PUTOPIS JASENA BOKE

Posjetio sam Titicacu: Nema struje ni tekuće vode, djeca ne znaju za TV, a žene ne sjede za stolom s ostalima

  • Autor: Jasen Boko
  • Zadnja izmjena 21.01.2018 14:47
  • Objavljeno 21.01.2018 u 14:47
Život na Amantaniju, smještenim na peruanskom dijelu Titicace - žena će pripremiti ručak, no neće sjesti za stol s ostatkom obitelji

Život na Amantaniju, smještenim na peruanskom dijelu Titicace - žena će pripremiti ručak, no neće sjesti za stol s ostatkom obitelji

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jasen Boko

Jasen Boko novim putopisom javlja se iz Perua, u kojem je objedovao kod lokalne obitelji i ostao zatečen situacijom da glava obitelji i sin ručaju s gostima, no ženi je sjesti za stol s ostalima još uvijek zabranjeno. Piše punokrvan turistički putopis iz zemlje oštrih kontrasta - od teškog siromaštva do vrlo skupih turističkih usluga

Gosti smo obitelji na otoku Amantaniju, smještenim u peruanskom dijelu jezera Titicaca, najvišem plovnom jezeru na svijetu, na nadmorskoj visini od 3812 metara. Vrijeme je večere i obitelj s nama dijeli svoj skromni obrok od krumpira i riže, s komadom sira, meso je preskupo i nedostupno. Sjedimo za stolom s 'glavom obitelji', Wilburom, i sinom, žena Rosa sjedi u kuhinji, jede sama. Pokušavamo je pozvati da sjedne s nama, ali muž nas prekida:

'To je običaj ovdje', kaže njen suprug, 'žene ne sjede za stolom s ostalima'.

Amantani je ostao nedodirnut 'dobrobitima' civilizacije, quechua, jezik Inka, i dalje je jedini jezik kojim komuniciraju starosjedioci. Nema struje, unatoč turistima koji dolaze na otok i dalje nema tekuće vode, djeca nikad nisu vidjela televiziju, a mobiteli su beskorisni, nema ni signala ni načina da se napuni baterija.

<<Sve o tome zašto je Jasen Boko krenuo na put zemljama kojima je prošao Che pročitajte ovdje>>

Ipak, 3600 stanovnika ovog otoka nešto manjeg od Silbe zadovoljno je svojim životom, ima škole, čak i srednju, a rijetki iseljavaju s njega. Iako formalno katolici, otočani još uvijek slave svoje bogove, Pachamamu i Pachatatu, majku i oca Zemlju, a vrhove otoka od pamtivijeka pokrivaju hramovi 'mami i tati'. Pachamama, za razliku od Rose, u mitovima ovog dijela svijeta ne sjedi u kuhinji, ravnopravna je, čak kao boginja zemlje i utjecajnija od 'tate'.

Turizam je stigao na Titicacu, jezero koje dijele Peru i Bolivija. Smješteno je na putu prema svetoj dolini Inka i nekadašnjem pupku svijeta, Cuscu, pa je nezaobilazno na 'svetoj' turističkoj ruti. Ipak, prisutnost turista nije bitno promijenila život na ovim otocima, jednostavno smještajni 'kapaciteti' u obiteljima, jer hotela ovdje nema, nisu dovoljno veliki da dopuste masovni turizam. 

Na neki način, za razliku od Cusca, gdje je masovnost prisutna, Amantani i Taquile, drugi otok u blizini, zadržali su svoj tradicionalni način života. Skromnost, pa i siromaštvo nisu nestali, ali stanovnici otoka na to su navikli.

Naimal, njihov petogodišnji sin, nema cipele, a čarape, bez obzira što se noćne temperature bliže nuli, nitko ne nosi. Jedina igračka Naimalu su ose koje hvata u plastičnu bocu i koje zuje, a svoju nam zvučnu igračku s ponosom pokazuje. Turisti, s obzirom da je ovdje turizam kontroliran od države i realiziraju ga agencije pa sasvim mali dio prihoda završi u rukama lokalnih ljudi, donose sitne poklone, uglavnom hranu, rižu ili voće, a dobar običaj nalaže da se djeci ne nosi slatko - zubna pasta i četkica i danas su ovdje nepoznat pojam. Starija kći, dvanaestogodišnjakinja, dobila je cipele, ipak mora svaki dan pješačiti do škole i natrag, ukupno dvanaest kilometara. Bez turizma djeca bi vjerojatno do škole hodala bosa, škrti otoci na ovoj visini ne nude puno mogućnosti preživljavanja.

