Kada smo 10. kolovoza u Šibensko-kninskoj županiji, čiji su se vatrogasci ovog četvrtka borili s požarom kod Primoštena, razgledavali Firestop kamere kojima je cilj na vrijeme uočiti šumske požare i spriječiti njihovu eskalaciju, popričali smo i o ljudima koji uzrokuju požare. Ante Slamić, upravitelj Šumarije Šibenik, rekao nam je da su ljudi sve educiraniji oko toga da ne pale korov, ali je na pitanje o piromanima, odnosno osobama koje namjerno izazivaju požare, naveo da će 'ekstrema uvijek biti'.

U jeku nedavnih požara, od kojih je najrazorniji bio prošlotjedni u Omišu, znano je da su oni kod Zadra podmetnuti te da se za njih sumnjiče tri hrvatska državljana i Poljakinja. Nije svaki izazivač požara piroman, ali što je točno piromanija kao psihološki poremećaj? Što ga uzrokuje i može li se liječiti?

Jelena Sušac specijalistica je psihijatrije i subspecijalistica psihoterapije s 20 godina iskustva, a radi s pacijentima u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Vrapče od 2006. godine. U razgovoru za tportal navela je da je to toliko rijedak poremećaj da zapravo 'ne postoje posebni stručnjaci na području mentalnog zdravlja koji se bave isključivo liječenjem piromanije'.

'U mojoj dugogodišnjoj psihijatrijskoj praksi poznat mi je samo jedan slučaj pacijenta s verificiranom dijagnozom piromanije, a u Hrvatskoj ne postoje pouzdani nacionalni podaci o prevalenciji dijagnosticirane piromanije u općoj populaciji. Problem je to što se u istraživanjima često miješaju tri skupine: podmetanje požara u ponašajnom kontekstu, podmetanje požara kao kazneno djelo u kontekstu pravne kategorije te piromanija kao vrlo specifična psihijatrijska dijagnoza. Zbog toga broj osoba koje su namjerno izazvale požar nije ni približno jednak broju osoba koje imaju dijagnozu piromanije', pojasnila je Sušac.

Većina palitelja zapravo nisu piromani

Zanimljivo, prema istraživanju iz 2021. godine, metaanaliza (statistička metoda koja spaja i analizira rezultate iz različitih znanstvenih radova na istu temu, op.a.) osoba s poviješću podmetanja požara pokazala je da je dijagnoza piromanije bila prisutna u svega četiri do 10 posto slučajeva.

'To znači da čak ni među osobama koje pale požare piromanija nije dominantan razlog takvog ponašanja, odnosno velika većina osoba koje namjerno pale požare nisu piromani u kliničkom smislu. Također, ne postoji kvalitetna jedinstvena prevalencijska studija na temelju koje bismo mogli doznati pouzdane podatke o učestalosti piromanije na razini Europe (ili svijeta). Hrvatska ima relativno velik broj požara na otvorenom prostoru, osobito tijekom ljetnih mjeseci, ali to je prvenstveno pitanje požarne epidemiologije i geografije, a ne prevalencije piromanije', pojasnila je psihijatrica Sušac.

Iako statistički podaci o piromaniji jesu oskudni, struka je jasno definirala karakteristike ovog psihološkog poremećaja, a naša sugovornica istaknula je tri ključna aspekta kada se sumnja na njega.

'Aktualna klasifikacija mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja MKB-10 navodi da patološko podmetanje požara (piromaniju) karakterizira višestruko podmetanje ili pokušaji podmetanja požara na imovini ili drugim objektima bez očiglednog motiva, uz tvrdokornu zaokupljenost temama povezanima uz vatru i spaljivanje. Može također postojati abnormalan interes za vatrogasna vozila i drugu protupožarnu opremu, za druge stvari vezane uz vatru te za pozivanje vatrogasnih službi', opisala je Sušac, naglasivši pritom tri ključna obilježja.

Što se događa prije nego što zapale vatru?

Psihijatrica je istaknula i da u slučaju piromanije glavna želja nije nekome nauditi ili nešto dobiti, već je posrijedi 'unutarnji ciklus poriva': od unutarnje napetosti, preokupacije vatrom i poriva za paljenjem, preko samog čina izazivanja požara, do uzbuđenja / gratifikacije – olakšanja / zadovoljstva.

'Osoba može znati da je takvo ponašanje opasno i pogrešno, ali istodobno imati vrlo snažan gore opisan poriv. Piromaniju bih prije opisala kao patološki način reguliranja unutarnje napetosti nego kao klasičnu 'ovisnost o adrenalinu'. Radi se o psihološki vrlo snažnom mehanizmu jer ponašanje postaje negativno potkrepljeno. Osoba napravi nešto i time ukloni neugodno unutarnje stanje. U stručnoj literaturi postoje klinički opisi uzbuđenja, pobuđenosti, fascinacije i intenzivnog emocionalnog iskustva u susretu s vatrom, pa se to može povezati s pretpostavkom o osjećaju adrenalina', opisala nam je.

Zašto netko razvije takav poriv?

Upravo zbog te rijetkosti naglasila je da se piromanija često pogrešno koristi kao naziv za svako namjerno podmetanje požara. Upitana o uzroku ovog poremećaja, navodi nam da znanost ne zna konkretni uzrok za njega, već faktore koji mogu tome doprinijeti.

