PUTOPIS JASENA BOKE

Potresna priča iz Potosa: Ušli smo u rudnik u kojem godišnje pogine 50 ljudi, a onda je odjednom zagrmjelo...

  • Autor: Jasen Boko
  • Zadnja izmjena 31.12.2017 20:46
  • Objavljeno 31.12.2017 u 20:46
tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jasen Boko

U seriji putopisa Jasena Boke koje tportal ekskluzivno objavljuje s njegova višemjesečnog putovanja Južnom i Srednjom Amerikom, na red je došla priča o mračnim rudnicima na jugu Bolivije i njihovoj još mračnijoj prošlosti. Ne kažu domaći bez vraga da se nekad od silnog srebra mogao izgraditi most do Španjolske, a od kostiju domorodaca još jedan

Potosi na jugu Bolivije nije mjesto koje je na turističkim rutama, tek rijetki turisti zalutaju u jedan od najviših gradova na svijetu, smješten na 4060 metara nadmorske visine. Od njegovih 240.000 stanovnika danas više od 15.000 radi u rudnicima ukopanima u brdu koje ga natkriljuje, a koje su Španjolci prozvali Cerro rico, Bogata planina. Cijeli grad zapravo svoje postojanje i danas duguje nekadašnjim rudnicima srebra, koje su iscrpili još Španjolci, a u kojima danas rudari vade najviše kositar i cink, uz tek manje količine srebra.

No odluka da dođem u Potosi i ulazak u njegove rudnike, omogućili su mi da lakše shvatim cijelu priču o ropskom iskorištavanju južnoameričkog kontinenta, koje nesmetano traje i danas, a koje je uzrok nastanka niza revolucionarnih pokreta, pa i onog kubanskog, jedinog koji je završio uspjehom, a kojega je dio bio i Che Guevara.

Mostovi od srebra, ali i ljudskih kostiju

Potosi je danas blijeda sjena grada koji su osnovali konkvistadori 1545. na mjestu malog sela koje su naseljavale Inke, kad su u brdu nad gradom otkrili bogato nalazište srebra. Ni trideset godina od osnutka Potosi se pretvorio u jedan od pet najvećih i najbogatijih gradova u svijetu, a iz njega su do pacifičkih luka svakodnevno odlazile karavane natovarene srebrom koje je odlazilo u Španjolsku. Ta zemlja svoj spektakularni barok vidljiv u arhitekturi, slikarstvu i književnosti duguje upravo tim rudnicima koji su joj donijeli golemo bogatstvo. Količina srebra izvezena u Španjolsku u tri stoljeća kolonijalne vlasti, dok nalazište nije iscrpljeno, enormna je.

Lokalni ljudi, inspirirani istraživanjem urugvajskog pisca i novinara Eduarda Galeana objavljenim u jednoj od najvažnijih knjiga za razumijevanje južnoameričke situacije 'Otvorene vene Latinske Amerike', rado citiraju kako bi se od srebra izvađenog iz planine mogao izgraditi srebrni most od vrha brda do Madrida. I odmah dodaju: od kostiju čak 8.000.000 starosjedioca natjeranih da rade u rudnicima i umrlih u prisilnoj eksploataciji srebra za Španjolce, mogao bi se napraviti još jedan most od Iberijskog poluotoka do ovog kontinenta. 

<<Sve o tome zašto je Jasen Boko krenuo na put zemljama kojima je prošao Che pročitajte ovdje>>

Ako vam je ta brojka apstraktna, onda navodim jednu službenu španjolsku: samo od 1503. do 1660. u  španjolsku luku Sanlúcar de Barrameda, za koju nikad niste ni čuli, pristiglo je iz južnoameričkih kolonija 185.000 kg zlata i 16.000.000 kg  srebra! Pa vi računajte.

Inače, spomenuta knjiga, napisana još 1971. godine, prešućena je u Europi i Americi jer svjedoči o brutalnoj eksploataciji i uništenju jednog kontinenta u interesu tuđeg profita, a zanimanje izvan ovog kontinenta za knjigu pojavilo se tek kad ju je kontroverzni socijalistički predsjednik Venezuele Hugo Chavez poklonio Baracku Obami 2009. godine. Knjiga u Hrvatskoj, koja danas spremno sluša svoje gospodare, očekivano, nikad nije prevedena.