Kad sam se već odlučio, barem u ovom nastavku, baviti klasičnim putopisom i ne komentirati politiku - odšutjet ću čak i bivšeg peruanskog predsjednika Fujimorija koji je zbog korupcije završio u zatvoru da bi, uz brojne prosvjede, upravo bio pušten na slobodu - onda moram svratiti i do glavne atrakcije Titicace, 'plovećih' otoka Uros.

Već tisućljećima smješteni u plićem dijelu jezera, nedaleko od glavnog grada regije Punoa, otoci su izgrađeni od biljke slične trstici, totore, koja raste na obalama jezera. Kako dijelovi u vodi polako trunu, stanovnici stalno dodaju novu totoru i tako održavaju otok plovećim. Nekoliko stotina ljudi koji žive na četrdesetak otoka blizu kopna, za razliku od onih na udaljenim otocima Amantaniju ili Taquileu, definitivno žive od (masovnog) turizma i horda turista fasciniranih egzotičnom lokacijom koji ih svakodnevno posjećuju. Oni se i jezikom razlikuju od udaljenih susjeda, pripadaju plemenu Aymara (a tako im se zove i jezik), onima koje su pokorile Inke još prije dolazaka Španjolaca.

Kad se turisti pojave na horizontu, svi se upregnu u stvaranje svojevrsnog Disneylanda kako bi omogućili fotosafari okupljenima. Iznesu nepokretne babe iz slamnatih kućica, daju im u ruke kamen kojim se nekad mljela pšenica i bakice, kao, prave brašno, na veliko veselje turista, sa šeširom u koji skupljaju priloge. Djeca s majkama prodaju 'originalne' suvenire, od kojih je velik dio made in China, a očevi na 'tradicionalnim' brodovima voze razdragane turiste po jezeru, objašnjavajući im kako grade svoje otoke.

  • +46
  • +43

Jasen Boko u Peruu

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jasen Boko

Ipak, uspijete li se odmaknuti od turista, Titicaca je fascinantno jezero, veliko gotovo kao polovina Jadranskog mora, pa mjesta koja nije dotaknuo turizam i dalje postoje, potrudite li se pronaći ih. Tamo će vam lokalni ribari ispričati tužnu stranu turističkog razvoja, nestanak izvornih lokalnih tradicija i tradicionalnog života i, pogotovo, sve veće izlovljavanje ribe, osnovne prehrambene namirnice, zbog nezasitnih turističkih apetita.

Smatram se putnikom, izbjegavam turizam, ali ponekad je nemoguće biti dosljedan putnik kad se nađete u krajevima koje žele posjetiti baš svi, a Cusco, s Machu Picchuom u blizini, glavnom južnoameričkom atrakcijom, takvo je mjesto. S nostalgijom se prisjećam svog prvog boravka ovdje 1994. godine, vremena u kojem je turista bilo znatno manje. A onda su, sljedeće godine, peruanske vlasti odlučile intenzivno promovirati turizam i dobro zarađivati od njega. Pa se lokalni putnički vlak iz Cusca za Machu Picchu, onaj koji sam dijelio sa seljacima i njihovom peradi, pretvorio u luksuzan, ekskluzivno turistički vlak, koji sad za manje od dva sata vožnje košta više od stotinu dolara. Shvativši da su stranci da bi se slikali na nekadašnjem svetom gradu Inka spremni platiti koliko god treba, peruanske vlasti tako su se i postavile, pa je Machu Picchu postao jedna od najskupljih svjetskih turističkih destinacija, što, međutim, nije smanjilo gužvu, štoviše, na nekad svetom mjestu, čak i sada, izvan sezone, vlada turistički krkljanac. 

Prodavačice

Prodavačice

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jasen Boko

Stoga sam ovaj put odlučio preskočiti Machu Picchu, radije ću sačuvati uspomenu na onaj davni, turista lišeni prvorazredni kulturni spomenik do kojeg sam došao poznatom 'cestom' Inka, pješice. Moguće je to i danas, ali u turističkoj koloni i jako skupom turističkom aranžmanu.

