INTERVJU: STIPE božić

'Ja sam pozitivni nacionalist jer zbilja ne mrzim drugoga, a politika je mačji kašalj!'

  • Autor: Damir Petranović
  • Zadnja izmjena 01.07.2017 11:42
  • Objavljeno 01.07.2017 u 11:42
Stipe Božić

Stipe Božić

Izvor: Cropix / Autor: Cropix

Alpinist, putopisac, novinar, snimatelj i montažer, dugogodišnji aktivist u Gorskoj službi spašavanja - da navedemo samo neke funkcije i hobije 66-godišnjeg Stipe Božića - od ovog ponedjeljka svojoj impresivnoj biografiji dodaje novo poglavlje. Iduće četiri godine, naime, sjedit će u Gradskom vijeću Splita, gdje je izabran na listi HDZ-a i svog prijatelja Andre Krstulovića Opare

U politici, doduše, on nema velikih osobnih ambicija: u svakom razgovoru uporno naglašava da mu je na pameti samo dobrobit njegova grada i želja da se u njemu ugodnije živi.

Božić je u Splitu poprilična faca: ljudi ga vole još od doba kada su se čudili mladiću koji se 'bez razloga vere po planinama', pa sve do posljednjih desetljeća, kada je nesebičnim angažmanom bio važna karika u ustrojavanju sustava spašavanja u Hrvatskoj. Na ulici mu se javlja u prosjeku svaki drugi prolaznik, a lijepo ga dočekuju i u 'Tri volta', kultnoj gostionici u srcu Dioklecijanove palače gdje smo uz nezaoblizani 'Pipi' popričali u nevezanom i dosta ležernom tonu.

Čujem, neumorni ste? U penziji, a i dalje se 'verete'?

Ostavio sam se vrhunskog alpinizma kad sam se prestao penjati na preko osam tisuća metara, ali stalno sam i u njemu i u planinarstvu - znači, u snijegu i ledu ili barem u hodanju u kojemu se ne treba služiti rukama. Svakog vikenda barem jedan dan provedem u planinama, pogotovo ljeti, a barem jednom godišnje skoknem do Nepala ili Karakorama u Pakistanu, kako se pruži prilika...

To vas opušta, u čemu je tajna?

Gledajte, netko igra na balote, netko karta, netko skuplja marke ili značke, a meni je to, eto, hobi. Kako sam skoro cijeli život proveo u medijima, dobro mi je došao da ga spojim s poslom i od svojih ekspedicija radim putopise, knjige i filmove.

Da, opušta me jer kad si u tom điru, imaš prijatelje po cijelom svijetu. Od mog Slovenca Vikija Grošelja, s kojim sam obišao sve kontinente, popeo se na tri najviša planinska vrha na svijetu i jedno vrijeme s njim činio vjerojatno najbolji penjački par na svijetu, do brojnih alpinista koje srećem i poznajem gdje god se okrenem. Mi se družimo bez obzira na porijeklo.

Široko i šareno društvo?

Nema nas puno i gotovo svi se poznajemo, držimo se skupa. Radi se o opasnom sportu, gotovo polovica nas je poginula...

I vi ste imali takvih iskustava?

Jesam, nažalost sam vidio puno tragedija... Svaka od njih na neki način ti obilježi život i uvijek pomisliš da se nikada više nećeš baviti alpinizmom, ali eto, život uvijek ide dalje. Najtraumatičnija mi je vjerojatno bila prva nesreća, kada smo se spuštali s Mount Everesta: bili smo se popeli preko Zapadnog grebena, kuda nitko nije prošao ni prije ni poslije nas, a u silasku se poskliznuo naš prijatelj, šerpa Angphu. Vidio sam puno stradalih, pa i mojih slovenskih i hrvatskih prijatelja...

Stipe Božić i tportalov novinar Damir Petranović

Stipe Božić i tportalov novinar Damir Petranović

Izvor: Cropix / Autor: Cropix

Neki kažu da sportovi poput alpinizma daju novu perspektivu i novi pogled na svijet?

Da, ali prije svega se popravi nešto duboko u tebi. Alpinizam te neće automatski promijeniti, nego ti daje drugu perspektivu, da shvatiš kako su svi problemi na ovom svijetu u stvari minorni i beznačajni. U zadnje vrijeme me često pitaju je li teži alpinizam ili politika; pih, politika je ništa, to je mačji kašalj! Ljudi joj daju previše pozornosti.

Čuo sam da ste se upravo prije nekoliko dana vratili iz Alpa?

Bilo smo na Monte Rosi, na oko 4.600 metara visokom, drugom najvišem vrhu Europe. Nas jedanaest: od poznatijih od mene izdvajam glumca Vedrana Mlikotu i glazbenika Hrvoja Rupčića, pa zubara Hrvoja Starčevića, ekipu iz Zagvozda, Mira Dujmovića iz Grabovca, Ivu Miloša iz Župe... To su im bile pripreme za ekspediciju koju ubrzo spremamo. Nitko dosad nije bio na ledenjaku ili koristio šiljke za led i nije vidio, recimo, ledenjačke pukotine. Ovo im je bio test i aklimatizacija na visinu.

