Ugledni liječnik, specijalist ortopedije, Boris Nemec u osmom je desetljeću uzeo gitaru u ruke, krenuo na satove pjevanja i iz opuštenih druženja u konobi zakoračio ravno na festivalske pozornice. Danas na njima osvaja nagrade i izdaje nove pjesme poput emotivne 'Cvit što samo za me cvita', a u iskrenom i toplom razgovoru za tportal otkrio nam je kako su Vatreni reagirali na njegovu novu ulogu te zašto ima veću tremu pred publikom nego pred pacijentom u sali.

Otvorio nam je vrata svoje glazbene priče, pojasnio tajnu poveznicu između kirurške preciznosti i scenske emocije, podijelio svoj nepogrešivi recept za vitalnost pod motom 'Živi život, stari moj' te otkrio zašto s unukom svake godine osvaja novu europsku metropolu.

Vaša nova pjesma zove se 'Cvit što samo za me cvita'. S obzirom na to da ste cijeli život bili posvećeni vrlo egzaktnim znanostima, medicini i anatomiji, kad ste otkrili tu svoju romantičnu i umjetničku stranu?

Otkad znam za sebe, oduvijek sam bio romantična duša, samo što dugo nisam ni pomišljao da će se ta moja strana jednog dana izraziti kroz glazbu. Nikada nisam zamišljao da ću pjevati i nastupati na festivalima. Nakon što sam nekoliko godina vježbao pjevanje, Voljen Grbac, kod kojeg sam učio i vježbao, predložio mi je da zajedno nastupimo na Marko Polo Festu na Korčuli. Kada smo tamo osvojili prvu nagradu publike, to mi je dalo veliko samopouzdanje i još veću želju za pjevanjem. Bio je to pravi poticaj da nastavim i da se ozbiljnije posvetim glazbi.

Mnogi ljudi u 40-ima ili 50-ima odustaju od učenja novih vještina uz izliku 'prekasno je za mene'. Vi ste u osmom desetljeću odlučili savladati sviranje gitare i ozbiljno zakoračili u glazbene vode. Što je bio onaj prijelomni trenutak, onaj 'klik' u glavi kada ste rekli - vrijeme je za moj mladenački san?

Često sam bio na raznim druženjima i događanjima na kojima bi netko uzeo gitaru, zasvirao, a onda bi svi zapjevali. Najviše smo se zabavljali u konobi mog prijatelja Miljanića. Uvijek mi se sviđala ta atmosfera i tada se u meni rodila želja da i ja naučim svirati gitaru. A uz nju je nekako prirodno došlo i pjevanje. Shvatio sam da, ako želim svirati pjesme koje volim, moram naučiti i pravilno pjevati, pa sam krenuo i na satove pjevanja. Nije zapravo postojao jedan veliki prijelomni trenutak – sve je došlo spontano, korak po korak. Jedino o čemu nisam razmišljao bile su godine. Imao sam želju nešto novo naučiti i jednostavno sam krenuo.

Trema je dobra - znači da ti je stalo

Sve je krenulo iz vaše konobe u Matuljima i druženja s prijateljima, među kojima je i Voljen Grbac, s kojim ste snimili nagrađivanu pjesmu 'Balun je više od života'. Kako su vaša obitelj i ta vaša 'vesela družina' reagirali kada ste druženje uz gitaru odlučili pretvoriti u ozbiljan studijski rad i javne nastupe?

Kad počnete učiti svirati i pjevati, u početku to zna zvučati dosta čudno, da ne kažem loše. Naravno da su onda dolazile i kritike, pogotovo od mojih najbližih, koji su me najbolje poznavali i nisu me štedjeli. Ali mene te kritike nisu obeshrabrile. Naprotiv, bile su mi dodatni poticaj da još više vježbam, da bolje sviram i bolje pjevam. Mislim da je važno znati prihvatiti kritiku i iz nje izvući nešto dobro. A kada su s vremenom vidjeli da sam ozbiljan i da napredujem, onda su došli i podrška i ohrabrenje.

Kada usporedite izlazak na glazbenu pozornicu s ulaskom u operacijsku salu – gdje je danas prisutna veća trema?

Kad sam počinjao operirati, uvijek sam uz sebe imao starijeg i iskusnijeg kolegu koji mi je davao sigurnost. S vremenom, naravno, dođu iskustvo i samopouzdanje pa trema nestane. S pjevanjem je ipak drugačije. Kad sviraš i pjevaš prijateljima, ako nešto ne ispadne baš najbolje, odmah počne zafrkancija. Ali na pozornici si sam, pred publikom, i tada moraš dati sve od sebe da izvedeš pjesmu najbolje što možeš. Zato danas mogu reći da imam veću tremu prije izlaska na pozornicu nego prije ulaska u operacijsku salu. Ali možda je i ta trema dobra - znači da ti je stalo.