I Cusco je danas sasvim druga priča, izrastao je u veliki urbanistički nered i s gotovo pola milijuna stanovnika baš ništa nije ostalo od nekadašnjeg simpatičnog gradića. Plaza de Armas, glavni trg, i dalje je lijepa i danas se možete diviti superiornosti arhitekture Inka nad španjolskom, koju svaki potres sruši, ali sve to morat ćete raditi u masovnom turističkom društvu. Danas je i Cusco još jedna 'destinacija', kakvih je sve više u svijetu - baš kao i u Hrvatskoj - na kojoj se ne može mirno šetati od silnih prodavača tura, suvenira, ručkova, marihuane, svega što se može prodati turistima. 

Oni najuporniji posjetitelji, spremni na samostalno istraživanje, još mogu pronaći poneku skrivenu tajnu Inka i kasnijeg kolonijalnog života u Svetoj dolini, koju ne posjećuju masovne ture. Hram Wiracoche u Raqchiju ili kolonijalna crkva Svetog Petra u selu Andahuaylillas, zbog svojih slika nazvana latinoameričkom Sikstinskom kapelom, ostali su gotovo nedirnuti masovnim turizmom i još uvijek su mjesta u kojima se može uživati, a da nemaš osjećaj da smetaš desecima glasnih turista koji upravo rade selfie i dijele ga na Istangramu.

Svijet se mijenja, turizam osvaja sve, a statistika kaže da se u ove 23 godine od mog posljednjeg posjeta Peruu broj turista u toj zemlji povećao za osam puta, što je vidljivo na svakom koraku. Posljedice će se pokazati tek za koju godinu, ali sigurno ne mogu biti pozitivne, a prihod od turističkog kolača, kao i drugi prihodi u Južnoj Americi, ne dijeli se nimalo ravnopravno pa bijede u Cuscu nema ništa manje nego u ostatku zemlje.

Ali, ma koliko se smatrao putnikom, teško se razlikovati od turista u Cuscu, pa se Nikolina i ja, nakon više od mjesec dana na nadmorskoj visini između 3000 i 4500 metara, spuštamo u Limu, na more.

A tamo se za naš oporavak od visine i masovnog turizma Cusca pobrinuo prijatelj Dalibor Maksimović koji u Peruu živi od 1994. te se kao rođeni Istrijan bavi - turizmom. Utjehu smo pronašli u restoranima luksuzne četvrti na Pacifiku, Mirafloresu, uz peruanski specijalitet ceviche (riblji carpaccio) i odlično domaće bijelo vino. Da bismo nakon toga krenuli za - mnogima najljepšu i najuzbudljiviju destinaciju Latinske Amerike - Kolumbiju.

Jasen Boko - kratka autobiografija

Radio sam u rudnicima zlata u Australiji i tvornici ribe na norveškom sjeveru, brao maline u Quebecu, studirao u New Yorku, autostopirao u Burmi i Iranu, penjao se po Himalaji, kupao u Titicaci, nosio eksploziv u kamenolomu, rušio ostarjele dimnjake u tvornicama, spuštao se niz kanjone, putovao Svilenom cestom lokalnim prijevozom, susreo se s Odisejem na Mljetu (dobro, ovo posljednje zamalo), tražio Aleksandra među talibanima u Afganistanu i Dioklecijana u Turskoj, penjao se slobodnim stilom po ekstremnim stijenama, putovao zanimljivim dijelovima ovih naših pet kontinenata... Imam ja i ozbiljni dio života. Diplomirao sam dramaturgiju i svjetsku književnost, bio samostalni umjetnik, dramaturg, urednik, novinar, ravnatelj Drame splitskoga HNK, producent... Dramski tekstovi igrani su mi u dvadesetak kazališta u četiri zemlje. Objavio sam dvanaest knjiga, od toga su četiri (ili ipak pet?) putopisne, prevođen sam na niz egzotičnih jezika (azerbajdžanski, turski, španjolski, čak i hrvatski!), za sve to pisanje zaslužio sam i nešto nagrada, a vjerojatno najvažnija je Kiklop za najbolju knjigu publicistike 2012. za knjigu 'Tragovima Odiseja'. Po zanimanju, barem onom u duši, sam - nomad.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!