Realno, ništa to ne može opravdati: dokle god pogled seže, uglavnom se protežu zgarišta, sivocrne površine načičkane velikim bijelim kućama koje su nekim proviđenjem ipak, eto, spašene. Miris paljevine i dalje dominira prostorom dosad poznatom po dubokoj zelenoj šumi alepskog bora – čini se da će se ubuduće malo teže moći objasniti kako je, recimo, naselje Borak dobilo ime – a uskim i strmim puteljcima koji vode do njega konstantno se jedva nekako probijaju komunalni kamiončići. Civilna zaštita, geodeti i građevinari, volonteri i pokoji zalutali turist.

Od osmero teško ozlijeđenih Omišana svako s kime smo razgovarali zna barem nekoga, ako ne i onu jednu obitelj koja najviše nastradala, pa im svako malo utekne koja suza i pogled odluta ustranu. Nećemo prepričavati sve što smo čuli, neka ljudi po bolnicama uživaju u miru i molitvama koje im stižu.

A mimo toga, kažemo, na terenu vlada neki čudan optimizam, kao da je velika nevolja dodatno zbližila ljude i dala im neku supermoć, ali i superosjetljivost na probleme drugih: na svakom koraku srećemo nasmijane dobrovoljce koji uskaču kome god stignu, a tko god prođe autom, barem uspori i trubne, pozdravi i priupita može li kako dati ruke.

Viđali su reporteri tportala na svom poslu i gorih požara od omiškog, makar je ovaj najneobičniji po tome što je u samo nekoliko sati protutnjao kroz gusto naseljeno područje i od obale se popeo na vrh planine, da bi se potom spustio natrag prema moru. Viđali smo nažalost i tužnijih priča, gorih katastrofa i još težih sudbina, puno veće izvanredne situacije, pa se ipak teško sjećamo primjera da smo u ovolikoj mjeri svjedočili pozitivi i solidarnosti.

Ljudi kao da već znaju da se u državu ne trebaju previše uzdati – eno je susjedima iz Piska i Marušića lani sve izgorjelo na sličan način, a mnogi do danas nisu uspjeli dobiti ni centa pomoći – pa se sada brinu sami o sebi.

I jedni o drugima.

Sada im nad glavom visi nova opasnost

Julija Hrstić, tajnica mjesnog odbora u Borku – omiškom naselju visoko gore u brdu – zbog nečega je ipak ljuta. I nije jedina.

'Hoćemo da se hitno postavi zaštita od odrona, iste onakve mreže koje su se postavile na zapadnom dijelu da štite kuće nekih koji su bili na vlasti. I tražimo da se pod hitno uvede zabrana parkiranja na ovim cestama, da Omiš napokon sredi situaciju. Pa je li suludo, morbidno, to da se ni vatrogasci koji ovdje žive ne mogu probiti do vlastitih kuća kako bi ih gasili, a odavno postoji elaborat za probijanje vatrogasnog puta? Nama ovdje nije bitna odšteta koju bismo mogli dobiti, već zaštita naših života', artikulira Hrstić o onome što, čini se, trenutno najviše muči Omišane.

A to su stijene koje im vise nad glavom, bogme i ogoljene spržene površine ispod njih koje bi mogle krenuti nizbrdo jednom kad se nebo napokon otvori i podari im kišu. A otvorit će se, koliko god to izgledalo kao utopija.

'Ali znaš šta, s druge strane ovih dana manje mi se plače od nesreće, a više od ljudske dobrote koju vidimo svakog dana', kaže nam Julija. I sama je silno angažirana u velikoj volonterskoj grupi koja već danima, bez prestanka, okuplja omišku mladost i raspoređuje je po terenu.

Ima ih na sve strane, eno dolje u Nemiri već rade na popravljanju jedne kuće.

Hajdučka obitelj stigla je bez poziva

Ako netko nešto zna o volontiranju, to je svaki član velike hajdučke obitelji, recimo Zvonimir Utrobičić, kojega zatječemo nešto niže, na Vrisovcu. Prizor je potpuno nadrealan: Zvone s tekicom sjedi na ulazu u zonu pa bilježi tko ulazi i izlazi, a iza njega je hrpetina olupina neprepoznatljive marke i tipa auta. Kao trešnja na torti tu je i suncobran koji ga štiti od neumoljivog, sada već stvarno napornog kolovoškog sunca.

