priča iz osijeka

Nema osječke štikle koja nije prošla kroz njegove ruke: Krešo Postolar otkrio nam je zašto je napravio tek dva para cipela i zašto će zauvijek pamtiti jednoga gospodina

  • Autor: Ivana Barišić
  • Zadnja izmjena 21.12.2019 09:51
  • Objavljeno 21.12.2019 u 09:51
Krešo Antolović

Krešo Antolović

Izvor: Cropix / Autor: Ivan Peric / CROPIX

On je na istom mjestu već tri desetljeća, u osječkom pothodniku ispod glavnog Trga Ante Starčevića, a svi ga Osječani znaju kao Krešu Postolara. Punim imenom Krešo Antolović u razgovoru za tportal otkrio je u kakvim cipelama hodaju Osječani, tko pravi najbolje, a tko najljepše cipele na svijetu, ali i kakva je sudbina obućara

Između 15 i 16 sati jedva stigne podići glavu od radnog pulta. Osječanin Krešo Antolović u to doba dana ima pune ruke posla. Zna se stvoriti i mala gužva, kao nekada pred šalterima za plaćanje računa. No kod njega se plaća kako bi se staroj obući udahnuo novi život.

'Hvala Bogu, ima posla', sa smiješkom započinje priču za tportal poznati osječki postolar Krešo.

Kada se spustio u pothodnik ispod središnjeg gradskog Trga Ante Starčevića, još 1990., iz njega se nije pomaknuo. Obućarska radnja mu se tek proširila, kako kvadraturom tako i brojem zaposlenih. Postolarsku karijeru započeo je na svega pet četvornih metara prostora, a sada njih troje, on i dvoje zaposlenih, svakodnevno borave među policama na kojima je više od 100 pari obuće. Sve one čekaju novi potplat, zipere, lijepljenje, šivanje...

'Nisam trebao biti postolar nego mesar'

'Nisam trebao biti postolar nego mesar'

Izvor: Cropix / Autor: Ivan Peric / CROPIX

Dobro da je poslušao oca

'Iskreno, nisam trebao biti postolar nego mesar. Pred upis u školu otac mi je savjetovao da radije biram zanimanje obućara jer ću barem raditi na toplome. Ponekad treba poslušati i starije', otkriva nam kroz smijeh Krešo dok mu se za pultom stalno izmjenjuju Osječani.

Češće će njegovu pomoć tražiti žene. No kada 'zijevnu' patike, stižu i muškarci.

'Davno je jedan stari majstor rekao: Tko sa ženama radi, taj ne može propasti!' smije se ovaj obućar kojega prepoznaju gotovo svi Osječani. Vrlo je malo onih čiji barem jedan par cipela nije prošao kroz njegove ruke. Svima je prva pomisao na postolara: onaj u pothodniku, Krešo!

Krešo Antolović u razgovoru s novinarkom tportala Ivanom Barišić

Krešo Antolović u razgovoru s novinarkom tportala Ivanom Barišić

Izvor: Cropix / Autor: Ivan Peric / CROPIX

'To se stvara valjda godinama. Ako radiš neki posao 30 godina, mora ostati nešto iza tebe, neki trag. Pronosi se neki dobar glas s koljena na koljeno. Kod mene dolaze već tri, četiri generacije istih obitelji, od bake preko mame do kćeri', govori nam.

Teško mu je i pobrojati koliko mu je za to vrijeme pari obuće prošlo kroz radionicu, ali i ruke. Zanat je u njoj izbrusilo i, kaže, desetak obućara koji rade po cijelom Osijeku. Nema ga na društvenim mrežama, niti ima svoju web stranicu. Prilikom pretraživanja na internetu ispast će tako tek da je u njegovoj radionici izbio požar.

'Upravo 29. prosinca bit će tome točno deset godina. Nisam bio u radnji kad se zapalio motor i proširila vatra. Izgorjele su cipele. Nisam znao kako će sve to završiti. No prijatelj i kolega, također Krešo, iz Samobora pomogao mi je sa strojevima, tako da sam već za nekoliko dana, poslije Nove godine, počeo s poslom. Ljudi nisu mogli dočekati da se otvorim', prisjeća se vjerojatno najtužnijeg trenutka u dosadašnjoj postolarskoj karijeri.

