Iluminati, često spominjani u popularnoj kulturi i teorijama zavjere, imaju svoje povijesno utemeljenje u organizaciji koju je 1. svibnja 1776. godine u bavarskom gradu Ingolstadtu osnovao profesor kanonskog prava i praktične filozofije Adam Weishaupt. Ovaj potomak židovskih obraćenika na kršćanstvo ostao je siroče u djetinjstvu pa ga je ujak, brinući se za obrazovanje nećaka, upisao u isusovačku školu da bi mu osigurao karijeru.

Weishaupt je još kao dječak strastveno upijao znanja prikupljena u knjigama iz ujakove biblioteke, posebice iz djela francuskih prosvjetitelja koja su promicala racionalizam, sekularizam i kritiku autoriteta, osobito crkve i apsolutističkih monarhija. Valja podsjetiti da je Bavarska u to vrijeme bila duboko konzervativna katolička država, što mladom Weishauptu nije bilo po volji jer je smatrao da monarhija i crkva duboko potiskuju slobodu misli.

Uvjeren da religijske ideje više nisu primjeren sustav vjerovanja za upravljanje modernim društvima, odlučio je pronaći drugi oblik prosvjetljenja i praksi koje bi se mogle primijeniti radi radikalne promjene načina vođenja europskih država.

Alternativa slobodnom zidarstvu

Starim kontinentom se u to doba širilo slobodno zidarstvo te je nudilo alternativu slobodnomislećima, promičući humanost, toleranciju i samousavršavanje. Međutim Weishaupt se razočarao idejama masonerije, smatrajući je nedovoljno otvorenom za njegove ideje pa je odlučio osnovati svoje tajno društvo s posebnim sustavom rangiranja i stupnjevanja, temeljenim na onima u slobodnom zidarstvu, ali s vlastitim programom.

Izvorni naziv za novi red bio je Bund der Perfektbilisten ili Zavjet savršenstva, ali ga je Weishaupt kasnije promijenio jer je u to vrijeme zvučao odveć čudno. Okupivši u šumi pored Ingolstadta četvoricu svojih studenata, osnovao je Perfektbiliste, uzimajući Minervinu sovu kao svoj simbol. Jedini uvjeti za pristup društvu bili su neokaljan ugled u društvu, čvrste društvene i obiteljske veze, ali i materijalno bogatstvo.

Početna petorka dobila je i pseudonime pa je tako Weishaupt kao osnivač postao Spartak, a njegovi studenti prava dobili su imena Ajant, Agaton, Tiberije i Erazmo Roterdamski, s time da je potonji kasnije izbačen iz reda zbog lijenosti. Društvu se kasnije pridružio i utjecajan barun Adolph Knigge te je po uzoru na slobodne zidare osmislio kompliciranu hijerarhiju članstva s 13 stupnjeva. Podijeljeni u tri razreda, članovi bi najprije bili pripravnici i zatim su napredovali do punopravnih majstora reda koji su podučavali pripadnike nižeg stupnja. Najviši, treći stupanj činili su svećenik, princ, mag i konačno kralj, a on je imao vrhovnu ulogu.

Dosljedno zamisli o religioznom prosvjećenju te širenju humanističko-kozmopolitske ideje, društvo – koje je u međuvremenu preuzelo novi naziv iluminati – tražilo je preustroj crkve i društva, što je zaintrigiralo brojne plemiće, akademike i intelektualce, među kojima i pisca Johanna Wolfganga von Goethea, da im se pridruže. Već pet godina od tajnog sastanka u ingolštadtskoj šumi brojali su oko 600 članova, među kojima su bili zemljoposjednici, političari, pravnici i liječnici, a dvije godine potom čak 3000 pripadnika.

Fenomen konspiracijskog mišljenja

Primarni cilj bio im je stvaranje društva temeljenog na razumu, moralnoj autonomiji i jednakosti, uz postupno uklanjanje praznovjerja i zloupotrebe moći. Osim hijerarhijske strukture i tajnog djelovanja, iluminati, odnosno prosvijećeni koristili su složene inicijacijske rituale po uzoru na slobodne zidare. Budući da je većina pripadnika tog društva bila iz obrazovanih slojeva društva, njihove ideje brzo su se širile kroz već postojeće intelektualne mreže. Prema zapisima iz arhiva, imali su svoja uporišta u Varšavi, Bratislavi, Milanu, Švicarskoj i Tirolu.

Kako je rastao broj iluminata, a samim time i njihov utjecaj u društvu, bavarska vlada je pod utjecajem moćne Rimokatoličke crkve zabranila skupinu 1785. godine u strahu od antiklerikalnog društva. Weishaupt je pobjegao iz Bavarske u većinom protestantsku Tiringiju, a dokumenti i interna korespondencija su im zaplijenjeni, potom i javno objavljeni. Nakon toga iluminati su potpuno nestali, a njihove ideje zaboravljene dolaskom novih ideala nacionalnih država.

Znatno kasnije, krajem 19. stoljeća, a osobito u prošlom, iluminati su postali predmet brojnih teorija zavjera. U tim narativima često ih se prikazuje kao skrivenu elitu koja upravlja globalnim političkim i ekonomskim procesima. Tijekom 20. stoljeća proširile su se, a potom i udomaćile teorije o tome da su planirali Francusku revoluciju, povezivalo ih se s atentatom na američkog predsjednika Johna F. Kennedyja te neki i danas vjeruju da je Oko proviđenja, simbol koji se nalazi na novčanici od dolara i koji se pripisuje slobodnim zidarima, zapravo znak iluminata kojima su pripadali Očevi osnivači SAD-a. O njima se može čitati i u 'Anđelima i demonima' Dana Browna i romanu Umberta Eca pod naslovom 'Foucaultovo platno'.

Tvrdnje da su iluminati tajni zavjerenici i utemeljitelji nekog novog globalnog poretka nemaju empirijsku potporu i smatraju se dijelom šireg fenomena konspiracijskog mišljenja. Brojna akademska istraživanja na temu percepcije javnosti o tajnim i sličnim ezoteričnim društvima naglašavaju da su ove teorije zavjere često odraz društvenih nesigurnosti i potrebe za pojednostavljenim objašnjenjima složenih procesa. Kako se te teorije često temelje na dezinformacijama, sumnjama i nepovjerenju u institucije, a bujaju u doba kriza i preko društvenih mreža, pojedini poznavatelji tog fenomena ukazuju na to da ne bilo čudno da se iluminatima pripiše još neko zlodjelo iz sjene.