KOMENTAR GORDANA DUHAČEKA

Otvoreno pismo drugovima iz Radničke fronte

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 02.09.2015 10:24
  • Objavljeno 02.09.2015 u 10:20
Radnička fronta kod Todorića

Radnička fronta kod Todorića

Izvor: Pixsell / Autor: Marko Prpic/PIXSELL

S obzirom na to da se spremaju parlamentarni izbori, naš se komentator odlučio pozabaviti uzdanicama hrvatske salonske ljevice Radničkom frontom, kojima je procesom eliminacije, čini se, odlučio dati svoj glas ovaj put. Baš zbog toga im upućuje otvoreno pismo, u kojemu se pita je li previše od Radničke fronte očekivati da se počnu baviti konkretnim političkim radom, a ne samo objavljivanjem statusa po Facebooku

Drugarice i drugovi,

obraćam vam se na ovaj način jer sve upućuje na to kako ću na nadolazećim parlamentarnim izborima svoj glas dati Radničkoj fronti. Odmah priznajem da mi niste prvi izbor, jer ne vjerujem u neupitnu glasačku lojalnost bilo kojoj stranci, nego da sam do vas kao glasač koji prvenstveno podržava lijeve politike došao procesom eliminacije.

Za SDP i pripadajuću koaliciju neću glasati iz puno razloga, od kojih je ključni taj što mi je muka od isforsiranog duopola hrvatske politike te me ni Karamarkov primitivni HDZ neće natjerati da dam svoj glas lažnim socijaldemokratima bez ikakve konkretne politike ili sposobnosti da je provedu kad bi je imali. ORaH ne mogu podržati jer mi je dosta stranaka jednog lica, plus mi je neizmjerno smiješna njihova hipstersko-buržujska politika; to je, pobogu, stranka koja organizira modne revije i izrađuje parfeme! Što se Josipovićeve Naprijed što već tiče, smatram da uopće nije potrebno eksplicirati zašto kao glasač ljevice neću za njih glasati. I tako sam došao do Radničke fronte kao jedine lijeve opcije za koju bih u ovom trenutku glasao, iako je i to na lijepe oči, a ne potaknuto vašim političkim radom.

Drugovi, kao vaš potencijalni glasač osjećam potrebu skrenuti pažnju da se niste baš iskazali probitačnim, maštovitim i pametnim lijevim politikama otkako ste se pojavili na javnoj sceni. Svađati se na Facebooku s Aleksandrom Musićem nije ozbiljan politički rad, voditi virtualne ratove po blogovima s libertarijancima još manje, kao i odbijati se rukovati s groznim kapitalistima prije gostovanja u 'Otvorenom'. Ako su vaši konkretni politički ciljevi tako majušni, onda nije bilo razloga osnivati stranku ako legitimaciju i satisfakciju svog  političkog rada pronalazite u takvim glupostima, onda se neoliberalni kapitalizam doista nema razloga za brinuti, osim, naravno, oko vlastite inherentne autodestruktivnosti. Ako Radničku frontu planirate politički pozicionirati na načelima emocionalne osujećenosti i pubertetske nadrkanosti, moguće je da ćete biti online heroji nekolicine trolova s FPZ-a ili FFZG-a, ali je garantirano da u parlament nećete ući niti ćete ikada osvojiti dovoljnu količinu političke moći da išta promijenite nabolje tj. provedete neku konkretnu lijevu politiku u djelo.

Drugarice, zovete se Radnička fronta, ali mi, iako redovito pratim vaš rad, nije jasno što vi uopće radite. Zašto se Ivana Vilibora Sinčića i Živi zid hapsi na deložacijama, a ne vas? Organizirano zaustavljanje deložacija jedna je od uspješnih politika na kojima je izrastao španjolski Podemos, a u Hrvatskoj od toga profitira jedna koliko bizarna toliko i opasna stranka utemeljena na gadljivom bućkurišu nesuvislih ideja među kojima ima i onih fašističkih. I neka je tako, jer su Sinčić i ekipa odradili i odrađuju naporan terenski rad, jer ih se nosilo u marice i jer su neke ljude doista spasili od toga da postanu beskućnici.

