Na izlaznost i odluke birača utječu i predizborne ankete, koje u ovom slučaju predviđaju tijesan rezultat između dvaju vodećih blokova, Hrvatska raste na čelu s SDP-om i Domoljubnom koalicijom koju predvodi HDZ. 'Što je neizvjesnost veća to je i zainteresiranost veća', kaže Šiber za tportal, kojeg razdoblje 2011-2015. u hrvatskoj politici podsjeća na razdoblje 2000-2003. 'To su paralele koje su neupitne kada se radi o onome što se zbivalo u poziciji vlast – oporba. Ništa novo pod suncem zemaljskim', kazuje Šiber.

'Protiv veće izlaznosti govori jedno opće razočaranje ljudi sa političkim strankama, a za veću izlaznost govori jedna izrazito snažna motivacija dva sukobljena bloka. S jedne strane imate snažnu, usuđujem se reći i pomalo opasnu, agresivnu kampanju HDZ-a, samoproglašenih domoljuba koji eksplicite drugu stranu nazivaju nenarodnom, odnosno ljudima koji ne vole Hrvatsku', kaže Šiber, dodajući da je takva vrsta kampanje, imajući u vidu rezultat referenduma o hrvatskoj samostalnosti, uvredljiva za veliki dio stanovništva.

'Kao rezultat, maksimalno se homogenizira, uvjetno rečeno, desna strana, ali se ujedno maksimalno angažiraju i oni koji se plaše jedne takve, usuđujem se reći, pomalo i zastrašujuće kampanje', procjenjuje Šiber. SDP-ovo forsiranje domoljublja, po njemu, nije pametno.

'Ovo što radi SDP potpuno je pogrešno. Upali su u jednu zamku. Onog trenutka kad je Milanović na onom skupu počeo vikati Hrvatska!, trebao je u ključnom momentu stati i postaviti retoričko pitanje – jesmo mi sad veći domoljubi ili nismo? To je smiješno, jer se time ne iskazuje domoljublje. To je vraćanje jednom raskolu. A da je Karamarko kojim slučajem jedan pametan i staložen čovjek, on jednostavno ne bi uopće zaigrao na tu kartu, i to unatrag tri-četiri godine, već bi pustio aktualnu vlast da sama sebe pokopa i dočekao četverogodišnji mandat na srebrnom tanjuru. Međutim, on je činio sve u korist vlastite štete i stvorio neke realne šanse da ne ostvari ono što želi', analizira Šiber. 
Kad je u pitanju tzv. treći put, Šiber podsjeća da se o njemu stalno govori, ali je on vrlo upitan, kako u hrvatskom društvu tako i šire - u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj. 'Problem je trećeg puta što on jednostavno nema homogenizirajući, mobilizirajući faktor koji bi emocionalno vezao biračko tijelo uz sebe. Bipolarnost političke scene, koja nije hrvatska specifičnost, postupno se gubi u onoj mjeri u kojoj se, nazovimo ih tako, ideologijske strasti guraju pod tepih, da bi opet u određenim trenucima izbile na površinu. Sami ponuđeni programi najmanje će biti značajni za opredjeljenje birača na izborima', predviđa Šiber.

Raos: Izlaznost između 60 i 66 posto

'Imajući na umu dosadašnje razine izlaznosti na parlamentarnim izborima u 10 izbornih jedinica (2011. 61,8 posto; 2007. 63,4 posto; 2003. 68,7 posto; 2000. 70,5 posto), ali i činjenicu da očekivanje vrlo izjednačenog rezultata može dodatno motivirati birače, možemo dati neku opću prognozu o izlaznosti na ovogodišnjim izborima koja će se za izborne jedinice u zemlji kretati između 60 i 66 posto', predviđa Višeslav Raos

Upozorava da zbog činjenice da su popisi birača i dalje prenapuhani (zbog građana koji žive u inozemstvu ali su prijavljeni u zemlji), što umjetno stvara nižu izlaznost, nije sasvim lagano procijeniti kolika će biti izborna izlaznost na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj. Također, pitanje je trebamo li kao referentnu brojku gledati samo izlaznost u 10 izbornih jedinica ili ukupnu izlaznost koja uključuje i glasovanje u inozemstvu, koje redovito privlači nizak postotak birača (osim u Bosni i Hercegovini) te glasovanje za predstavnike nacionalnih manjina koje obilježava izrazito niska izlaznost, navodi Raos u razgovoru za tportal. 

Taj znanstvenik podsjeća da je postotak izlaznosti na izbore svakako indikator raspoloženja građana i općeg povjerenja građana u političke stranke i u središnje institucije političkog sustava poput Vlade i Sabora. Izborna apstinencija stoga je, dodaje, simptom šireg problema manjkave političke socijaliziranosti građana i otuđenosti političkih aktera od građana. Također, treba napomenuti da je izlaznost uvijek najviša na onim izborima koje građani (ali i stranke) percipiraju kao najvažnije, a to su upravo parlamentarni izbori. Svi drugi izbori (predsjednički, lokalni, europski) drugorazrednog su karaktera te stoga obično privlače manje birača, konstatira Raos.

Nije moguće tvrditi da viša izlaznost nužno koristi nekim strankama, a drugima odmaže, no u slučaju drugorazrednih izbora kod kojih je ionako niža izlaznost, prednost imaju velike stranke s obiljem resursa i razgranatom mrežom aktivista na terenu, navodi Raos, dodajući da nasuprot tome, nove stranke u pravilu pokušavaju motivirati izborne apstinente i nove (mlade) birače te stoga na svim izborima priželjkuju i aktivno potiču što višu izlaznost.