Nakon Sirije i Venezuele, Teheran bi mogao postati još jedan primjer raskoraka između retorike Kremlja o 'multipolarnom svijetu' i stvarne spremnosti Moskve da pomogne saveznicima kada se nađu pod izravnim napadom, piše Politico.

>>Tijek događanja pratite OVDJE<<

Od početka ruske invazije na Ukrajinu prije četiri godine, Kremlj se pozicionira kao predvodnik alternativnog globalnog poretka koji se suprotstavlja američkoj hegemoniji. No u ključnim trenucima podrška saveznicima često je ostajala simbolična.

Sirijski predsjednik Bašar al-Asad već je krajem 2024. shvatio da ruska podrška ne jamči opstanak režima kada su pobunjeničke snage ponovno ušle u Damask. Venezuelski čelnik Nicolas Maduro, koji se od početka godine nalazi u američkom pritvoru, također je ostao bez konkretne pomoći Moskve.

Sada se isto događa Iranu. Američki predsjednik Donald Trump objavio je da je tijekom napada na Teheran ubijen iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei. Iran tako postaje najnoviji primjer razlike između ruskih geopolitičkih ambicija i realnosti u kojoj američka vojna moć ponovno dolazi do izražaja.

Podrška, ali samo na riječima

Za Teheran, mlaka reakcija Moskve nije trebala biti iznenađenje. Još prošlog ljeta, tijekom 12-dnevnog rata s Izraelom i velikog američkog napada na iranska nuklearna postrojenja, ruski dužnosnici ograničili su se na osude i diplomatske izjave, bez konkretne akcije.

U mjesecima nakon toga Moskva je pokušavala očuvati odnose: branila je pravo iranskih vlasti na gušenje prosvjeda, a prema pisanju Financial Timesa pristala je isporučiti napredne prijenosne raketne sustave vrijedne oko 500 milijuna eura.

Rusija se istodobno nudila kao posrednik između Washingtona i Teherana, čak predlažući skladištenje iranskih zaliha obogaćenog urana na svom teritoriju. Simbolična suradnja nastavila se i vojnim vježbama iranske i ruske mornarice u Omanskom zaljevu, iako je Moskva, prema dostupnim informacijama, sudjelovala sa samo jednim ratnim brodom.

Nema obveze obrane

Unatoč strateškom partnerstvu koje su Rusija i Iran potpisali u travnju 2025., sporazum ne uključuje klauzulu o uzajamnoj obrani. 'To ne znači stvaranje vojnog saveza niti međusobnu vojnu pomoć', tada je ruskoj Dumi pojasnio zamjenik ministra vanjskih poslova Andrej Rudenko. Drugim riječima, iako je Iran Rusiji tijekom rata u Ukrajini isporučivao dronove Shahed i rakete, Kremlj nije spreman otvoriti novi front u njegovu obranu.

Na društvenim mrežama ubrzo su ponovno počele kružiti izjave Vladimira Putina s Ekonomskog foruma u Sankt-Peterburgu iz lipnja 2025., kada je objašnjavao rusku 'neutralnost' činjenicom da u Izraelu živi oko dva milijuna ljudi porijeklom iz bivšeg Sovjetskog Saveza. 'Danas je to zemlja s velikom zajednicom govornika ruskog jezika i taj faktor, naravno, uzimamo u obzir', rekao je tada Putin.

Rusko neinterveniranje predstavlja udarac njezinu globalnom imidžu, ali Kremlj bi iz krize mogao pokušati izvući i političku korist.

Moskva će vjerojatno nastojati naglasiti neuspjeh Zapada - posebno SAD-a - da poštuje međunarodne norme, dok će istodobno dodatno učvrstiti vlastiti narativ o ratu u Ukrajini kao obrambenom sukobu protiv zapadne agresije.

Ruski politolog Vladimir Pastuhov ocijenio je da će Putin skeptike uvjeravati upravo primjerom Irana: 'Pokazat će na Teheran i reći: 'To smo mogli biti mi.' ' Ako pregovori o miru u Ukrajini ponovno propadnu, Moskva već ima pripremljenu komunikacijsku strategiju.

Među prvima je reagirao bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev, koji je na društvenoj mreži X napisao: 'Mirotvorac opet djeluje.' Aludirao je pritom na Donalda Trumpa, pa ustvrdio da su pregovori s Iranom bili tek paravan.

Ruski vanjskopolitički analitičar Fjodor Lukjanov otišao je i korak dalje, ocijenivši da događaji u Iranu pokazuju kako je diplomacija s Trumpom bila - besmislena. Za Kremlj će sada ključno biti da upravo ta poruka ostane dominantna među njegovim preostalim saveznicima, a ne činjenica da je, u trenutku krize, ostao po strani.