'Ovo su kolege jučer namontirali, baš sam se oduševio jutros kad sam došao', smije se Zvone. Aktivan je u Društvu prijatelja Hajduka (DPH) iz Omiša, jednom od preko stotinu DPH-ova diljem zemlje koji se bez poziva i bez molbe aktiviraju prilikom svake nesreće i nevolje, pa pomažu jedni drugima. Svi su se ovdje izredali: Dugi Rat, Brela, Tučepi, Makarska, Sinj, ma grijeh je uopće nabrajati ih jer, jasno, nema mjesta za svih stotinjak koji su se barem ponudili.

Spomenut ćemo Šibenčane jer su bili posebno motivirani: iako se ovakve usluge ne broje i ne vraćaju, dobro pamte kakvom su pomoći i ljubavi bili zasuti nakon onog katastrofalnog požara u Raslini prije par godina.

Omišanima su se, bit ćemo pošteni, ponudili i Bad Blue Boysi, a bogme su tu danima bili i Slavonci iz Kohorte.

'Odmah sutra nakon požara dogodilo se čudo: javilo nam se toliko privatnika sa svojim strojevima i kamionima da im nismo morali organizirati ništa osim rukavica', zadovoljan je Zvone, a mi odmah zaustavljamo prvoga u prolazu. Mladen Perković se zove, s ocem Mišom ima tvrtku Šomi Company i na požarište je dovukao sve što ima: i bagere, i kamione, i vozače, i radnike, i alpiniste.

I to nakon što su prošlog tjedna proveli cijelu noć braneći svoje mjesto, Lokvu Rogoznicu. Već punih sedam dana rade u smjenama od po dvanaest sati.

'Kad ćemo pomoć ako nećemo sad, kome ako ne našim ljudima?' kao da se čudi našim pitanjima kršni Mladen, pa se vraća za volan i piči nizbrdo, sad će malo skoknuti do Ravnica.

'Ja sam samo mali vrabac'

Sve te volontere koordinira Tomislav Tomaš, zaposlen u komunalnoj tvrtki Peovica, inače i dobrovoljni vatrogasac i svašta nešto. Ne želi da ispadne kao da se promovira pa jedva pristaje slikati se, ali zato s pričanjem nema problem. Njegova ekipa čak ga, čini nam se, zbog toga onako dobroćudno podjebava.

'Bome su se svi naradili u ovih tjedan dana, od one prve noći, kad je najvažnija bila vučna služba, pa do danas, kad sa svih strana skupljamo otpad i čistimo. Moja procjena je da ćemo ovako intenzivno trebati raditi još najmanje desetak dana, a za završetak posla trebat će još barem mjesec dana. Ali morat ćemo sad preko vikenda malo usporiti, neka se i ovi ljudi malo odmore i prodišu', referira nam Tomaš. Skroman je čovjek: kad ga u razgovoru navodimo da se malo izreklamira, on odbija: 'Ja sam', govori nam, 'samo mali vrabac u cijeloj ovoj priči.'

Nekako se puno vrabaca sjatilo ovih dana prema Omišu.

Vrisovac je centralno mjesto na koje se dovodi nekoliko vrsta otpada, već ranije sortiranog, i sve se to lijepo i uredno slaže: ovamo olupine, onamo drvna građa, tamo iza svega nagorjela plastika, ovdje dolje građevinski otpad. Mladi Zoran Stanić vršitelj je dužnosti direktora lokalnog komunalnog poduzeća Peovica, inače uzorno vođene firme s jako dobrim rezultatima u odvajanju otpada. Nema ni dva mjeseca da je preuzeo dužnost, a već su ga snašle čak dvije nevolje:

'Najprije nam je Split zatvorio odlagalište Karepovac, pa smo se hitno morali snaći s otpadom, a sada evo i požar. Nadam se da se sudbina ispucala i da nas ne čeka neki komet', smije se Stanić.

Iz prezimena mu nije teško zaključiti odakle dolazi: iz Stanića, mjesta u kojemu se vatra spustila sve do mora, a njemu osobno doslovno metar do kuće. Borilo se koliko se moglo, a na kraju ga je sudbina pomilovala pa se vatra nekako prebacila dalje taman kad su od svega što imaju gotovo digli ruke. Sada Stanić vodi Peovicu i po razgovoru s mještanima vidi se da to radi na ljudskoj, prijateljskoj razini.

