LJUDSKA LICA ISTANBULA

Sjedio sam s Mustafom u kvartu – ja sam rolao, a on čekao da padne bomba

  • +4
  • +1

Život u Istanbulu

Izvor: tportal.hr / Autor: Krešimir Dujmović

Znaš ono kad dođeš u Tursku i upoznaš Mustafu. Da jednog. Njih pet u dva dana. Ali ovaj Mustafa je poseban. Kaže da ne živi oko trga Taksim, ali dođe svaki dan. Za slučaj da padne bomba. Pa on može fotkati i zaraditi neku ekstra pinku. Mustafa... nasmiješeni kovrčavi momak koji ne bi ni mrava zgazio. Otišao bi iz Istanbula već jučer da može

Gledam Hagiu Sophiu s druge strane Zlatnog roga i čitam o padu Konstantinopola - konačnom padu Rimskog Carstva - na Wikipediji. Ovaj grad je besramno bogat dalekom i svjetskom poviješću koju možeš dodirnuti rukama na vlažnom zidu. Ili barem okom kroz staklo oko muzejskog eksponata. Vidio sam Mojsijev štap. Halo? Pa zdjelu iz koje je jeo. Muhamedovu bradu Zlatnu rukavicu apostola Ivana. Ne zanima me autentičnost. Sama mogućnost da bih uopće mogao vidjeti Mojsijev štap dovoljno je fascinantna. A i ta Aja Sofija. Tisuću godina sveta stolica Istoka, silovana od križara, prevedena na islam, stoji tako silovana s četiri minareta e da bi na kraju postala prazan muzej, kostur od zidova u kojem još jedino govori prazan prostor.

Muslimani nisu nešto skloni tehnologiji, ali brijem da im je izum mikrofona sjeo na volej. Istanbulom se pet puta dnevno prolama poziv na molitvu iz svih džamijskih zvučnika. Imam osjećaj da sudjelujem u apokalipsi. Još kad se prolomi zvuk bombaškog napada... To jutro sam krenuo kupiti oriđiđi turski duhan kod najboljeg duhandžije u gradu odmah iza ugla – Tütüncü. Za sve zainteresirane: 100 grama – 16 kuna. Ne zna čovjek engleski, nije bed. Tamo je Mustafa. Mladi fotoreporter. Krati vrijeme, zuji okolo. Točnije, čeka bombaški napad. Veli, ako se dogodi, bit će u blizini. Nije mi baš drago, ali sam dovoljno fatalist da vjerujem kako će mi usred pustinje pasti veš mašina na glavu ako treba tako biti. Ali fora je u tome što Mustafa nije doma tu oko Taksima, nego dolazi svaki dan s idejom da bude prvi na licu mjesta kada se dogodi. U međuvremenu pije čaj i sniva o emigriranju u Španjolsku.

Mustafa, za koliko radiš, kolika ti je plaća?' – 'Pa... 2.000 lira.' Okvirno 4.400 kuna. Nije zadovoljan. Pola medija za koje je radio su ugašeni. Ostala polovica traži nekoliko slobodnih milimetara kvadratnih u Erdoganovom debelom crijevu. Gužva je tamo. Zna nekoliko novinara koji su završili u zatvoru. Pokazuje mi slike od 15. srpnja, kada je pokušan navodni državni udar. Bio je na ulicama. Gledao kako ubijaju i linčuju vojnike koji su poslani u puč. Završile su mu neke fotke na Independentu. 'Jesi ubrao neku veću lovu?' – 'Ma nisam, nešto jako malo.' Mustafa je drag, nasmiješen. Dao bih mu posao tete u vrtiću. Nije mi baš jasna ta suluda fora da svaki dan odlazi u kvart za koji misli da će se u njemu raznijeti neki prošvercani ISIL-ovac.

Erdogan sa suprugom pozdravlja svoje pristaše

Erdogan sa suprugom pozdravlja svoje pristaše

Izvor: Reuters / Autor: REUTERS/Osman Orsal/File Photo

Drobimo u svim smjerovima. Kaže mladac da je većina žena u burkama po Istanbulu lažna. Vidi ih kako se žvale na ulici, drže za ruke, tko zna što još rade prije braka. Njemu je to ok, 'ali nemoj onda nositi burku i glumiti primjernu muslimanku'. Što me sjetilo priče druge stanovnice Istanbula. Vidjela je ženu u crnom kako ulazi u WC na stanici metroa i izlazi kao utegnuta žena u miniću. Taksim, trg i okolni kvart su u zadnje dvije godine postali omraženo mjesto turskih bijelaca. Previše Arapa, kažu. Previše Sirijaca. Prenapučeno. No Beyoglu još uvijek zapošljava najveći broj gradskih i izvangradskih ljudi. Frend mi je pred odlazak u Istanbul rekao da se pazim azijske strane. Smiješno zvuči. Azijski dio Istanbula je po svemu moderniji i opušteniji od europskog. Recimo, četvrt Kadikoy. Koloplet uličica s odličnom mjuzom i originalnim interijerima. Mogao bih ga slobodno teleportirati u Berlin i nitko tamo ne bi skužio.