Pitanje je – zašto to nije učinila Radnička fronta? Kako očekujete da vas se shvati ozbiljno kao radikalnu ljevicu ako niste spremni da vas se uhapsi zbog političkih uvjerenja i, još važnije, konkretne političke akcije u kojoj izražavate neki od svojih ideoloških stavova? Zašto niste, primjerice, svojim tijelima blokirali zagrebački vojni mimohod kao još jedan izraz kolonijalnog i militarističkog mentaliteta vladajućih u RH? Je li sve čega se Radnička fronta uspijeva dosjetiti širenje plahte s ispraznom parolom i hodanje u nekakvom jalovom prosvjedu? Zbog čega ne radite, recimo, sit-in u svakom McDonald's u državi? Zašto ne blokirate, recimo, ulaz u HNB i tjerate guvernera Vujčića da doslovno gazi po drugim ljudima kako bi ušao na svoje radno mjesto na kojemu onda drugim sredstvima gazi po ljudima?

Drugarice i drugovi, jesam li u krivu ako od Radničke fronte očekujem politički rad?


Naime, jedna od tragedija suvremene ljevice, od socijaldemokratskog mainstreama do radikala, jest to koliko su zajedno svi nesposobni za rad. Kada se pogleda povijest lijevih politika i kada se prisjeti ljudi poput Lenjina, Trockog, Clementa Atleeja, Willyja Brandta, Tita, Koče Popovića itd., svih onih ljevičara na koje se i danas volimo pozivati kao i onih za koje bismo najradije zaboravili da su ikad postojali, vidi se da im je svima zajednička bila sposobnost da realiziraju svoje politike. Zapravo, bili su toliko sposobni, marljivi, spremni učiti na svojim greškama i efikasni da bi se pred njima postidjeli i razni suvremeni kapitalistički CEO-ovi. Zasad ne prepoznajem takvu vrstu političke sposobnosti i odlučnosti u Radničkoj fronti koja se prvenstveno – ako je suditi po objavama na Facebooku; ali po čemu drugome uopće?! – zadovoljava obranom odavno izgubljenih pozicija i borbom za bolju prošlost umjesto za bolju budućnost. Sustavno birati izgubljene bitke vrlo je komotna pozicija, jer pravi je politički rizik upuštati se u bitke u kojima možeš pobijediti.

Ljevica pobjeđuje budućnošću, a ne prošlošću te je cijelo to naricanje nad vremenima sigurnih radnih mjesta za cijeli život plakanje u prazno, baš kao i žal za uništenom i nestalom industrijom Hrvatske. Ništa od toga neće se vratiti, odigrali su se u međuvremenu preveliki povijesni procesi, pa bi pametan politički potez ljevice bio napraviti 'konkretnu analizu konkretne situacije' i vidjeti što činiti sada i ovdje.

Primjerice, zašto Radnička fronta već nije počela organizirati sindikat freelancera? Zašto se unutar postojeće paradigme rada ne traži da svaki ugovor na određeno vrijeme podrazumijeva jednaka radna prava kao i ona koje imaju ostaci trajno zaposlenih? Zašto se radnike unutar privatnog sektora posve napustilo kako bi se branilo neobranjive pozicije onih u javnom sektoru te tako igralo na ruku kapitalističke atomizacije interesa i doslovno protiv parole 'Proleteri svih zemalja, ujedinite se!'? Čemu povezivanje s hrvatskim sindikatima kada je riječ o reliktima propalog sustava, samo još jednim paradnim elementom dogovorne, državotvorne HDZSDP politike? Čemu puhanje u isti rog s NVO-sektorom (u kojemu se, nota bene, masovno krše radnička prava) kao eksponentom službene briselske politike? Je li to krajnji domet ideje solidarnosti u izvedbi Radničke fronte – solidarnost s projektistima i kompromitiranim sindikalnim liderima, a sve kroz statuse na fejsu?

