Formacija od sedam zastrašujućih bombardera B-2 'Spirit' poletjela je iz Missourija na 37-satnu neprekidnu misiju prema Iranu.

U čitavoj operaciji bilo je angažirano ukupno 125 letjelica među kojima je bila lovačka pratnja F-22 i F-35 lovaca, koji su po potrebi, na kritičnim mjestima, služili kao osiguranje. Bili su tu i tankeri KC-135 koji su u letu punili rezervoare bombardera i oni ni u jednom trenutku nigdje nisu morali sletjeti.

Kad se približila iranskom zračnom prostoru, eskadrila B-2 bombardera ostala je potpuno sama, ali to nije bio nikakav problem. Zbog specifične tehnologije i načina izrade, američki bombarderi bili su, kao što im ime govori, poput duhova iznad Irana. Vrlo niski radarski odaziv činio ih je nevidljivim za iranske radare, a čak i ako su ih ponegdje registrirali, na radarima su izgledali kao - ptice.

Iranci ih uopće nisu vidjeli

'Prema našim informacijama, iranska protuzračna obrana nije imala pojma da su bombarderi tamo. Ni u jednom trenutku nisu bili alarmirani njihovi protuzračni sustavi. Jednostavno, Iranci nas nisu vidjeli', rekao je general Dan Caine nakon što je misija uspješno okončana. B-2 bombarderi uspješno su odradili misiju i nakon toga su se bez ikakvih poteškoća vratili u bazu i Whiteman u Missouriju.

Iako je svaka ratna operacija rizična za svakog vojnika pa tako i pilota, osim same dužine i kompleksnosti misije, piloti B-2 bombardera praktički nisu bili ni u kakvoj opasnosti ili vrlo maloj. U svakom slučaju neusporedivo manjoj od one u kojoj se 18. travnja 1942. godine našlo 80 hrabrih američkih vojnih pilota, koji su se dobrovoljno prijavili za vrlo sličnu misiju. Uz jedan bitan detalj - bila je to misija bez povratka kući.

Nešto više od 83 godine prije uspješne misije B-2 bombardera u Iranu, Sjedinjene Države bile su u bitno drukčijoj situaciji. U prosincu 1941. Japanci su nikad prije i poslije viđenom akcijom šokirali Amerikance napadom na Pearl Harbor. na Havajima. Amerikanci su živjeli u uvjerenju da su Japanci predaleko i da nema šanse da bi se odvažili na napad na američki teritorij. Kad se to dogodilo, Amerika je objavila rat Japanu i Njemačkoj, a predsjednik Franklin Roosevelt tražio je hitan odgovor koji bi podigao moral naciji i poslao jasnu poruku Japancima.

Puno vremena nije bilo i američki generali su morali nešto smisliti preko noći, a puno opcija nisu imali. 'Manhattan Project', odnosno izrada američke atomske bombe, bio je tek u začetku i, iako će i on četiri godine kasnije završiti iznad japanskih gradova, američka vojska nije imala previše načina kako da dođe do japanskog tla.

Nije bilo bombardera s tolikim dometom

Jedina opcija bila je morskim putem, što je bilo nemoguće, ili zračnim što je bilo skoro pa nemoguće. Naime, za razliku od B-2 bombardera, koji su bez problema odradili put od Amerike do Irana i nazad, tih godina nije postojao bombarder koji bi s američkog tla mogao doletjeti do Japana.

U teoriji je to bilo moguće jedino s nosača aviona, ali nijedan bombarder prije toga nije poletio s nosača aviona iz razloga što su bili preveliki i preteški, a pista na brodu prekratka. Čak i kad bi nekako poletjeli, nije bilo nikakvog načina da tako veliki avioni slete nazad na nosač aviona po završetku misije.

Američki piloti su s vremena na vrijeme vježbali polijetanje i slijetanje bombardera na skraćene piste. Kad je vidio kako treniraju u Norfolku, mornarički kapetan Francis Low je admiralu Ernestu Kingu predložio da je to možda rješenje za napad na Japan. Ideja je zvučala suludo, ali u nedostatku bolje ista je bila odmah prihvaćena - američka vojska lansirat će eskadrilu bombardera s nosača aviona i poslati ih na Tokio. A poslije toga, doslovno, tko živ, tko mrtav.

