Ajde da sada vidimo one koji su mu se rugali da je kuhana noga. Takvi su sigurno mislili da će prvi predsjednički potez Ive Josipovića biti neki nasmrt dosadni ekspoze o tome kakva je profesorova vizija Hrvatske u narednih pet godina. Ali, malo sutra. Čovjek je vrlo praktično odlučio najprije urediti svoju predsjedničku okućnicu, pa se dao u pregovore s ministrom Tomislavom Karamarkom o tome koje će mu ljude MUP odrediti za tjelesne čuvare.

Ajde de, pomislih kada je ovo prvi put objavljeno, to je bar lako, sjest će ta dva ozbiljna gospodina 15-20 minuta i sve glatko dogovoriti. Ali vraga! Pokazalo se da Josipović traži listu od sto-dvjesto policajaca među kojima će odabrati koje on hoće. U suprotnom, zloslutno je najavio jedan neimenovani izvor iz SDP-a, moguće je da Josipoviću budu određeni čuvari koji će ga ne samo štititi, nego i nadzirati, ili čak obratnim redoslijedom.

U MUP-u su podigli obrve i uzvratili da oni upravo depolitiziraju policiju, a da to što Josipović traži nikako ne ide zajedno s tim, i moram reći da mi to izgleda sasvim u redu. Doduše, ne možeš ovo usporediti s praksom kakva recimo postoji u SAD, Njemačkoj ili Francuskoj, pa reći evo, tako se to radi u zemljama stare, dokazane demokracije, učinimo isto i mi. No, u tome i jest kunst. U ozbiljnim zemljama to se radi u diskreciji, ne mora javnost biti obaviještena i o infantilnim banalnostima za koje je u krajnjoj liniji nije briga, ali, eto, prvi predsjednički korak Josipovića bio je da se do grla uvali u tu djetinjastu priču.

Toliko djetinjastu da bi čovjek (ako poslije jučerašnjeg kompromisa opet zaškripi) najradije predložio da se ovaj spor riješi tako da Josipovića čuva mama. A ako se ocijeni da to nije dovoljno, neka joj se formacijski pridodaju, tj. dokomandiraju i prijateljice s kojima subotom pije kavu i prevrće šalice. Što, ovo vam zvuči presarkastično? Dobro, ajmo ozbiljnije, ali neka se onda, molim, ozbiljno zamisle nad ovim i ljudi iz Josipovićevog tima. Svaki će vam socijalni psiholog potvrditi da predsjednik koji počinje mandat javnom svađom o svojim tjelohraniteljima šalje poruku da je jedino sam sebi važan, a da su mu ostali, uključujući vlastite birače, ako ne zadnja rupa na svirali, ono prva do nje.

Mrva-dvije loših predosjećaja

U redu, možda novi predsjednik nije htio namjerno poslati ovakvu poruku, možda mu se ona omakla iz najnevinijeg nehaja. Ali, opet, nije li Josipović u izbornoj kampanji vagao svaku riječ kao na apotekarskoj vagi, osim u dva-tri navrata kada je bio izazvan krajnje grubim napadima iz suparničkog tabora. Pa smo ga tako nebrojeno puta čuli kako vrlo ozbiljno i udubljeno obećava da neće iznevjeriti očekivanja svojih birača, ali je poslije samo nekoliko dana, vidimo, to ipak učinio. A sada evo primjera gdje je to napravio još jednom, i to primjera koji je još mrvu-dvije ozbiljniji i izaziva još mrvu-dvije više loših predosjećanja.

Kada se u Glasu koncila pojavio buncavi komentar da su Josipovića izabrali ‘centri moći koji djeluju daleko od očiju javnosti’, on je mlako komentirao da to ne želi komentirati. Očito nije shvatio da to nije samo omalovažavanje i vrijeđanje njega, nego i milijun i tristo tisuća birača koji su glasali za nj i s pravom traže da budu zaštićeni od takvih objeda. Ali, umjesto da okrene žalac prema Glasu Koncila, Josipović ga je okrenuo prema Mesiću, rekavši da nema namjeru nastaviti praksu njegovih svađalačkih duela s Kaptolom. A to stvarno nema blage veze s temeljnom stvari ove priče.

Ako je htio reći da svađe oko raspela nisu donijele koristi, nego su samo dodatno zbile redove Crkve i oslabile Mesića, to je tehnički vjerojatno i točno. Ali je sasvim krivo ako misli da šef države treba ulaziti samo u polemike koje će mu donijeti političku korist. Suprotno, predsjednikova je obaveza da ulazi i u polemike koje štete njegovoj popularnosti ako koriste društvu u cjelini, a korist je u ovom slučaju osoviti rasklimane i porušene stupove laičke države. Pritom javno deklarirani svjetonazor šefa države nije uopće bitan ili je najmanje bitan. U svijetu ima koliko hoćeš predsjednika-kršćana koji brinu da ti stupovi stoje uspravno, pa je nepotrebna i smiješna parada što se Josipović izjašnjava kao agnostik, a istodobno pada ispod njihove razine.

Toliko novih izazova

Sve ovo možda ne bi bilo vrijedno ovolikog isticanja da novi predsjednik nije pred još većim izazovima, koje neće smjeti eskivirati kako bi se posvetio samo svojoj predsjedničkoj okućnici. Tu prije svega mislimo na ovo približavanje HDZ-a i SDP-a oko izlaska iz krize jer, koliko god sada izgledalo idilično, ono je puno jedva pritajenih napetosti oko toga tko time dobiva, tko gubi, kako izbjeći da jedna strana ne iskoristi drugu i što sve ne. A baš je Josipović najpozvaniji, i po položaju i po svoj nekonfliktnoj naravi, da tu izgladi što se izgladiti može i posreduje u dogovaranju.

Uostalom, kvalificira ga za to i što je u ‘užoj Hrvatskoj’ dobio 65 posto glasova, što matematički sigurno obuhvaća ne samo cijelu ljevicu, nego i značajan dio glasača desnice. Sretna je okolnost i što on oko ovoga ništa ne mora sam inicirati, približavanje je pod pritiskom uništavajuće krize poteklo iz samih HDZ-a i SDP-a. Ali, s još dovoljno kapricioznosti i kod Zorana Milanovića (višemjesečno izbjegavanje ‘kave’ s premijerkom) i kod Jadranke Kosor (nečuveni protest zbog Milanovićevog gostovanja u Šprajcovom 'Dnevniku'), jasno je da tu za dobrog posrednika očito ima više nego dovoljno posla.

Pa prihvatite ga se, gospodine Josipoviću. I neka to bude prvi pravi državnički potez trećeg hrvatskog predsjednika, umjesto banalnosti i kilavljenja kojima smo dosad bili mučeni i ubijani u pojam.