Svjetske novinske agencije izvijestile su da Horamšar-4, koji službeni Teheran opisuje kao najnapredniji iranski projektil, ima domet od 2000 kilometara i nosivost veću od tone eksploziva. Agencije su objavile i da istovremeno stavlja u funkciju novi podzemni 'grad projektila' u svemirskom sjedištu Zbora čuvara islamske revolucije.

Uz to su najavili značajnu promjenu u svojoj vojnoj politici nakon dvanaestodnevnog rata s Izraelom prošlog lipnja, prelazeći s prethodnog obrambenog stava na strategiju prvog udara te poručivši da je najnoviji projektil namijenjen demonstraciji kapaciteta za snažan prvi ili uzvratni udar.

Valja podsjetiti da Sjedinjene Države već dugo pozivaju Iran da ograniči domet svojih balističkih projektila, stoga ne čudi to da Iranci pokušavaju izbjeći pregovore o svojim raketnim sposobnostima. Ranije ovog tjedna pojavila su se nepotvrđena izvješća da će se razgovori održati u Turskoj, uz sudjelovanje regionalnih država, američkih saveznica. Teheran je pak ranije prijetio napadima na američke baze koje se nalaze u tim zemljama kao odgovor na eventualni američki udar, a važno je pritom reći da redovito objavljuju izvješća o novom naoružanju i uspješnim testiranjima oružja, što nije moguće neovisno provjeriti. Prema službenim izvješćima, Iranci posjeduju nekoliko tipova projektila s dometom do 2000 kilometara, a to ciljeve u Izraelu i američke baze u Zaljevu stavlja unutar dometa.

Unutar interkontinentalnog dometa

Raketa Horamšar-4 službeno je predstavljena u svibnju 2023. godine te nosi bojnu glavu od 1500 kilograma i ima napredniji motor koji koristi hipergolično gorivo, a ono se može godinama skladištiti u spremnicima i to na sobnoj temperaturi, skraćujući vrijeme pripreme lansiranja na 12 minuta. Uobičajena hipergolična pogonska goriva izuzetno su otrovna i korozivna, što ih čini teškim za rukovanje, ali istovremeno zahtijevaju manje spremnike. Vjeruje se da su ih iranski konstruktori koristili da bi raketu učinili što manjom i lakšom za transport.

Prema nekim procjenama, bojna glava Horamšara teži između 1500 i 1800 kilograma dok mu je brzina do 16 maha izvan atmosfere. Takve performanse gotovo pa isključuju mogućnost bilo kakvog presretanja tijekom leta do cilja. Zasad se zna da je trup rakete izrađen od jačeg kompozitnog materijala te da koristi navigacijski sustav u srednjoj fazi koji joj omogućuje ispravljanje kursa izvan atmosfere, tako da ne ovisi o terminalnom navođenju, što može poremetiti suparnički elektronički sustavi. Horamšar-4 je navodno prvi put testiran 29. siječnja 2017. godine, preletjevši oko 950 kilometara prije nego što je eksplodirao. Ponovno je testiran u kolovozu 2020. godine s malim vozilom za povratak u atmosferu (RV), a ono proširuje njegov domet i moguće povećava njegovu točnost.

Zapadni analitičari vjeruju da je Horamšar zapravo iranska inačica sjevernokorejske rakete Hvasong-10, a Sjeverna Koreja prodala je varijantu ovog projektila Iranu pod oznakom BM-25. Brojka u nazivu, smatraju stručnjaci, predstavlja domet projektila od 2500 kilometara. Ako Horamšar doista ima toliko domet, onda bez problema može doseći ciljeve u Izraelu, Egiptu, Saudijskoj Arabiji, ali i članice NATO-a poput Rumunjske, Bugarske i Grčke, ako se ispali iz zapadnog Irana.

Teheran posjeduje i projektile Sejdžil, za koje se vjeruje da također imaju domet od 2000 kilometara. Kao i Horamšar-4, Sejdžil koristi kruto gorivo za pogon, a isto tako je poznat po iznimno kratkom vremenu pripreme za lansiranje, procijenjeno na sedam minuta. Tu je i Šahab-6, a on je navodno u fazi naprednog testiranja. Iran je objavio da je riječ o projektilu dometa od čak 10.000 kilometara, što bi ga svrstalo u interkontinentalne balističke rakete (ICBM).

Najbrojniji arsenal na Bliskom istoku

Pored svega, Iran ima hipersonično oružje za koje zapadne obavještajne službe ocjenjuju da se radi o tehnološki najnaprednijim projektilima u njegovu arsenalu. Radi se o raketama Fatah-1 i Fatah-2, za koje Teheran tvrdi da postižu brzinu od 15 maha te da imaju visoku pokretljivost unutar i izvan atmosfere. To ih također čini neuhvatljivima za većinu modernih sustava protuzračne obrane.

Zapadne procjene ukazuju na to da Iranci značajno ulažu u arsenal tzv. asimetričnog oružja poput suvremenih bespilotnih letjelica kamikaza. Jedno od ključnih oružja u tom segmentu je Šahid-136 s dometom od 2500 kilometara. Taj se jednosmjerni dron samoubojica pokazao kao jedno od najučinkovitijih oružja za masovne napade zbog svoje niske cijene i sposobnosti zasićenja neprijateljske protuzračne obrane.

Geopolitički stručnjaci često navode sposobnost Irana da blokira Hormuški tjesnac kao najmoćnije oružje u njegovu posjedu. Prema njihovim ocjenama, takav potez paralizirao bi svjetsku trgovinu naftom. Analitičari spominju i nuklearno oružje premda Teheran službeno poriče posjedovanje takvog naoružanja. Prema navodima pojedinih zapadnih obavještajnih službi, ove godine nastavili su s ubrzanim razvojem kapaciteta koji bi im omogućili brzu izradu nuklearne bojne glave.

Obavještajne službe Zapada upozorile su i na značajne razlike u doktrini, tehnologiji i količini naoružanja, a što je uočeno početkom ove godine. Vjeruje se da bi se Iran u slučaju mogućeg sukoba mogao koristiti strategijom zasićenja i masovnosti jer posjeduje najveći arsenal balističkih raketa na Bliskom istoku, procijenjen na više od 3000 primjeraka. Pored toga, koristi taktiku masovnih napada ili rojeva da bi iscrpio presretače neprijateljske obrane.