Događale su se i na druge datume, no utrka na Badnjak ipak je bila posebna: još sedamdesetih godina cijeli grad sjatio bi se kako bi pratio jurcanje na ruti Sinjska - Marmontova - Riva - Zagrebačka, odnosno prstenom oko stare gradske jezgre, danas većim dijelom pješačkom zonom.

'Da mi je bilo imati kameru i snimati taj cirkus, bio bih milijarder', kazuje nam splitski fotograf Mario Javorčić koji je tportalu ustupio dio fotografija utrke iz 1980. godine. O njoj ćemo nešto poslije.

'Od pošte do dna Rive znalo se skupiti i po deset tisuća ljudi, od pravih uličara do, recimo, tadašnjih igrača Hajduka. Vladalo je golemo uzbuđenje, svi su komentirali to natjecanje ekipa, najčešće sastavljenih po kvartovima - 'brđani', Ravne njive, Kman, Škrape, pa onda Sućidar, oni su baš bili jaki… Škrapljani su na svojim motorima imali oznake šišmiša i bili su, onako, malo 'grezi'. Pa je bila ekipa okupljena oko pokojnog Grunfa, Marića, oni su imali imidž inovatora, pa Šolina ekipa, gdje je on bio božanstvo i idol', prisjeća se Javorčić.

'Uvijek si trebao biti pripravan za bježaniju'

'Sve je to bio garaža đir, a motori MZ-i, KTM-ovi, Jave, Tomosi i slično. Bilo bi pravo iznenađenje kada bi se na stazi pojavio kakav kombi ili tamić, to je izazivalo potpuno oduševljenje', prepričava naš sugovornik. On u utrkama nije direktno sudjelovao, no zato ih je nastojao ovjekovječiti fotoaparatom: snimao je, kaže, ono što drugi nisu htjeli.

'Uvijek si trebao biti pripravan za bježaniju jer se znalo da će milicija intervenirati. Nekad brutalno, ali često i komično - bilo je baš smiješno gledati kako na svojim motorima pokušavaju rastjerati gomilu ili kako zaplijenjene motore pokušavaju strpati u kombije i marice. Često im to nije uspijevalo jer su motori imali volane koji su bili širi od vrata', kaže Javorčić.

'Ponoćke' su po nepisanim pravilima trajale od osam do otprilike jedanaest i pol navečer, 'peglalo' se do mise u crkvi ili do milicijskog fajrunta. Kad je dio rute u centru grada postao pješačka zona, na Badnjak 1980. godine utrka je potajno prebačena u tadašnju Paićevu, današnju Stepinčevu ulicu. Kaže, bilo je to latentno žarište jer se s jedne strane nalazilo gradilište buduće konkatedrale svetog Petra, a s druge tipična 'oficirska zgrada' i ljudi kojima je sve to silno išlo na živce.

'Pojavile su se jake snage SUP-a s pendrecima i suzavcem, pa počele rastjerivati ljude taman kad je sve skupa bilo pri kraju. Bježali smo preko Balkanske i pored staračkog doma, sjećam se da sam iz blizine pogođen i nekim golemim matunom. Spasila me debela jaketa. Na kraju smo se sklonili na neku teracu u Siromašnoj ulici, sjećam se da se Šolina ekipa popela na neku nadstrešnicu. Tamo smo prenoćili i ujutro čestitali Božić, izmolili Očenaš i malo zapjevali', govori nam Javorčić.

Bili su to performansi za cure

Ovaj splitski običaj trajao je do 1984. godine, kada je u četvrti Visoka vojska izašla iz obližnje vojarne. Netko je poveo 'Marjane, Marjane', drugi 'Vilu Velebita', pa je u trenutku nastala golema makljaža nakon koje su uslijedila masovna hapšenja, sudski procesi i drukanje glavnih aktera. Postalo je opasno i ekstremno.

'Bili smo mladi i najbitnije su nam bile cure, a one su često išle na misu polnoćku, pa samo za njih radili performanse, pravili se važni i padali s motora', govori nam Mile Topić, jedan od sudionike te utrke iz 1980. godine.

'Punih mjesec dana prije Badnjaka u svojim garažama pripremali smo motore za ponoćku, a bila nam je dosta važna iako smo znali da će raditi suzavac i pendreci. Činili smo prkos jer se znalo da milicija neće biti brutalna do krajnjih granica i u svijetu bi loše odjeknulo da mlate ljude zato što slave Božić. Pa smo to malo iskorištavali', kaže nam Topić.

Prije tri godine oko garaže njega i njegova brata Nediljka okupio se velik dio sudionika ove utrke, kvartovska ekipa s Lokava, koja je neformalno obilježila 35. godišnjicu.

Frane Bačić tada je ponovno sjeo na jednog 'zika', jednakog onome na kojemu je jurcao na Badnjak osamdesete.

'Baš su bili stavili novi asfalt u Paićevoj ulici, mi smo ga testirali i dogovorili utrku. Skupila se ekipa, gore na okuci bilo je brat bratu iljadu i po ljudi koji su gledali, a onda su došle snage SUP-a i nastao je okršaj. I mi smo se spremili, na zidu kod staračkog doma ostavili smo kamenje i udri po njima. Poslije je sve do iza Nove godine bilo zabranjeno šetati po kvartu u grupama većim od troje ljudi, čim bi nas negdje vidili na okupu, izjurili bi iz kombija i počeli mlatiti. E, imali smo mi i jednog dobrog milicajca, šjor Mirka Ličanina: on bi nas upozorio da kolege dolaze i da se sklanjamo', prisjeća se Bačić.

'Dogodine smo svi redom poslani u JNA. Mene je bacilo u Sombor i Skopski Petrovac, bogu iza nogu', smije se naš sugovornik, uz dodatak da je valjda 99 posto sudionika te utrke kasnije sudjelovalo u Domovinskom ratu.

'Ma nismo mi bili politički motivirani, niti smo glumili Hrvatine ili, ne daj bože, ustaše; više se radilo o dišpetu. Mladost-ludost, šta ćeš. Ali sad, kad bolje razmislim, netko je od svega toga mogao napraviti i političku karijeru, samo da je bio pametan i mrvicu snalažljiv', zaključuje Bačić.