Duge 23 godine bili ste glavni liječnik hrvatske nogometne reprezentacije. Bili ste uz Vatrene u njihovim najstresnijim i najslavnijim trenucima i danas ste s mnogima ostali prijatelji. Jesu li naše nogometne legende čule vaše pjesme i kakve su njihove reakcije?

Većina tih igrača danas je raštrkana po Europi, ali i širom svijeta, pa im nisam posebno slao svoje pjesme. Nekolicina njih koji su u Hrvatskoj čuli su ih i moram priznati da su u početku bili prilično iznenađeni kada su saznali da pjevam. Poznavali su me prije svega kao liječnika reprezentacije, pa im je bilo neobično vidjeti me u sasvim drugoj ulozi. Reakcije su, međutim, bile jako lijepe – čestitali su mi na pjesmama i bilo im je drago što sam se okušao u nečem potpuno novom. A meni je posebno drago kada pohvala dođe od ljudi s kojima sam proveo toliko godina i podijelio toliko važnih trenutaka.

Da ste ranije savladali gitaru, tijekom onih slavnih godina u reprezentaciji, mislite li da biste u svlačionici ili hotelu vi bili zaduženi za podizanje atmosfere i opuštanje igrača uoči teških utakmica?

Da, dobro ste postavili to pitanje. I sam sam nekoliko puta pomislio da mi je zapravo žao što nisam ranije otkrio gitaru i pjevanje, dok sam bio s reprezentacijom. Igrači su bili mladi, voljeli su se družiti, zabavljati i, naravno, zapjevati. Siguran sam da bi im bilo drago da je netko u hotelu ili nakon utakmice znao uzeti gitaru, zasvirati i povesti pjesmu. Možda bih, osim liječničke torbe, tada sa sobom na pripreme nosio i gitaru. Tko zna, možda bih imao još jednu funkciju u reprezentaciji – liječnik i zabavljač!

Igrao je veteranski nogomet, tenis..

U svojoj ste karijeri operirali više od 15 tisuća pacijenata i prvi u ovom dijelu Europe uveli mnoge inovativne zahvate. To je nevjerojatna razina stresa i odgovornosti za tuđe karijere i živote. Kako ste se tada 'isključivali' od tog pritiska kada niste imali gitaru u rukama, a koliko vam glazba u tome pomaže danas?

Dok sam bio mlađi, moj glavni način opuštanja bio je sport. Puno sam igrao veteranski nogomet, a kasnije tenis, i to mi je bio najbolji ventil nakon napornih operacija i velike odgovornosti koju nosi ovaj posao. Kad izađeš na teren, moraš se koncentrirati na igru i barem na neko vrijeme zaboraviš sve ostalo.

Danas mi je možda još lakše jer sam uz sport pronašao glazbu. Kada uzmeš gitaru, počneš svirati i pjevati, glazba i lijepe riječi pjesme jednostavno te odvedu u neki drugi svijet. Na trenutak zaboraviš svakodnevne brige i potpuno se opustiš. Mislim da je važno da svatko u životu pronađe nešto što mu omogućuje da se barem nakratko isključi od svega.

Imaju li kirurgija i glazba neku tajnu zajedničku nit?

Na prvi pogled kirurgija i glazba nemaju mnogo zajedničkog, ali kada malo bolje razmislim, ipak imaju. I jedno i drugo traži puno vježbe, koncentracije i osjećaja. U kirurgiji morate imati preciznu ruku, ali i osjećaj za ono što radite. U glazbi je slično: možete naučiti note, akorde i tehniku, ali ako nema osjećaja, pjesma neće doprijeti do ljudi. I u jednom i u drugom morate biti potpuno prisutni u tom trenutku. Možda je upravo to njihova tajna zajednička nit - spoj znanja, vježbe i osjećaja.

'Uloga djeda zaista me jako ispunjava'

Jedna od vaših autorskih pjesama zove se 'Živi život, stari moj'. To zvuči kao vaš osobni manifest. S pozicije liječnika koji je cijeli život 'popravljao' ljude, ali i čovjeka koji dokazuje da za strast nema dobnih granica – koji je vaš recept za vitalnost, sreću i starenje sa stilom?