No sve je to nebitno. Jedna me stvar užasno dirnula u srce. Nakon cijele te priče o nezaposlenosti mladih, koja u Turskoj raste iz dana u dan, trenutno na 10 posto, o ekonomiji koja se nakon desetogodišnjeg trka ispuhala u građevinskim balonima, o siromaštvu, besciljnosti i želji za bijegom, Mustafa ustaje da mi plati čaj. Ne želi drugačije. A ja sam ga pozvao na cugu. Nečuveno. Prati me do stana u kojem sam ostavio torbu, čeka me dolje, kaže da će mi pokazati kako najbolje do stanice na koju trebam doći. Skužim, zaboravio sam duhan u stanu. On meni – nema problema, uzmi moj. Daje mi dvadeset cigareta koje je imao za sebe. Ne vjerujem. Puštam ga. Hoću vidjeti koliko daleko to ide. Otprati me Mustafa do metroa, provuče svoju karticu, ja mislio ide i on u tom smjeru. Al' ne, momak se izmakne i veli - ajde, prođi kroz rampu. E pa Mustafa, u Hrvatskoj ti se ne bi maknuli ni s vrata tramvaja. I to je Turska. Široko srce zatočeno u raljama moralnih licemjera.

Veli Mustafa da sva ekipa u vrhu Erdoganovog AKP-a ima po dvije, tri vikendice u kojima izvode bakanalije i dovode priležnice dok s političkog ambona propovijedaju javno ćudoređe. Zapravo me ne zanima, ali cijela ta priča oko islamizacije Turske je farsa. Tako će Mustafa. Žica me da posjetim tursku obalu Egejskog mora i da napokon shvatim što je njegova zemlja.


Plan je da idem do fakulteta smještenog uz obalu Bospora. Da vidim kako dišu budući turski umjetnici. Uočio sam faks na turi Bosporom. Imaju ogroman plato uz samo more, sjede, ćifutaju. Prilazim ulaznim vratima. Dvoje zaštitara, skener za metale, pregledavanje torbi. Pitam smijem li na faks kao posjetitelj. Ovi se nešto konzultiraju. Ne može. Od pokušaja puča nema više posjeta. Sliježu ramenima oni, sliježem ja. Idem na pivu u Arsen Lupin, jedan od boljih birceva u Beyoglu. Dočeka me senzacija. Stand up. Na engleskom! Fuck yeah.

Cura na stejdžu. 'I ti turski tipovi. Izvadiš im kondom, a oni bježe glavom bez obzira, svijaju se, oni to ne mogu... Da ga ne koriste, postane ti jasno već u prvom autu. Nikada ne vežu pojas. Skroz na liniji predsjednika koji savjetuje turskim ženama da imaju troje i više djece.' Slušam anegdote o bakicama koje se guraju po javnom prijevozu i redovito tegle kantu kiselih krastavaca i inih ukiseljenih izraslina iz vrta. Kako ljudi u Istanbulu više ne znaju, točnije ne usude se razgovarati o bilo čemu drugom osim o svojim mačkama. Kako je jučer napravila ono, danas ovo. Da ne ostanemo dužni, sjetim se razgovora s turskim kapetanom večer prije u Kadikoyu. Veli, turske žene? Ma daj! Naučile su brijati noge tek prije deset godina. Do tada je bilo - monkey, monkey, hoćeš bananu? I to kad su počele gledati ove naše sapunice, pa skužile kako se žene mogu urediti. Mornarski razgovor je, prirodno, završio na 'najljepšim Azijatkinjama - dragim i podatnim Vijetnamkama'.

Prolazim Taksimom. Leži porazbacan čopor pasa lutalica. Pored njih, u istoj pozi, leži beskućnik. Ljudi šeću slalom oko njih. Nešto dalje mlada cura prodaje lutke u vjenčanicama nasred ulice. Sama ih izrađuje. Pitam je je li udana. Nije još. Al' htjela bi si naći muža dok je još na faksu. Kažem joj da ću se pomoliti da joj naleti pravi. – 'Moli se za mene, puno bi mi to značilo. Najvažnije je moliti', skroz će ozbiljno i skrušeno na slomljenom engleskom. Da se ganem ili nasmiješim ironično? Mislim da znam. Istok se osjeća. Ne postoji drugi put do njega. Je l' tako, Mustafa?

SaveSave

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!