Da, već se dosta priča o tom vašem zajedničkom pothvatu?

Zove se 'Vlaji na Himalaji'!

Prije dvije godine Mlikota, Miloš, Dujmović i ja bili smo na trekkingu do Everesta i svidjelo im se, a riječ po riječ došli smo do ideje da na ovaj način promoviramo zagorske dijelove Dalmacije i ljude koji tamo žive, a sve ih je manje. Penjemo se na Mera Peak, tako se zove vrh, negdje na šest i pol tisuća kilometara. U led, snijeg i hladnoću.

  • +12
  • +9

Intervju sa Stipom Božićem u Splitu

Izvor: Cropix / Autor: Cropix

I baš moraju biti vlaji ako žele na ekspediciju?

Ako nisu vlaji od kolina, onda moraju dobiti 'vlajovnicu'! Naravno da nismo baš toliko ozbiljni, ali zvuči zgodno.

Danas se šalite, a na početku karijere otac vam je, čujem, po kući sakrivao gojzerice?

Kada sam se počeo baviti alpinizmom, tamo negdje početkom sedamdesetih, o njemu se kod nas nije znalo gotovo ništa. Zarazili su me današnji akademik Tonko Maroević i posebno njegov brat Vinko.

U obitelji to nije baš dobro prihvaćeno: mater bi se čudila i molila me da ih ne sramotim, a otac bi vikao i da, skrivao mi gojzerice. Uvijek bih se snašao, najčešće bih otrčao do prijatelja Ljube - tu je stanovao, u kući Dešković - pa bih ga s ulice tražio da mi baci cipele. Onda bi me vikao i pokojni Ljubin otac...

Ni u gradu Splitu alpinizam tada još nije bio na visokoj cijeni?

Nipošto, ljudi bi se čudili što se verem bezveze. Čak i kad sam se vratio s Everesta i jednog dana trčao ulicom za autobusom, jer zbog onih par-nepar gluposti nisam mogao voziti, bilo ih je što su za mnom vikali: 'A šta je, šta glumiš Stipu Božića?'

Mater je posebno bila nezadovoljna sve dok nije došlo vrijeme za taj prvi Mount Everest. Ja sam već tada surađivao sa Slobodnom Dalmacijom i slao sam im pisma i fotografije koje su putovale po punih sedam dana, a oni su to objavljivali i digli nevjerojatnu prašinu. To je i danas nepojmljivo, ljudi na ulici ili u autobusima po cijeli dan su raspravljali hoće li taj mali Stipe uspjeti.

I tako, dođe moja mater kod doktorice nakon svega toga. Ona otvori karton i pročita ime Nede Božić, pa je upita je li joj Stipe možda nešto u rodu. Kad je odgovorila da sam joj sin, nastalo je oduševljenje: kako je taj mali dobar momak, kakav je to junak! 'Gospođo Neda, drugi put kad dođete kod mene nemate što čekati, pa čak ni kucati, samo ulazite', poručila je doktorica mojoj materi. Kad se vratila kući, rekla mi je samo jednu rečenicu. 'Sinko moj, pa što si ti to uradio?'

Svašta, izgleda da više ni nemate što osvojiti?

Popeo sam se na tri najviša vrha svijeta, na vrhove svih kontinenata uključujući Antarktiku, tridesetak puta bio na Mount Everestu, na skijama došao do Sjevernog pola... Pokušao sam osvojiti i drugi najviši vrh na svakom kontinentu i bio mi je ostao još samo ovaj na Antarktiku, ali kako se nanizalo nekoliko tragedija, računajući i moga sina, odustao sam.

Jest, bio sam na svim značajnim lokacijama, ali opet, ne mogu reći da sam osvojio sve što se može. Na svijetu postoje još tisuće i tisuće planinskih vrhova viših od šest ili sedam tisuća metara.

Od sporta ste odustali samo za vrijeme rata?

Da, bio sam u ratu oko dvije godine. U prvih pola godine bio sam vrlo aktivan, a onda su me ranili i bio sam... Hah, bio sam ranjen. 

Gdje, kako?

Na Dinari, tamo iza njihovih linija, dobio sam u ruku i nogu. Zašto sad da pričam o tome...

Poslije sam vodio kamp za obuku na Mosoru i u Voštanima, a onda je rat krenuo svojim tokom i činilo mi se da više nisam bio potreban. Današnji general Mirko Šundov, nekadašnji zapovjednik Četvrte brigade, pitao me hoću li ostati i dalje, a ja sam mu samo rekao: 'Moj Mirko, mislim da više ne trebam.' I tako sam otpušten.

Uglavnom, rat mi je došao iznenada: baš kad sam se vratio s Himalaje sletjeli smo u Ljubljanu, jer nigdje drugo nismo mogli, a onda zbog balvana nismo mogli doći ni do Splita. Bio sam pacifist, ali osjetio sam taj pritisak i napetost, pa kada sam na tranzistoru čuo da su počele padati bombe, prijavio sam se. Nakon pada Kijeva naši borci ostali su u brdu i iz kriznog štaba zvali su me, pa sam krenuo u akciju zajedno s nekoliko ljudi iz Gorske službe spašavanja i nekoliko Kijevljana.