Za mozga operacije odabran je potpukovnik James Doolittle, koji je dobio otvorene ruke i neograničene financije da smisli način na koji bi misija mogla uspjeti. Doolittle je za misiju odabrao potpuno novi bombarder B-25 Mitchell, koji još nije bio u borbama, ali je po specifikacijama najbolje odgovarao.

Njemu je za polijetanje trebalo otprilike 1000 metara piste, a na USS Hornetu, nosaču aviona koji je odabran za misiju, piloti su imali samo 250 metara. Osim toga, B-25 je imao dolet od samo 2200 kilometara, a put koji su pilot morali proći bio je dvostruko duži.

Kako bi veliki bombarder mogao poletjeti s nosača aviona, napasti Tokio i onda negdje sletjeti, morao je proći ogromne modifikacije. Iz zrakoplova je izbačeno apsolutno sve što bez čega se nekako moglo. Uklonjena je strojnica na trbuhu zrakoplova, uklonjen je kompletan radio sustav i sva elektronika koja nije bila od životne važnosti, a uklonjen je i top u repu aviona.

Umjesto strojnica - drške za metle

Umjesto njega postavljene su drške od metle, koje su glumile protuavionski top kako bi japanski lovci odustali od napada na bombardere s leđa. Ugrađen je dodatni tank za gorivo, koji se mogao odbaciti kad bi se potrošio, a uklonjena je i čelična oplata oko strojnica, koja je služila za zaštitu onoga tko iz nje puca.

Budući da povratak na nosače aviona nije dolazio u obzir, tražile su se potencijalne piste na koje bi posade mogle sletjeti. Prvi izbor bio je Vladivostok u SSSR-u, s kojim su SAD bile u savezništvu, ali su Rusi to odbili jer su s Japancima imali potpisani sporazum o neutralnosti.

Kinezi su dopustili slijetanje na teritorij koji nije bio pod japanskom opsadom iako su se bojali potencijalne odmazde Japanaca i tako je zacrtan osnovni plan misije. Ideja je bila da bombarderi krenu po noći, lete vrlo nisko iznad mora kako bi izbjegli detekciju radara, odrade misiju te da se, oni koji prežive, spuste na neku od dogovorenih kineskih pista.

Za to vrijeme su odabrane peteročlane posade za svih 16 bombardera. Oni su se dobrovoljno javili za 'ekstremno opasnu misiju', ali nisu imali pojma o čemu je riječ. Poslani su na 45-dnevnu obuku i trening za polijetanje u ograničenim uvjetima na Floridu, gdje su vježbali na pisti koja je imala dimenzije one na nosaču zrakoplova.

'Vrlo brzo nam je postalo jasno da nas s bombarderima šalju na nosač aviona jer su piste bile iscrtane identično kao one na nosačima aviona. Iako nismo znali gdje idemo, pretpostavili smo da će nas poslati negdje blizu nekoga kopna ili otočja odakle ćemo polijetati prema metama', rekao je Richard Cole, jedan od najduže živućih članova Doolittleove ekipe.

Dana 1. travnja 1942. šesnaest modificiranih B-25 Mitchell bombardera su sa svojim ekipama ukrcani na nosač aviona USS Hornet i sljedećeg dana flota od ukupno 15 brodova isplovila je iz San Francisca na Pacifik. Bombarderi su bili preveliki da bi bili spušteni u utrobu nosača pa su stajali vidljivo na pisti čitavo vrijeme plovidbe. Tek kad su isplovili, pilotima je rečeno koja im je meta i bili su upoznati s zastrašujućim detaljima misije.

'Kad smo čuli da ćemo se osvetiti Japancima za Pearl Harbor, svi smo urlali od sreće. No, vrlo brzo smo se utišali jer smo shvatili u što smo se uvalili. Bilo nam je jasno da je to možda kraj', rekao je Cole.

Rečeno im je da će imati goriva do Kine što je spas pod uvjetom da prelete okupirane teritorije kojima vladaju Japanci. Rečeno im je da se moraju snaći kako god znaju da ostanu živi, a jedino što im je njihova vojska mogla jamčiti je da Kinezi znaju da oni stižu.

