prihvat i smještaj ratnih zarobljenika...’.

‘To je standardna formulacija koju je pripremila operativa i ne znači da smo znali za zarobljenike nego da smo osiguravali uvjete’, dodao je Grdić.

Istinitosti njegova iskaza prigovorio je prvooptuženi Klarić, ali i Kerestinečka žrtva Dobroslav Gračanin, koji je nedavno na ovom suđenju posvjedočio da ga je ju tom zatvoru maltretirao i ispitivao osobno Perković.

Tvrdnjom da su zarobljenike zlostavljali agenti SIS-a obrana od početka postupka želi pobiti optužnicu koja Klarića i ostale tereti za najstrašnija psihička i fizička zlostavljanja pripadnika neprijateljske vojske, ali i srpskih civila uhićenih uglavnom u okolici Zagreba i Siska.

Perković je, pak, na sudu kazao da Kerestinac nije bio pod nadležnošću njegove službe, već Vojne policije te da agenti SIS-a nisu mogli ispitivati zarobljenike.

Perkovića se, međutim, kao posjetitelja Kerestinca prisjetilo više svjedoka, među kojima i danas ispitan voditelj tehničke službe Darko Robić. Iako tvrdi da nije vidio nikakvo zlostavljanje, osim teško ozlijeđenog Gračanina koji je po njegovim riječima pretučen dovezen u Kerestinec, Robić je rekao da je Perković dolazio u taj zatvor, od zapovjednika tražio određene ljude i ispitivao ih.

S njim je, tvrdi, dolazio i agent prezimenom Ivanković kojega je zapamtio zbog službene značke SIS-a s brojem 003.