Na polasku su nam dijelili puške, a ja sam razmišljao hoću li uzeti nju ili kameru. Na kraju sam uzeo oboje jer sam osjetio odgovornost: na koncu, imam obitelj i troje djece, pa ne mogu na rat gledati kao autsajder, kao nekakav kozmopolit kojega se to ne tiče.

Sebe definiram kao pozitivnog nacionalista jer zbilja ne mrzim drugoga, dapače, o ratu ne volim n i pričati i s ljudima sa suprotne strane imam jako dobar, fer odnos.

  • +2

Ekspedicije Stipe Božića

I eto vas danas u politici?

Nikada nisam bio aktivan ako izuzmemo jednu priliku početkom devedesetih, kada se mijenjao Ustav i kada su me pozvali iz HDZ-a. Činilo mi se da trebam dati podršku predsjedniku Tuđmanu.

Ovaj novi angažman je nešto drugo: Andro je moj prijatelj i čovjek s energijom, silno mu vjerujem i želim s njim napraviti nešto za Split. Politika je častan posao za onoga tko ga zna raditi i tko se ne uprlja, samo što smo nažalost vidjeli jako puno takvih.

Letate na sve strane, zar ćete imati vremena još i za politiku?

Neće tu biti problema jer neću biti na operativnoj funkciji, nego samo u Gradskom vijeću. Ali ja ionako mogu raditi na nekoliko kolosijeka - tako sam bio na televiziji i u isto vrijeme vodio Gorsku službu spašavanja, pisao knjige, snimao filmove...

Što nedostaje današnjem Splitu?

Split je danas prije svega nečist, jednostavno šporak grad, a to je nedopustivo.

I drugo, nedostaje mu infrastruktura jer je pretvoren u prometno slijepo crijevo, nema dovoljno parkirališta i garaža, trajektna luka je blokirana, nema vlak do aerodroma - a izgleda da o tome nitko ni ne razmišlja. Meni je sve to jednostavno neshvatljivo, a kao posljedicu ima iseljavanje ljudi iz centra grada. Trgovački centri postali su svetišta zato što domaći ljudi ne mogu ni pristupiti centru grada, a ja želim da ono bude pravo svetište u koje će oni opet dolaziti.

U Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja, nekadašnjem GSS-u, nalazite se gotovo od početka?

Čim sam se počeo baviti planinarstvom i alpinizmom, pozvali su me jer tada nije bilo dovoljno ljudi sposobnih za akcije spašavanja. Punih petnaest godina bio sam i pročelnik splitske stanice i svi skupa uspjeli smo napraviti strašan posao: uveli smo helikoptere, pse tragače, izgradili infrastrukturu po cijeloj Hrvatskoj, na koncu i progurali zakon te postigli da surađujemo sa svim državnim službama - od vojske i policije do Državne uprave za zaštitu i spašavanje, koju smo de facto i stvorili.

Da, ponosan sam na te ljude i sve što je napravljeno, a sada sve funkcionira dosta bolje i mlađe snage preuzimaju HGSS.

Pamtimo vas i u pokušaja spašavanja na Kornatima, jedne od najvećih hrvatskih tragedija?

Prvi sam se zajedno s Mladenom Mužinićem spustio do njih... Što da vam kažem, to  nevjerojatan splet nesretnih okolnosti - od činjenice da su se našli baš na tom mjestu baš u tom trenutku, preko vatre i vjetra, do benzina u njihovim pumpama. Ukratko, baš nevjerojatno.

Snimili ste preko stotinu filmova, za neke od njih dobili i respektabilne nagrade, što je sada u planu?

Upravo završavam film o čovjeku koji se zove Silvio Spalatino, koji se rodio u koncentracijskom logoru i cijeli život proučava svoje porijeklo. Nakon puno istraživanja otkrili smo da mu je majka bila Splićanka, a otac talijanski vojnik, te da su se vjenčali za vrijeme talijanske okupacije grada i da je ona tada ostala trudna. Nijemci su ih potom deportirali u jedan radni logor na granici Njemačke i Poljske i ondje se Silvio rodio, a roditelji su mu nestali. Na kraju filma dolazimo na groblje gdje on pronalazi svoje pretke. Baš dirljiva sudbina.

Imam i putopis o Ivanu Kapetanoviću, čovjeku koji je prošle godine otpješačio tri tisuće kilometara od Lećevice do Santiaga de Compostela, a skoro je dovršen i film paralelnoj sudbini braće Gregov - pokojnom Stipanu kojega sam sreo i snimio u Južnoj Americi nakon što je u čamcu pobjegao iz Jugoslavije, te bratu Joakimu, koji je ribar, kipar i gvardijan samostana na Hvaru.

Volim takve, emotivne priče.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!