ANALIZA DRAGE PILSELA

Ne treba zabranjivati ni karikature Muhameda ni burke

14.04.2011 u 07:29

Bionic
Reading

Ljudi moraju imati slobodu da objave karikature proroka Muhameda ili Isusa iz Nazareta. Isto tako, žene moraju imati pravo da se pokriju od glave do pete ili da žive cijeli život iza rešetaka i zidina samostana. U slobodnom društvu ljudi moraju imati slobodu da kažu, napišu, nacrtaju ili obuku što god žele. Naravno, uvijek pod uvjetom da ne štete na ozbiljan način drugima

To je princip slobode koji se brani u ovoj analizi mjere koja je u ponedjeljak stupila na snagu u Francuskoj (druga zemlja koja to uvodi nakon Belgije), a protiv nošenja burke (ne vide se oči ni ruke žene) i nikaba (vide se oči i dlanovi). Inače, pobornici zabrane nošenja burke moraju nam dokazati koja se to šteta čini pojedincima i društvu. Do sada smo čuli za tri važna argumenta.

U prvome redu, francuske vlasti kažu, kao i pobornici zabrane, da je pokrivanje lica prijetnja sigurnosti građana. Jean-Francois Copé, glavni tajnik Sarkozyjeve stranke, Unija narodnog pokreta, spomenuo je neko kazneno djelo koje su počinili razbojnici koji su bili pokriveni burkama u okolici Pariza. U redu, važi. Drugi spominju mogućnost da pod burkom bude žena terorist, možda žena terorist samoubojica. I to je moguće: ali koliko je takvih slučajeva bilo? Ne baš. Za teroriste u Londonu i Madridu je bilo puno lakše sakriti eksplozivne naprave u ruksake.

Već godinama gledamo slike nasilnika na uličnim prosvjedima kako se od policijskih i drugih kamera štite pokrivajući lice šalovima, kacigama ili kapama s otvorom samo za oči. Uostalom, svilena je čarapa na glavi u mnogim zemljama postala obvezni modni atribut pljačkaša. Teško je braniti tezu da 2.000 pokrivenih žena u Francuskoj predstavljaju veću opasnost od svih tih lopova i huligana koji djeluju godinama i desetljećima.

Ono nas pak dovodi do drugoga temeljnoga argumenta: otvoreno društvo traži od nas da si vidimo lica. U potpunosti se slažem. Međutim, gotovo sva otvorena društva imaju norme koje diktiraju kako ćemo se pojavljivati u javnosti: na primjer, nisu dopuštene potpune prednje golotinje (osim u kazalištima ili na filmu, ili u specijaliziranim televizijskim emisijama i publikacijama, odnosno u mjestima koji su za to predviđeni kao što su FKK kampovi. S tim u vezi, ako već 50 godina imati otkriveno lice jeste europska norma, baš kao što je to pokrivanje intimnih dijelova tijela, bilo bi važno da se poštuje odluka onih koji i lice smatraju takvim.

Ma koliko se ne sviđalo ovo što ću sada navesti, a i sam sam imao poteškoća u godinama razmišljanja o toj temi (dok sam bio mlad bogoslov franjevac u Argentini, poglavari su me za kaznu slali uređivati vrt i kopati grobove u ženskim zatvorenim samostanima strogoga života, baš zbog toga što nisam volio tu 'zamotanost žena'), oni koji nam predstavljaju francuski zakon kao rezultat egalitarizma i univerzalizma, mislim, varaju nas.

Godine 2009. Sarkozy je krenuo ovom akcijom uvjeravanja publike da je potrebno zabraniti i burku i nikab i to kao 'garancija laicizma društva', naročito, 'pred invazijom islama'. Međutim, u ovome političkom trenutku, teško je oteti se dojmu da, ustvari, Sarkozy pokušava povratiti glasače koji su prebjegli ultranacionalistima Marine Le Pen i koji se odazivaju pozivu ksenofobne desnice. Dakle, riječ je o izuzetno politiziranoj odluci koja se želi zamaskirati velom univerzalnosti.
Posljednji važan argument jest taj da je potpuno neprihvatljivo da žene budu prisiljene pokriti se. Silvana Koch-Mehrin, potpredsjednica Europskog parlamenta, pak, kaže da je burka 'pokretni zatvor' i prečesto čujemo da se žene tako 'zatvaraju' jer ih roditelji ili muževi na to tjeraju.