Teško je reći da postoji univerzalan recept za vitalnost i dobro starenje. Mislim da je važno ostati fizički aktivan, baviti se sportom primjerenim svojim godinama i paziti na tjelesnu težinu, ali jednako je važno ostati aktivan i u glavi. Čovjek uvijek mora imati neki cilj, nešto čemu se veseli i što želi ostvariti. Taj cilj tjera vas da razmišljate, učite, trudite se i idete naprijed.

Možda je upravo to moj recept – ne brojati godine, već ono što još želite napraviti. Dok imate cilj pred sobom, imate i razlog da ostanete aktivni. Zato mi je naslov 'Živi život, stari moj' na neki način zaista postao osobni životni moto.

Poznato je da ste veliki zaljubljenik u putovanja. Nedavno smo saznali da s unukom planirate put u Prag. Koliko vas ispunjava uloga djeda i ta zajednička putovanja?

Uloga djeda zaista me jako ispunjava. Svake godine Gabrijel i ja otputujemo u neku zemlju, odnosno grad koji on sam izabere i koji želi upoznati. Želim da kroz ta putovanja upoznaje svijet, druge ljude, njihove običaje i kulturu, ali i da stekne životnu sigurnost i samostalnost.

Mislim da su zajednička putovanja puno više od samog razgledavanja. To je vrijeme koje provodimo zajedno, razgovaramo, doživljavamo neke nove stvari i stvaramo uspomene koje ćemo, nadam se, obojica dugo pamtiti. Imam i unučicu Anu i veselim se vremenu u kojem će biti malo starija pa će nam se i ona pridružiti. Volio bih da jednog dana oboje pamte ta putovanja s djedom kao nešto posebno iz svog odrastanja.

Koje vas se mjesto na svijetu, od svih koja ste do sada posjetili, najviše dojmilo i postoji li još neka neispunjena destinacija na vašoj 'bucket listi' koju tek planirate osvojiti?

Teško mi je izdvojiti samo jedno mjesto jer je svako putovanje za mene imalo neku svoju vrijednost. Počeo sam puno putovati još kao mladi specijalist ortopedije, a tada nije bilo interneta ni današnjih mogućnosti brzog dolaska do stručnih informacija. Kada bih u literaturi pročitao o nekoj novoj metodi, pisao bih liječniku koji ju je primjenjivao te zamolio da posjetim njegovu bolnicu i vidim kako se to radi u praksi. Tako sam obišao mnoge zemlje Europe i Amerike i donosio nova znanja koja sam primjenjivao u svojoj bolnici, ali možda još važnije – stekao sam brojna prijateljstva koja traju desetljećima. Upravo su se mnogi od tih kolega kasnije odazivali na moje pozive i dolazili kao predavači na simpozije 'Sport i medicina' koje sam organizirao.

Zato za mene putovanja nikada nisu bila samo upoznavanje novih mjesta, već prije svega upoznavanje ljudi, novih ideja i drugačijih kultura. A moja 'bucket lista' još nije prazna. Ostalo je nekoliko destinacija u istočnoj Europi koje još nisam posjetio i nadam se da ću ih uspjeti prekrižiti s tog popisa. Dok god postoji mjesto koje nisam vidio, postoji i dobar razlog za novo putovanje.

'Želio bih snimiti još novih pjesama'

Kako vaš unuk i ostatak obitelji reagiraju kada vas vide na pozornici? Imate li već sada status najkul djeda u njegovu društvu?

Do sada sam nastupio na tri festivala, a sva tri bila su dosta daleko od kuće i obično sam odlazio na nekoliko dana, tako da obitelj nije mogla ići sa mnom. Naravno, svi su poslije pogledali snimke nastupa i njihove reakcije bile su jako lijepe. Drago im je što vide da uživam u onome što radim i da sam se u ovim godinama odvažio na nešto sasvim novo. A jesam li zbog toga dobio status najkul djeda u Gabrijelovu i Aninom društvu, to ćete ipak morati pitati njih! Ali vjerujem da im je barem malo zanimljivo kada mogu reći da im djed nastupa na glazbenim festivalima.

Kakvi su vam daljnji glazbeni planovi?

Želio bih snimiti još novih pjesama, ali nije mi cilj samo imati što veći broj njih. Volio bih da to budu pjesme koje će se ljudima svidjeti, u kojima će uživati, koje će zapamtiti i možda jednom zapjevati na svojim druženjima.

Mislim da je za svakog pjevača najljepše kada njegova pjesma počne živjeti među ljudima. Ako se dogodi da netko negdje uz gitaru zapjeva neku moju pjesmu, smatrat ću da sam ostvario jedan od svojih glazbenih ciljeva. Tada će mi sve ovo što radim i pjevanje kojim se bavim biti još veće zadovoljstvo.