Izgorjelo je gotovo sve, krenut će ispočetka

'Kad samo promislim što se sve izdogađalo u ovih tjedan dana i koliko su se ljudi angažirali, svaki put se naježim. Poduzetnici, radnici, ugostitelji, navijači, turisti – nema tko nije dao ruku Omišu', ponosan je Stanić, s kojim smo se provozali do obližnje poslovne zone koju je vatra također spržila. Na zgarištu velike hale stoje Zvonko Pandža i Renato Franić, vlasnici dviju firmi koje ovdje posluju cijelih dvadeset i pet godina. Jedan se bavi proizvodnjom namještaja, drugi servisom brodova.

Odnosno, bavili su se.

Razveselili su se kad su vidjeli bijelu Škodu kako ulazi u dvorište tvrtke, a razočarali kad smo im se predstavili.

'Mislio sam da su oni protupotresni, čekamo ih evo već drugi dan. Tko bi vozio Škodu nego inženjeri?' duhoviti su u nevolji koja ih je snašla. Nema smisla nabrajati bez čega su ostali: bez strojeva, bez opreme i materijala, bez nekoliko brodova i auta, zapravo bez svega. Čekaju inženjersku presudu hoće li trebati rušiti i halu ili joj možda ima spasa, pa da ne moraju ponovno krenuti baš potpuno od nule.

A krenut će ponovno, nemaju dvojbe.

'Sve je otišlo, a meni je od svega još i najžalije ovog stabla ovdje. To je neka japanska vrsta, nemam pojma, ali da znaš koji nam je hlad bacala', uzdiše Pandža.

Junaci koji sebe ne smatraju junacima

U skitnji zagorenim omiškim priobaljem nije teško naići na junake, znane i neznane. Srećemo Milana Balića zvanog Miki, mladića koji je sa svoja dva broda te noći spasio oko šezdeset ljudi. Svoju priču je već ispričao pred kamerama pa u trenutku postao nacionalna zvijezda, makar svaki put naglašava da mu nije do takve slave.

Te noći probijao se do obale, skakao u mrkli morski mrak, plivao do svojih brodova, kupio ljude po obali i prevozio ih na sigurno. Ništa se nije vidjelo od dima, pepela i čađe, do Omiša je jedva doplovio navodeći se GPS-om.

'Bilo je ajme, sto sranja jedno za drugim', vrti Miki glavom. Danas je zasukao rukave i u Čelini pomaže raščistiti teren na kojemu se nalazila velika garaža Kruna Kovačića. Nje više nema, a i kuća je potpuno izgorjela. Kao i četiri broda na suhom doku, puno parkiranih auta, zapravo sve.

I bogatstvo u konobi: ulje, vino, rakija, pršuti….

'Ženi je jedino ostala roba u mašini za pranje, pa smo imali šta navući', jetko se smije Kovačić pokazujući nam rastaljeni stroj u onome što je nekad bio obiteljski dom. Nagorjela mu je, kaže, i druga, 'donja' kuća, ali sve glave su na ramenima pa ništa neće biti teško.

U Kovačićevoj kući u Čelini živjela je i šesteročlana obitelj koja nije imala nigdje ništa, pa im je njegov otac dao stan da u njemu žive do kraja života. Sada je Kruno ponovio očevu gestu pa im dao parcelu zemlje na kojoj će se ponovno skućiti, neće ni oni ostati bez krova nad glavom.

A ljudi dobrotu prepoznaju i cijene: već prvo jutro nakon požara, kad je došao na zgarište kuće, ondje je zatekao doslovno stotinu ljudi. Nije se ni snašao, a oni su se već dali u akciju. Zoran Stanić pokazuje nam video i opisuje kako je Kruno apelirao da idu dalje, treba pomoći i drugima u selu, ali oni su tvrdoglavo ostajali baš kod njega. I još su se njegovi prijatelji skupili pa mu na vrata – ili ono što je od njih ostalo – donijeli poklon.

Odnosno, dovezli su ga: ni manje ni više nego Kawasaki, baš onakav kakav je imao i koji je volio. Baš tog dana, naime, bio mu je rođendan.

A ljudi su častili njega, za promjenu.