Japanski brod sve upropastio

Plan je bio da bombarderi krenu 18. travnja navečer, ali su problemi nastali ujutro tog dana. Čitavu flotu spazio je japanski izviđački brod, koji je potopio jedan od razarača, ali je brod uspio javiti u bazu da Amerikanci nešto spremaju. Svjesni da bi misija mogla propasti, Doolittle i admirali odlučili su da nema previše vremena i da se mora krenuti odmah.

'Najednom su u kabinama zazvonili alarmi i čulo se 'Battle stations!' 'Battle stations!', što je bio poziv na akciju. Znali smo da je još rano i bilo nam je čudno, ali nije bilo izbora, prisjetio se Cole.

Problem je bio što je USS Hornet bio 310 kilometara udaljen do točke s koje je misija trebala krenuti, što znači da precizno izračunata količina goriva vrlo vjerojatno neće biti dovoljna da se piloti dokopaju sigurnog kineskog teritorija kad bace bombe. Osim toga, bilo je jutro pa se bombardere moglo lako uočiti, a budući da nisu imali lovačku pratnju, bili bi lake mete za brze japanske lovce.

No, izbora nije bilo. Moralo se krenuti odmah, a Hornet je baš ušao u nemirno more koje je otežavalo polijetanje. Šesnaest Mitchella poredalo se na pistu nosača aviona i čekalo pravi trenutak. Prvi na redu bio je zapovjednik Doolittle, koji je imao samo 140 metara piste za polijetanje jer je iza njega stajalo 15 drugih bombardera. Nosač se dosta ljuljao pa se čekao trenutak kad će val pramac barem malo usmjeriti prema gore kako bi prvi bombarderi imali barem malo više prostora da se uzdignu nakon polijetanja.

Što se duže čekalo na pisti, to se trošilo sve više goriva jer su motori na svim avionima radili pa su mornari užurbano nosili kanistre s gorivom i ulijevali ih u one zrakoplove na kraju reda. Unatoč silnim problemima, užurbanom polijetanju i činjenici da to tog trenutka nijedan pilot nije nikad poletio s B-25 s nosača aviona (samo su trenirali na pisti), svih 16 bombardera uspješno je poletjelo unutar sat vremena i krenuo je 'Doolittle Raid', jedna od najodvažnijih zračnih operacija u povijesti.

Bez ikakve radijske komunikacije (radio oprema je bila uklonjena, sjećate se?), piloti B-25-ica letjeli su u potpunoj radijskoj tišini nekoliko desetaka metara iznad oceana da izbjegnu japanske radare i nakon šest sati leta stigli su do Japana.

'Vrijeme je bilo divno. Prvi put u životu sam vidio Japan i sjećam se kako je bio prekrasan. Polja, šume... Oni su tog dana imali neke lovačke vježbe, a kako smo mi letjeli vrlo nisko, vidio sam ljude kako nam mašu jer su valjda mislili da smo japanski piloti. Bilo je nevjerojatno', prepričao je Cole.

Drške od metle su upalile

Kad su se približili Tokiju, bombarderi su se dignuli na 400 metara visine i počeli su bacati bombe na deset industrijskih i vojnih meta u Tokiju. Pogođene su i mete u Yokosuki, Nagoyi, Kobeu i Osaki. Japanci ih uopće nisu očekivali i, iako je za njima krenulo nekoliko lovaca, nijedan B-25 nije srušen od strane japanskih zračnih snaga ili protuavionske obrane. Drške od metle, koje su virile s repa pokazale su se genijalnim potezom jer su lovci izbjegavali napade s leđa i Doolittleovi 'pljačkaši' uspješno su pobjegli prema Kini.

Sad je trebalo - preživjeti. Iako su krenuli dalje od planirane točke i nisu imali dovoljno goriva, piloti su imali nevjerojatnu sreću da ih je od Japana prema Kini gurao snažan vjetar u leđa, koji im je pomogao da se dočepaju kopna. Da nije toga bilo, svi bi završili u moru, ali ni ovako nisu bili sigurno da će uspjeti sletjeti na predviđene piste.