U takvim radnim uvjetima ne može se disati ni vani, a kamoli u rudniku

Milijuni južnoameričkih starosjedilaca silom su dovođeni u ove rudnike kako bi gomilali španjolsko bogatstvo, ali su, na žalost kolonizatora, u takvim radnim uvjetima - na 4.600 metara n.m. ne može se disati ni vani, a kamoli u unutrašnjosti rudnika - kratko 'trajali'.  Životni i radni vijek bili su im tek nekoliko godina, u prosjeku su umirali nakon četiri godine rada. Oni koji su radili u talionici, gdje se srebro miješalo sa živom kako bi se odvojilo od beskorisnih sastojaka, zbog utjecaja žive 'trajali' su maksimalno šest mjeseci, što je bijelim vlasnicima tog biznisa stvaralo ozbiljan problem. Ponestalo je indijanske radne snage pa su vlasnici života i smrti u Potosiju zatražili (i odmah dobili) od španjolskog kralja dozvolu za uvoz robova iz Afrike. Od početka sedamnaestog stoljeća 'uvezeno' ih je oko 30.000, no na nesreću vlasnika rudnika, njihov je životni vijek bio još kraći. U takvim uvjetima i na toj visini najčešće ne bi 'potrajali' ni godinu dana.

Nažalost, rudnici iznad Potosija u južnoameričkoj kolonijalnoj povijesti nisu nikakav izuzetak. Današnji podaci govore da je starosjedioca u Južnoj i Srednjoj Americi krajem 15. stoljeća, u trenutku dolaska osvajača - zapravo pljačkaša pod zaštitom Katoličke Crkve - bilo oko 70 milijuna. Stoljeće i pol kasnije, zbog ropskog rada, uvezenih zaraza i sustavnog istrebljivanja, preostalo ih je oko 3,5 milijuna, pet posto od broja koji je tamo živio u pretkolumbovsko vrijeme. 

'Bogat kao Potosi'

Slava i bogatstvo Potosija početkom sedamnaestog stoljeća bili su legendarni. Tim se srebrom trgovalo po cijelom poznatom svijetu, kupovala ga je i kineska dinastija Ming, a izraz 'bogat kao Potosi' pronaći ćete i u jednom od najvažnijih književnih djela toga vremena, Cervantesovu 'Don Quijoteu'. U to je vrijeme grad bio centar svijeta, imao je brojna kazališta, 14 plesnih akademija, niz vrlo popularnih luksuznih bordela, dojmljive palače, čak 36 kockarnica i isto toliko bogato ukrašenih reprezentativnih crkava, zgodnih da se ispovjede bordelski i kockarski grijesi. 

Robovi iz rudnika nisu imali pristup svim tim civilizacijskim blagodatima. Ako nisu spavali u samom rudniku, bili su smješteni u izoliranim sirotinjskim četvrtima. 

Kad sam kod crkava i ispovijedi, treba podsjetiti da zlostavljanje i ropsko iskorištavanje starosjedilaca nije spadalo u grijehe koje bi trebalo ispovijedati. O tome svjedoči niz dokumenata koji govore o tretmanu tih 'životinja' za čiju je 'poročnost rad u rudniku najbolji lijek', kako je lijepo mučnu priču sažeo tih godina meksički potkralj.

Čak i očevi europskog prosvjetiteljstva, humanisti i značajni  filozofi koje i danas slavimo u Europi poput Voltairea, Montesquieua, Bacona, Humea ili Hegela, starosjedioce američkog kontinenta ne smatraju ljudima, nazivaju ih (citiram) degenericima, lijenim i glupim svinjama, duhovno i fizički impotentnima, divljacima nezahvalnim Španjolcima za 'sve dobro koje su im donijeli'...

Inke, Maje, Azteci i drugi danas istrijebljeni

Nitko od tih rasista, ni tada kao ni danas, ne spominje izuzetan arhitektonski, kulturni i urbanistički doprinos koji su Inke, Maje, Azteci i drugi danas istrijebljeni narodi ovog dijela svijeta ostavili čovječanstvu. Ne, svi su ti primitivni starosjedioci nedostojni civilizacije, tek niža bića na evolucijskoj ljestvici 'pravog' čovječanstva.

  • +30
  • +27

Putopis Jasena Boke - Potosi na jugu Bolivije

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jasen Boko

Mogao bih stranice ispisati o brojnim zločinima pri tretmanu starosjedioca 'novootkrivenog' kontinenta, pravom genocidu, ali ovo nije mjesto za to pa se vraćam u suvremeni Potosi.