'Možemo reći da se radi o kombinaciji temperamenta i impulzivnosti, teškoća regulacije emocija, okolnosti razvojnih čimbenika, socijalnog okruženja, ranijih životnih iskustava, komorbiditeta i drugih psihijatrijskih poremećaja. Najčešće su to poremećaji ličnosti, ovisnost o alkoholu i drugim psihoaktivnim tvarima te poremećaji raspoloženja, a poglavito bipolarni poremećaj. Moguće su i biološke te neurokemijske predispozicije, odnosno sudjelovanje moždanih sustava koji reguliraju motivaciju, nagradu, emocionalnu pobuđenost i inhibiciju impulsa', pobrojala je stručnjakinja za mentalno zdravlje.

Može li se piromanija izliječiti?

Kao što je malo podataka o klinički potvrđenim slučajevima piromanije, tako ni stopa uspjeha liječenja nije istražena jer je 'piromanija toliko rijetka da ne postoje velike randomizirane studije'. Ipak, određene provjere učinkovitosti ipak postoje i daju razloga za nadu.

'Kada govorimo o liječenju, dosadašnja iskustva i istraživanja opisuju da se piromanija može vrlo značajno kontrolirati, a kod određenog broja pacijenata može potpuno prestati', uvjerava nas Sušac.

Kada je dovoljna terapija, a kada je potrebna bolnica?

Premda se Sušac osobno bavila liječenjem piromanije, naglasila je da o tom fenomenu može govoriti samo na općoj razini. Navela je da bi opisivanje konkretnog slučaja s kojim se susrela narušilo privatnost pacijenta čak i ako se ne spomene ime te osobe.

Općenito, u liječenju piromanije, nastavlja Sušac, koristi se psihoterapija s određenim pozitivnim rezultatima, ali s malom dokaznom bazom uslijed već spomenutog nedostatka velikih studija. Također, u sklopu terapije liječe se komorbiditeti koji bi mogli potaknuti poriv za paljenjem te se kontroliraju rizične situacije.

'Ne postoji dovoljno dokaza za utemeljene farmakološke preporuke za liječenje piromanije, ali se lijekovi mogu koristiti na individualnoj razini, ustvari najčešće u liječenju komorbidnih psihijatrijskih poremećaja', kazala nam je Sušac odgovarajući na pitanje o tom vidu liječenja.

Istaknula je i da piromanija sama po sebi nije automatska indikacija za hospitalizaciju te ako osoba nije neposredno opasna, može kontrolirati svoje ponašanje i biti sigurno praćena, neće automatski biti smještena u zatvoreni odjel psihijatrijske klinike, već može dolaziti na terapije u ambulantu. Međutim postoji i opcija prisilnog liječenja.

'Ako su porivi vrlo jaki, ponašanje se ponavlja ili osoba privremeno ne može sigurno kontrolirati svoje ponašanje, može biti potrebno bolničko liječenje. Također, ako je počinila kazneno djelo i psihijatrijskim vještačenjem je utvrđeno da psihički poremećaj bitno utječe na njezinu ubrojivost ili predstavlja ozbiljan rizik od ponavljanja djela, tada sud može odrediti odgovarajuću sigurnosnu mjeru i liječenje prema pravnom okviru', naglasila je.

Fascinacija vatrom još ne znači piromaniju

Upravo zbog toga što piromanija ne mora automatski značiti i hospitalizaciju osobe koje osjećaju poriv za paljenjem vatre mogu se same javiti te započeti s liječenjem. Naša sugovornica ističe da svakako ne treba čekati izazivanje požara da bi se nekome s ovim poremećajem krenulo pomagati. Doduše, nemojte paničariti i pomisliti da samo zato što vam je vatra zanimljiva to odmah znači da imate piromanske sklonosti. Pitanje je mjere i kontrole.

'Sam osjećaj snažnog poriva dovoljan je razlog za stručnu procjenu. Osoba se može javiti svom liječniku obiteljske medicine, psihologu ili psihijatru pri postojećim psihijatrijskim službama u domovima zdravlja, općim bolnicama, kliničkim bolnicama te specijaliziranim psihijatrijskim bolnicama, kao i službama za mentalno zdravlje županijskih zavoda za javno zdravstvo. Važno je naglasiti da fascinacija vatrom sama po sebi nije znak piromanije. Veću zabrinutost izaziva kombinacija više stvari, primjerice osoba sve češće govori ili razmišlja o izazivanju požara, opisuje sve jači poriv koji teško kontrolira, a prije paljenja vatre osjeća rastuću napetost', savjetovala je Sušac.

Također, ako pomislite da osoba koju poznajete možda ima ovaj poremećaj, možete joj predložiti traženje stručne pomoći. Međutim ključno je kako otvoriti ovu temu, pogotovo ako ste laik.

'U pristupu osobama s ovakvom potencijalnom problematikom cilj je smanjiti sram i obrambeni stav, ali istodobno ne umanjivati moguću opasnost. Ako osoba pristane na stručnu pomoć, dobro je ponuditi joj i pomoć u dogovaranju pregleda te podršku u procesu procjene i liječenja. Ako pak već priprema sredstvo, traži mjesto za paljenje požara, odlazi prema objektu ili postoji neki drugi konkretan i neposredan rizik, u tim situacijama treba odmah uključiti hitne službe (pozivom na broj 112) koje onda odlučuju o daljnjem postupanju sukladno zakonskim propisima', zaključila je Sušac.