A osjeća li, pitamo ga, nedostatak ljudi u gradu na Dravi.

Pune ruke posla, kroz smijeh će, može zahvaliti gradskim trgovima i fugama između mramornih ploča na kojima žene gule štiklice

Pune ruke posla, kroz smijeh će, može zahvaliti gradskim trgovima i fugama između mramornih ploča na kojima žene gule štiklice

Izvor: Cropix / Autor: Ivan Peric / CROPIX

'Ne', kratko će on. Uočio je tek da cipele na popravak donose starije ili mlađe generacije, ali da nema one srednje, od 30 godina naviše.

'Da, te generacije možda nedostaje.'

Pune ruke posla, kroz smijeh će, može zahvaliti gradskim trgovima, posebice onom ispod kojega radi, i fugama između mramornih ploča na kojima žene gule štiklice, kao i kamenim kvadratima kojima je popločena osječka barokna jezgra Tvrđa, među kojima cipele najčešće zapinju.

'Osječani troše cipele na tome, što je nama odlično', smije se on.

Iznimka za dečka s brojem noge 52

Iako zna raditi to, cipele ne izrađuje, nego ih samo popravlja. U životu je napravio tek dva para.

'Djevojci koja je radila ovdje u pothodniku za vjenčanje sam izradio potpuno nove cipele, kao i dečku koji je imao specifičan broj noge, 52. Glumici Sandri Lončarić Tankosić presvukao sam cipele kako bi imale istu boju kakva je bila i haljina. Nedavno sam također presvukao jedne ženske cipele. Za izradu novog para obuće treba vremena, malo više iskustva, a ovdje ima i previše posla pa to ne bih ni stigao', kaže Krešo.

Unatoč globalnoj industriji i cipelama koje su preplavile svijet, pa na sniženjima cijene znaju biti i niže od troška jednog obućarskog popravka, u ovoj radionici posla ima sve više.

'Najbolje cipele na svijetu prave Britanci, a najljepši dizajn imaju Talijani'

'Najbolje cipele na svijetu prave Britanci, a najljepši dizajn imaju Talijani'

Izvor: Cropix / Autor: Ivan Peric / CROPIX

'Cipele su izrađene od lošijih materijala i manje su kvalitetne nego one prije. Kineska obuća preplavila je svijet. No mi imamo više posla. Zanimljivo je da unatoč svemu tome ljudi čuvaju cipele i redovito ih donose na popravak. Imam neke koji servisiraju istu cipelu po 10-ak godina. Jedna je gospođa kupila cipele u second hand shopu za 30 kuna, donijela ih meni i platila popravak dodatnih 80. Ima i toga', opisuje zahtjeve.

I sam kod kuće, priznaje, ima jedne papuče koje obožava. Stare su više od 15 godina, a svake druge potpuno im obnovi potplat.

'Nadam se da će izdržati barem još toliko', uvjeren je ovaj postolar te smatra da najbolje cipele na svijetu prave Britanci, a najljepši dizajn imaju Talijani.

'Imao sam svojedobno gospodina, u pravom smislu te riječi, koji je živio u domu, a dok je radio, bio je odvjetnik. Stalno mi je donosio cipele na popravak. Imao je jednu damu u New Yorku koja mu je nakon smrti supruga poslala cipele. Jedan par mi je poklonio. Pokušao sam ih rastaviti, ali to nije bilo moguće koliko su bile čvrste i izrađene od kvalitetne kože', opisuje.

  • +16
  • +13

Krešo Antolović

Izvor: Cropix / Autor: Ivan Peric / CROPIX

Nasljednika nema, kaže, a i obućara je sve manje u Osijeku.

'Ne znam što će biti za nekih 10, 20 godina. U Obrtničkoj školi u Osijeku nema više ni stručnih predavača za to zanimanje, niti ga upisuju. Mlađe generacije za taj posao nisu zainteresirane, iako nije težak. Najteže je raditi s ljudima, obuća ne govori', kaže nam.

Uvjeren je da postolari imaju budućnost.

'Usudio bih se reći kako je obućar ortoped zanimanje budućnosti jer jako puno ljudi ima problema s kičmom, držanjem, hodanjem, nogama, kukovima... Djeca bi trebala razmisliti o tome prilikom upisa u školu', zaključuje osječki postolar Krešo Antolović.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!