Nives Miošić, voditeljica GONG-ova Istraživačkog centra, i istraživač Dražen Hoffmann u razgovoru za službenu stranicu ove nevladine udruge analizirali su funkcioniranje lokalne samouprave u Hrvatskoj te između ostaloga predlažu da općinama ili gradovima ostane njihov status, ali da se okrupnjaju kroz zajednička komunalna poduzeća sa susjednim općinama
GONG: 'Krajnje je vrijeme da nacionalna razina - kako vlast tako i oporba – preuzmu odgovornost i pristupe teritorijalnom preustroju i barem funkcionalnom okrupnjavanju lokalne i regionalne samouprave', navodite među zaključcima istraživanja LOTUS (Lokalna odgovorna i transparentna uprava i samouprava). Na što točno mislite - je li riječ o reformi lokalne samouprave, koja je nekad slovila kao jedan od ciljeva Plana 21, i može li se iščitati u kojem bi smjeru ona trebala ići, možda smanjivanju broja županija i/ili broja najmanjih općina?
Nives Miošić: Ovdje je riječ o početku stvarnog vođenja računa o tome koliko nam jedinica lokalne samouprave treba da bi država doista mogla funkcionirati odnosno da građani mogu dobiti uslugu koju očekuju od svoje lokalne samouprave na istoj razini neovisno o tome u kojem se dijelu Hrvatske nalaze. LOTUS pokazuje da imamo ogroman broj općina koje uopće nisu u stanju komunicirati sa svojim lokalnim javnostima, što znači da uopće nisu u stanju pružiti ni osnovnu uslugu.
GONG: Zašto?
Nives Miošić: Zato što nemaju ljudi, jedna osoba radi sve i naravno da ne može sve stići. Stoga je krajnje vrijeme da ako je već važno ima li netko status općine ili grada, neka mu ostane taj status, ali one funkcije koje se može treba povezati s funkcijama susjednih općina i gradova. I to primjerice u vidu zajedničkog komunalnog poduzeća ili poduzeća za održavanje zelenila i parkova ili neke druge usluge koju građani očekuju od svoje lokalne samouprave, a ne da svaka općina ima svoje komunalno poduzeće, svoje pogrebno poduzeće, svoj vrtić…
Dražen Hoffmann: Preporuke LOTUS-a, naime, ne idu nužno za ukidanjem općina, nego funkcionalnim okrupnjavanjem, koje bi trebalo provesti tako da se ne stavljaju pred sve isti zahtjevi i očekivanja kao što je sad slučaj kad su svima dane iste ovlasti i nadležnosti iako svi nemaju jednake kapacitete. Čini se da je decentralizacija sveopća mantra za budućnost, ali nisam siguran da svi govore o istoj vrsti decentralizacije pa je upitno i koliko su rješenja koja se spominju primjenjiva. Pod uvjetom da ih uopće ima i da pritom nije riječ samo o 'novim papirima', nego o promjeni praksi.
Nives Miošić: Hrvatska nominalno jest decentralizirana, imamo 576 jedinica lokalne i regionalne samouprave, ali problem je što nisu decentralizirana i sredstva potrebna da bi one mogle ispunjavati dobivene zadatke. Govorimo, dakle, o teritorijalnom preustroju, a hoće li se on dogoditi tako da se neke općine, pa i neke gradove ukine ili će se njih i dalje tako zvati nominalno, a zapravo će imati različite funkcije s obzirom na svoje kapacitete i resurse, druga je stvar.
GONG: No što je s upravljanjem javnim dobrima na lokalnoj razini i ima li razloga za strah od perpetuiranja snage lokalnih šerifa odnosno kako se može smanjiti njihovu apsolutnu moć, a povećati kvalitetu upravljanja javnim dobrima i pružanja javnih usluga?
Nives Miošić: Prvenstveno je riječ o političkoj volji na nacionalnoj razini – netko mora doći i donijeti odluku te presjeći otpore svih lokalnih šerifa. Naravno, dok općine i gradovi funkcioniraju kao sinekure pojedinih partitokratskih interesa, to se neće dogoditi, ali ako jednom budemo imali sreće da konačno ponovno dobijemo nekog državnika na čelu države, tada će možda biti političke hrabrosti to napraviti. O otporima svakako treba razmišljati i njih će biti puno jer su to i status i plaća i neke povlastice, poput službenog automobila, a na kraju krajeva riječ je i o radnim mjestima pa je vezano i za kalkulacije oko socijalnog mira u situaciji s toliko nezaposlenih. Jasno je da to nije jednostavna odluka, ali vrijedi li tonuti polako i daviti se godinama ili treba prerezati i pasti na dno ako treba, pa se s tog dna podizati? Mislim da vrijedi ovo drugo.
Dražen Hoffmann: Mislim da je pokušaj da se stvari učine participativnima odnosno otvorene građanima u svakom trenutku, od početka oblikovanja javnih politika i konzultacija do toga da se građani uključe i u monitoring kako se politike provode, daju svoje komentare, jedini način da se zatvori prostor lokalnim šerifima koji bi u nekom trenutku htjeli preoteti proces donošenja odluka. Riječ je, dakako, o problemu političke kulture jer problem je uključiti građane koji su vrlo često inertni i nezainteresirani i sto im je drugih stvari na pameti prije nego stvari od interesa za lokalnu zajednicu, ali treba pokušati iskreno i bez fige u džepu.
Opširnije pročitajte ovdje.