'Najednom su se popalili alarmi za gorivo i bilo je jasno da moramo iskakati. Bili smo na tri tisuće metara visine, bila je mrkla noć i padala je jaka kiša, koja ti se poput iglica zabijala u lice. Nakon svega što smo prošli, najviše me bilo strah doga da ću skočiti u taj mrak i da nemam pojma gdje ću pasti', rekao je Cole, koji je zajedno sa svojih četvero kolega iskočio iz Mitchella u mrklu noć.

Padobran mu je pri doskoku zapeo za stablo pa je na njemu proveo noć. Nije imao pojma gdje su njegovi, ali je sljedećeg jutra, koristeći samo kompas, krenuo prema zapadu, što dalje od okupiranog teritorija iako nije znao je li možda u njemu. Nasreću, za par sati naišao je na kineske vojnike, koji su mu rekli da je na sigurnom i da nije jedini. Doolittle je sa svojom posadom sletio nešto dalje, kao i svi Coleovi suborci.

No, nisu svi bili te sreće. Od 16 bombardera, samo jedan je sletio čitav i to u Vozdvižensku u okolici Vladivostoka u SSSR-u. Zbog pakta o neutralnosti s Japancima, Rusi su zarobili američku posadu. U zarobljeništvu su bili dvije godine, ali su ih Rusi dobro tretirali te su ih u svibnju 1943. prebacili u Turkmenistan i pustili ih da uđu u Iran, koji je bio pod kontrolom saveznika.

Preostalih 15 posada je nakon 13 sati misije, bez goriva, završilo iznad Kine te je posada ili iskočila ili je 'tvrdo' spustila zrakoplove na polja i u šume. Od ukupno 80 članova posade, njih 69 je prošlo neokrznuto te su se sa sigurnog kineskog teritorija vratili kući.

Osuđeni na smrt

Od preostalih 11 troje se utopilo pri rušenju bombardera u more, a osmero su Japanci zarobili. Svih osmero bili su osuđeni na smrt na japanskom sudu da bi smrtna kazna bila ukinuta petorici. Preostala trojica su smaknuta, a njih petero poslani su u japanski zatvor. Rober Meder umro je u zatvoru 1943. godine, a Chase Nielse, Robert Hite, George Barr i Jacob DeShazer su oslobođeni na kraju rata.

Iako je misija bila izrazito odvažna i njezin inicijalni cilj, bombardiranje japanskih gradova, je uspjelo, Doolittle je smatrao da će po povratku u SAD ići na vojni sud. Bio je uvjeren da mu činjenica da je 15 aviona izgubljeno i da nije napravljena prevelika šteta na metama ne idu u prilog te je bio spreman na kaznu.

No, Doolittle i njegovi 'pljačkaši' napravili su u pravo ono što je Roosevelt htio. Činjenica da je Japan napadnut u srcu svojeg teritorija pokrenuo je euforiju među američkim narodom i Doolittle i njegovi hrabri pilot dočekani su kao heroji po povratku u SAD. Svi su dobili visoka odlikovanja od SAD-a, a kineski lider Chang Kai-Shek također ih je odlikovao najvišim državnim odlikovanjima.

Osim što je podignula moral naciji i podršku američkom ulasku u rat, akcija je zadala ogroman udarac japanskom samopouzdanju. 'Doolittle Raid' nije napravio preveliku materijalnu štetu, ali je utjerao Japancima strah u kosti. Osim toga, unutar japanske mornarice krenule se velike tenzije zbog odgovornosti za američki napad što je rezultiralo i nekim ishitrenim odlukama.

Tako je admiral Isoroku Yamamoto bio odlučan da se američka flota koja je izvela napad mora hitno naći i potopiti. Japanci su krenuli u potjeru, ali nisu uspjeli uhvatiti Amerikance koji su se vratili na Havaje. Par tjedana kasnije došlo je do bitke kod Midwaya u kojoj su Amerikanci došli do ključne pobjede, koja je okrenula odnos snaga na Pacifiku.

Najduže živući član Doolittleovih 'Raidera' bio je upravo Richard Cole, koji je bio jedini živ kad je u siječnju 2019. godine na 5200 metara dubine kraj Solomonskih otoka nađena olupina USS Horneta, s kojeg su on i njegovu suborci krenuli na Japan. Preminuo je par mjeseci kasnije u 104. godini života...