Danas je to siromašan i neugledan grad ružnih predgrađa, ali i oronulih palača i crkava, uspomena na dane kad je grad bio poznat do Kine i kad je srebrna žica u obližnjoj planini još bila bogata. Osvajači su se povukli s nestankom velikih količina srebra i ostavili lokalnu sirotinju da nastavi život u opustošenom gradu i rudnicima, odnijevši sve što je imalo vrijednost. Broj stanovnika s nestankom bogatstva smanjio se na trećinu, bijela elita napustila je grad od kojeg je više od stoljeća debelo profitirala, a lokalni ljudi ostali su do danas tražiti ostatke nekadašnjeg bogatstva u rudnicima. I ono malo što je u njima ostalo, nudi više nego prosječna plaća u tom dijelu svijeta, koja je oko 2000 kuna.

Samoupravljanje rudnicima

Trebalo je cijelu tu priču dokumentirati, vidjeti stvarni život, pa smo Nikolina i ja ušli duboko u rudnik. Ne u njegov površinski, napušteni dio koji u ponudi imaju lokalne turističke agencije. Ušli smo s bivšim rudarom u samo srce planine, u aktivna rudarska okna, za skromnu naknadu koje je dio namijenjen obiteljima poginulih rudara. Bolivija je danas, od kad je na vlasti Evo Morales - koji zaslužuje posebnu priču - nominalno socijalistička zemlja, pa su rudnici vraćeni onima koji u njima rade. Uvedeno je zapravo samoupravljanje, kroz svojevrsne zadruge rudari su vlasnici najvećeg dijela onog što iskopaju. Ne treba u tome vidjeti neku pobjedu proletarijata, jednostavno, velike korporacije nisu zainteresirane za tako male količine minerala, nakon što je pravo blago odavno otišlo u Europu.

Nije, međutim, samoupravljanje i 'rudnici rudarima' promijenilo bitno uvjete rada. Istina, uvedena je takva-kakva ventilacija u okna, ali kisika visoko iznad Potosija na 4600 metara ionako nema previše. I danas ovdašnji rudari najčešće ne dožive penziju, prosječan je vijek između 40 i 50 godina, a potpuno izrovano brdo sve češće se urušava pa je godišnji broj poginulih rudara pedesetak. One umrle od bolesti, najčešće silikoze pluća, neizbježne u takvim uvjetima, nitko ni ne broji u žrtve rudnika. Iako više nemaju gospodare i prihod dijele međusobno, život im nije puno lakši.

Šesnaestogodišnji Armando nije najmlađi u rudniku

Po tradiciji i pravilima zadruge, izgubljenog oca, hranitelja obitelji, odmah zamjenjuje sin pa šesnaestogodišnji Armando s kojim sam razgovarao duboko u rudniku, a koji već godinu dana radi u tom zagušljivom mraku, niti je izuzetak niti najmlađi rudar u planini. Napustio je školu da bi, nakon pogibije oca, mogao prehraniti obitelj i zahvalan je što postoji to pravilo solidarnosti da sin u zadruzi nasljeđuje stradalog oca i njegovo radno mjesto. Armando je, dok smo razgovarali, bio tek jedan od desetak tisuća rudara koji u svakom trenutku rade u jednom od 150 aktivnih rovova u planini, bez obzira na doba dana i noći ili blagdane. Slobodnih dana nema, rude koja se može prodati sve je manje pa treba raditi više da bi se preživjelo. Ni radnog vremena nema niti poslodavca koji bi ga nametnuo, ali bijeda ne pita, više rada znači i veći prihod. Radni dan prosječno traje 10 do 12 sati, zbog jela se ne izlazi na danje svjetlo, a lišće koke koje neprekidno žvaču, kažu, daje im energiju pa manje spavaju i ne moraju jesti. Mnogi u rudniku i odspavaju, kako ne bi gubili vrijeme na odlazak kući i tako kratili radne sate te umanjivali mogućnost zarade.

Rad u rudniku sličan je kockanju, s jedne strane vreba stalna opasnost, s druge se smješka otkriće srebrne žice i osiguranje prihoda za neko vrijeme. Jedan od rudara kojeg smo sreli u dubini bio je presretan, upravo je naletio na naizgled bogatu srebrnu žicu - obično je puno više kositra, cinka ili drugih ruda - pa je sreću odmah podijelio s alkoholom i s nama. Dobio sam na poklon komadić srebrne rude, s vidljivim tragovima srebra, na znanje hrvatskoj carini kad se jednoga dana vratim kući.