Simpatiziram i to pojašnjenje. Svaki puta kada sam u toplim danima kolovoza u Londonu, Parizu, Madridu, Frankfurtu, Tunisu ili Sarajevu vidio ženu kako je zamotana u crnom i kako korača iza muškarca koji hoda u laganoj majci, trapericama i patikama ili sandalama, moja je prva reakcija bila: 'Koja nepravda!' Jadne žene: zašto moraju trpjeti despote u braku i u obitelji?

Međutim, prije nego što uskočimo u takve zaključke, možda bismo se trebali zapitati nismo li pak paternalisti mi, koji mislimo da žene ne znaju ono što im odgovara te da ih zbog toga moramo prisiljavati da budu slobodne?! A da pitamo same 'zamotane' žene?
U studiji u sklopu projekta At Home in Europe kojeg su provele fondacije Open Society (dakle, ne baš desničarska organizacija), a koja je predstavljena prije desetak dana, pokazuje se rezultat razgovora sa 32 žena 'in black', dakle koje imaju potpuno pokriveno lice u Francuskoj. Sve one, osim dvije, naglašavaju da su prve članice obitelji koji su se na to odlučile i sve kažu da to čine slobodnom voljom. Neke, čak, i protivno prvotnoj volji supruga ili roditelja (majke su se često pribojavale da će zbog toga imati neugodnosti na ulicama).

Većina intervjuiranih opisuje odluku kao dio 'duhovnog putovanja', na sličan način na koji je moja prijateljica, Riječanka Danijela Licul, pred nama začuđenim prijateljima, početkom devedesetih branila odluku da napusti uspješnu karijeru ekonomistice i ode živjeti po pravilima stroge klauzure u karmelićanski samostan u Kloštru Ivaniću, gdje je sada poglavarica. Na stranu to što, kao teolog i poznavatelj islama i kršćanstva, smatram da za potpuno pokrivanje žena nema utemeljenja u Kuranu ili Bibliji, već je to, prije svega, društvena, a ne vjerska pojavnost, po meni, i rezultat određenog vjerskog fanatizma; mislim da se takve odluke moraju poštivati.

Uostalom, zabrane, u to sam uvjeren, neće pomoći socijalizaciji i integraciji muslimana, ma koliko god ti migranti rigidni bili jer smatram da živimo posljedice ozbiljnih grešaka u politici prema migrantima iz muslimanskih zemalja s obzirom na to da se u ime lažnoga ili imaginarnoga multikulturalizma eskivirao napor da im se nudi adekvatno obrazovanje, posao, znanje jezika, povijesti i kulture te smo sada primorani provoditi politike koje će se braniti od ksenofobnih stranaka i pokreta kojima ovim zabranama, zapravo, dajemo legitimitet.

Kako će pomoći zabrana nošenja burke i nikaba? Nije više realno da zabrana proizvede veća kulturna zatvaranja i, ako je tako, veći prostor neslobode prema eventualno prisiljenim ženama? I tu, ako te žene postoje, vjerujem da je tako: otvorimo vruće telefonske linije, neka se zajednica pokrene, imajmo sigurne kuće za prihvat takvih žena, ponudimo im podršku za novi i slobodni početak!

No, zaključno, zabrana je antidemokratska i kontraproduktivna praksa. Hrvatska, kada bi se našla u toj situaciji, ne bi smjela slijediti francuski primjer, a Francuska mora ubaciti u rikverc. U ovomu se sastoji slobodno društvo: da ona osoba koja nosi burku trpi karikature o Muhamedu, a onaj tko ih crta trpi burke na svojim ulicama.