Drugovi, jasno mi je protiv čega ste (i tu nam se stavovi u velikoj mjeri poklapaju), ali mi nije jasno za što ste. I to vrlo konkretno! S kojih pet jasno formuliranih javnih politika planirate izaći na parlamentarne izbore? Bilo bi poželjno da ih se pozicionira u onaj ogroman prostor između lajkanja na fejsu i globalnog rušenja kapitalizma, dakle otprilike ondje gdje se odvijaju životi ljudi na Zemlji, a slijedom toga i u Hrvatskoj. Čini mi se da bi ideja navodnjavanja Slavonije vraćanjem radnih akcija mogla biti jedna konkretna politika Radničke fronte. Čini mi se da bi inzistiranje na tome da sve državne firme i javne ustanove posluju preko HPB-a kao jedine banke u hrvatskom vlasništvu mogla biti još jedna konkretna politika Radničke fronte. Zapravo je posve nevažno jesu li sve to originalne ideje Radničke fronte, jer u politici nema copyrighta, nego je važno u stanju ih artikulirati, stvoriti za njih javnu i masovnu podršku i realizirati. A to se neće nikad, ali baš nikad desiti preko marksističkih traktata i uzaludnih analiza na Biltenu.

Drugarice, zbog čega je propaganda Radničke fronte tako diletantska, zbog čega je vaš diskurs komitetsko-teorijski i preko svake mjere zamoran? Mene od Mate Kapovića ne zanima još jedna kritika kapitalizma, ono što mu ja honoriram jest to kako je Nadanu Vidoševiću pred referendum o ulasku u Europsku uniju na javnoj tribini u Novinarskom domu u lice sasuo koliki je lopov, dok je dotični još bio ugledni građanin i predsjednik HGK-a. Gdje je taj Kapović nestao? Zašto dopuštate da se vaša upućenost u problematiku TTIP-a razvodnjava blesavim koalicijama s ovima i onima te trošenjem energije i vremena sposobnih članova stranke na koordiniranje raznih NVO-gnjilojajaca?

Ako hoćete ostvariti veću podršku u narodu (ili među građanima – nevažno, prepustite lingvističko silovanje ljudi nacionalistički nastrojenim puristima i/ili policajcima političke korektnosti), onda trebate pokazati da znate isporučiti. Ako hoćete da se za vas glasa iz uvjerenja i s povjerenjem, a ne eliminacijskim procesom, morate raditi da se to ostvari. Kao što je rad stvorio čovjeka mogao bi stvoriti i Radničku frontu te je od virtualne stranke pretvoriti u fundamentalnu parlamentarnu opoziciju koja bi cijeli politički spektar Hrvatske pomaknula značajno ulijevo i tako nas sve oslobodila ova uskogrudne nacionalističko-kapitalističke histerije u kojoj živimo već četvrt stoljeća.

Pogrešno je misliti da u aktualnoj konstelaciji društveno-političkih odnosa u Hrvatskoj nema mjesta za Radničku frontu. Itekako ima, samo treba znati taj prostor zauzeti, treba znati stvoriti svoje glasačke tijelo. Varijabla koja se može najlakše i najbolje promijeniti da se unutar brojnih iritantnih konstanti postigne konkretan rezultat jest Radnička fronta. Treba znati raditi.

Ako se pokaže da znate raditi, možete ubuduće od mene računati i na glas iz uvjerenja i s povjerenjem, a ne samo na lijepe oči. A ako vam se to čini kao nefer ponuda ili vas cijeli ovaj tekst neopisivo nervira, onda se slobodno odmah ostavite politike i prestanite s blamiranjem lijevih ideja, jer u tome nikad nećete biti uspješni kao SDP.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!