Eksplozija u rudniku

A onda je u tom klaustrofobičnom mraku najednom zagrmjelo. Kako posjete rudnicima nisu razvijena aktivnost - iako  rudari protiv njih nemaju ništa jer smo im donijeli poklone, sokove, lišće koke, dinamit i 95-postotni alkohol - nitko posebno ne obavještava o aktiviranju eksploziva. Vikom ga najave kad je ostalo još 20 sekundi do eksplozije. Pa smo se navrat-nanos sklanjali u okno čiji je gornji dio izgledao stabilniji i u krajnjoj neugodi izdržali desetak muklih eksplozija. Bez posljedica, osim psihičkih!

Iako odreda katolici - Crkva je odavno - što milom što silom - odradila svoj posao - rudari u planini štuju samo jednog Boga, točnije vraga, pogansko božanstvo imenom Tio (doslovno ujak), vladara podzemnog svijeta, pravog vraga s rogovima i golemim falusom. On je njihov Bog i onaj koji donosi sreću, tj. pronalazak srebra i preživljavanje u rudniku. Pa je ritual prolijevanja alkohola i ostavljanja cigareta i poklona poput riže nad kipovima Tia, koji se nalaze u cijelom rudniku, svakodnevan. Gotovo čisti alkohol ne daje se samo Tiu, i rudari ga s njime dijele .

Kad smo dva sata kasnije izišli iz okna, zrak na 4.600 metara visine najednom se činio bogat kisikom pa smo mogli udahnuti i odahnuti. Ali ostala je neugodna uspomena u bedrenim mišićima koji su od pogrbljenog hoda kroz niska i uska rudarska okna, još danima boljeli.

Južna i Srednja Amerika ostatku svijeta danas su lijepa razglednica, ali ...

Priča o Potosiju i ulazak duboko u planinu zaista su mi otvorili oči. Južna i Srednja Amerika ostatku svijeta danas su lijepa razglednica sa svim onim spektakularnim ostacima Maya, Inka, Azteca, s kolonijalnim crkvama čiji se duhovni očevi ponose silnim srebrom i zlatom, kao da su ga svojim rukama i na svojoj zemlji iskopali, ali gorka i prešućena istina koja se krije iza te priče svjedoči o pljački, genocidu, nepravdi i brutalnom iskorištavanju.

Nakon svega, lakše mi je shvatiti kontroverznu rečenicu koju je nakon dobivanja Nobelove nagrade za mir 1954. izgovorio brazilski pisac, liječnik i istaknuti aktivist u borbi protiv gladi Josué de Castro. Rekao je: 'Iako sam dobitnik Nobelove nagrade za mir, mislim, nažalost, da osim nasilja nema rješenja za Latinsku Ameriku.'

Jasen Boko - kratka autobiografija

Radio sam u rudnicima zlata u Australiji i tvornici ribe na norveškom sjeveru, brao maline u Quebecu, studirao u New Yorku, autostopirao u Burmi i Iranu, penjao se po Himalaji, kupao u Titicaci, nosio eksploziv u kamenolomu, rušio ostarjele dimnjake u tvornicama, spuštao se niz kanjone, putovao Svilenom cestom lokalnim prijevozom, susreo se s Odisejem na Mljetu (dobro, ovo posljednje zamalo), tražio Aleksandra među talibanima u Afganistanu i Dioklecijana u Turskoj, penjao se slobodnim stilom po ekstremnim stijenama, putovao zanimljivim dijelovima ovih naših pet kontinenata... Imam ja i ozbiljni dio života. Diplomirao sam dramaturgiju i svjetsku književnost, bio samostalni umjetnik, dramaturg, urednik, novinar, ravnatelj Drame splitskoga HNK, producent... Dramski tekstovi igrani su mi u dvadesetak kazališta u četiri zemlje. Objavio sam dvanaest knjiga, od toga su četiri (ili ipak pet?) putopisne, prevođen sam na niz egzotičnih jezika (azerbajdžanski, turski, španjolski, čak i hrvatski!), za sve to pisanje zaslužio sam i nešto nagrada, a vjerojatno najvažnija je Kiklop za najbolju knjigu publicistike 2012. za knjigu 'Tragovima Odiseja'. Po zanimanju, barem onom u duši, sam - nomad.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!