KOMENTAR NIKICE GILIĆA

Dani hrvatskog filma - povratak otpisanih

03.02.2014 u 11:22

Bionic
Reading

Dva su najvažnija festivala domaćeg filma Pula koja prikazuje cjelovečernja igrana djela, i Dani hrvatskog filma koji prikazuju sve ostalo. Koliko znam, Dani su k tome i najposjećeniji festival domaćeg filma nakon Pule pa, u trenutku reforme Pule, treba izvući pouke iz kaosa što ga je HAVC uspio stvoriti

Mnogi se filmoljubci dive uspjesima HAVC-a i zgražaju se nad histerijom medija koji tu ustanovu nikako ne mogu probaviti. No, načinom na koji je tekla reforma Dana hrvatskog filma teško je biti zadovoljan čak i uz najbolju volju. Dobrodošlo protresanje natrulog i prilično kaotičnog festivala pretvorilo se, zaslugom središnje filmske ustanove, u klijentelističku improvizaciju, po poslovnoj umreženosti nalik stanju u kinematografiji 1990-ih. Umjesto očitih problema s Danima, sada se moramo baviti radom središnje filmske ustanove, a zbog vrijednosti na kojima je HAVC osnovan mislim da tu popu treba reći pop, bobu – bob, a Hrvoju – Hribar.

Srećom, HAVC nije jedini financijer Dana hrvatskog filma, pa će se, gradskim novcem Zagreba, oni ipak ove godine održati, no Hribarov je tim izgubio moralnu prednost već kada je neupitni šef HAVC-a javnosti ponudio svoju neupitnu karizmu umjesto procedure i kvalificiranih povjerenika. Hribar je, naime, hladnokrvno otpisao Studentski centar, potencijalnog natjecatelja na vlastitom (ili ipak HAVC-ovom?) natječaju, uništivši povjerenje javnosti u proceduru financiranja Dana.


Možemo se, možda tješiti argumentom da u nas prave javnosti jedva da ima, pa Hribar nije mogao napraviti veliku štetu, no navedena je utjeha najbolje utočište onih koji bi priču o organizaciji kinematografije htjeli svesti na borbi 'naših' protiv 'njihovih'. Ja pak mislim da sadašnji moćnici jednostavno ne smiju ponavljati greške onih koji su do prije nekoliko godina drmali domaćim filmom. U svojedobnim raspravama Hribara s Antunom Vrdoljakom slagao sam se, naime, s Hribarom isključivo zato jer sam mislio da je u pravu, a slažem se i kada sadašnji šef HAVC-a kaže da SC-ova organizacija Dana nije dobra. No, jedno je kada kritike iznosi promatrač ili oporbenjak, a drugo kada verbalne šamare sudioniku natjecanja za državni novac dijeli čovjek koji mora osigurati ravnopravnost svih natjecatelja.

Zašto su Dani važni?

Do Dana hrvatskog filma itekako mi je stalo, ponajprije zato što samo na njima možemo dobiti širok i dobar presjek domaće produkcije svih filmskih rodova, ali i zato što je festival prepoznala i publika. Uz Pulu, Dani su najvažniji festival domaćeg filma a, unatoč svim njihovim manama, neke su im projekcije skoro ili čak sasvim popunjene, i to u povelikom kinu zagrebačkog SC-a. Posebno je zanimljiva činjenica da popunjenost pojedinih projekcija izravno ovisi o kvaliteti filmova: tek kada su se igrani i animirani film podigli u kvaliteti publika je počela na njih dolaziti. Premda se o tome baš i ne piše, Dani hrvatskog filma su, koliko vidim, najposjećeniji festival domaćeg filma nakon Pule, a i mnogi festivali s međunarodnom konkurencijom Danima mogu samo zavidjeti.


Dakako, ovaj bi festival trebao biti bolji. SC-ovi organizatori morali su tako biti aktivniji u njegovoj promociji na internetu, no ni HAVC se u tom polju nije baš proslavio. Najfriškiji podaci o sastavu Hrvatskog audiovizualnog vijeća na stranicama HAVC-a, nećete vjerovati, potječu iz 2008. godine, a baš to vijeće donosi jako puno odluka za koje odgovornost i slavu preuzima ravnatelj Hrvoje Hribar. Nadalje, SC bi morao više poštivati ustroj Dana hrvatskog filma i vlastitu proceduru, a ne pozivati se na osnivače Dana samo kada netko zaprijeti oduzimanjem novaca, no iz početka ovog komentara je jasno koliko HAVC drži do svoje procedure. Dani bi također trebali paziti i da im se opet ne dogodi neko privatiziranje javnog prostora – prečesto su filmovi članova uprave, selekcije ili žirija Dana hrvatskog filma konkurirali za festivalske nagrade, a toga jednostavno ne smije biti. Slična bi se, kritika, međutim, s pravom mogla uputiti i HAVC-u, koji se prečesto oslanja na ljude iz istog, ne prevelikog poslovnog kruga (rezultati zadnjeg natječaja za cjelovečernji igrani film prilično su zabrinjavajući). Spomenuta je Hribarova indignacija radom SC-ove ekipe, dakle, promašena (rugao se lonac loncu), jer je HAVC-ova odgovornost prema javnosti puno veća od odgovornosti uprave Dana hrvatskog filma, a učinak im baš i nije temeljno različit.

I napokon, dok traje reforma Pulskog festivala (uskoro ćemo doznati, imena članova njegove uprave) poučak Dana hrvatskog filma veoma je važan. Iskreno se nadam da će Hrvoje Hribar dokazati svoju poslovičnu inteligenciju i naučiti ponešto iz grešaka u komediji zabuna oko financiranja i održavanja Dana hrvatskog filma.

Autor teksta član je Vijeća Hrvatskog društva filmskih kritičara, udruge koja spada među osnivače Dana hrvatskog filma