Od ekstremnih egzoplaneta do zvijezda neobičnih sudbina, ovo su neka iz poduljeg popisa začudnih astronomskih otkrića.

Egzoplanet bez budućnosti

Ovo je mjesto koje ne bismo preporučili posjetiti nikome kad jednog dana svladamo putovanja warp brzinama. K2-141b stjenoviti je egzoplanet super-Zemlje s vrlo poznatim ciklusom. Kao i naš matični planet, ima tekuće oceane koji isparavaju u oblake, da bi se potom kondenzirali i padali na površinu poput kiše. Ali ovdje nije riječ o vodi nego o - stijenama. Predviđa se da će ogromni dijelovi K2-141b biti prekriveni morima lave.

Toliko je blizak svojoj zvijezdi da isparava stijene, stvarajući atmosferu silicijevog dioksida, koju hipersonični vjetrovi prenose na noćnu stranu planeta, gdje se hladi i pada poput kamene kiše.

Planet koji nije postojao

Fomalhaut b bio je jedan od prvih otkrivenih egzoplaneta, da bi ga astronomi lani 'odotkrili'. Znanstvenicima koji su analizirali višegodišnje podatke teleskopa Hubble iz vida je nestala svijetla točka u bespuću svemira. Prilično neobično, baš kao i zaključak: Fomalhaut b nikada nije ni postojao!

Računalne simulacije sugeriraju kako je vjerojatno riječ o gustom oblaku prašine, stvorenom sudarom dva asteroida ili kometa te raspršenom tijekom godina.

Zvijezda je nerođena

Iz vidokruga smo izgubili i cijelu divovsku sjajnu zvijezdu. Bila je toliko sjajna da je, mada udaljena 75 milijuna svjetlosnih godina, obasjavala cijelu patuljastu galaksiju Kinman. Sjajila je, kažu, sjajem 2,5 milijuna našeg Sunca. Posljednji put viđena je 2011. i potom jednostavno nestala. Otišla je bez praska, bez supernove i ostavila znanstvenike u čudu.

Preživjela supernova

Početkom prošle godine astronomi su zapazili neobičnu situaciju u zviježđu Drako. Tamošnji bijeli patuljak, zvan Dox, prešao je u supernovu i preživio. To je neobično stoga što je riječ o zvijezdi bez trunke očekivanog vodika ili helija, ali ispunjenoj ugljikom, natrijem i aluminijem, kojih obično nema u bijelim patuljcima.

Navodno je nekako prošao kroz djelomičnu supernovu i preživio. A to je uništilo elemente koji mu nedostaju, stvorilo one koji se tamo neobjašnjivo nalaze i torpediralo ga tako da juri galaksijom 900.000 kilometara na sat.

Zvijezda koja se pretvara u planet

Ipak, najbizarnija sudbina trebala bi zadesiti zvijezdu u galaksiji GSN 069. Za otprilike trilijun godina ova bi se zvijezda mogla pretvoriti u planet nalik Jupiteru, a sve zahvaljujući bliskom susretu s crnom rupom. Priča je razotkrivena kad su astronomi uočili svijetle rafale koji su se pojavljivali svakih devet sati, točno poput astronomskog sata. Pokazalo se kako je riječ o zvijezdi koja se našla u spiralnoj orbiti oko crne rupe. Bljeskovi su bili od materijala koji je frcao s površine zvijezde svaki put kad bi projurila nadomak gladnog domaćina.

Sljedovi se nižu jedan za drugim milijunima godina, a u toj je gozbi crveni div pretvoren u bijelog patuljka. Za poneki bilijun, trilijun godina taj bi se patuljak mogao toliko ohladiti da će iz njega nastati pravi planet. Ako svemir poživi toliko dugo.

Kolosalni kozmički krater

Poput galaktičkih vulkana, crne rupe se povremeno rasplamsaju, a oslobođeni izboji energije probijaju rupe u okolnom plinu i materijalu. Tako je i supermasivna crna rupa u središtu Zmijonosca, velikog zviježđa u području nebeskog ekvatora između glave i repa Zmije, u nekom trenutku daleke prošlosti stvorila krater u koji biste mogli smjestiti 25 Mliječnih staza.

Ovaj je krater vidljiv i X-zrakama i radiovalovima, a količinu energije potrebne da se ostavi takav međugalaktički trag nitko nije u stanju izračunati.

Brzi izboji radiovalova

Brzi izboji radiovalova, FRB, ekstragalaktički su bljeskovi svjetlosti koji u nekoliko milisekundi oslobode količinu energije koju Sunce stvori u stoljeću. Većina ovih signala jednokratni su događaji koji traju samo milisekunde, no neki su se ponavljali u slučajnim intervalima. Barem su astronomi mislili tako.

Početkom prošle godine uočen je FRB koji se ponavlja u 16-dnevnom ciklusu; četiri bi dana pucao rafale i onda mirovao sljedećih dvanaest. Potom je druga studija otkrila skriveni obrazac u repetitoru koji se pažljivo pratio od 2012. Nakon osam godina promatranja utvrđen je 157-dnevni ciklus u kojem se FRB-ovi javljaju 90 dana pa šute 67 dana.

Brzi izboji radiovalova uočeni su i u našoj galaksiji. Izvor je bio magnetar, izuzetno gusta neutronska zvijezda moćnog magnetskog polja.

Najjači magnet u svemiru

Pažnju astronoma privlače i pulsari, neutronske zvijezde s najjačim magnetskim poljima u svemiru. Jedan takav, nazovimo ga GRO J1008-57, ima magnetsko polje od milijardu tesli (T), u kojem se na atome razbija sve što mu priđe. Čisto za usporedbu, magnetsko polje Sunca doseže oko 0,4 T, Zemljino jedva 30 mikrotesla. Prosječni bijeli patuljak može doseći i 100 T, a najjače magnetsko polje stvoreno u zemaljskom laboratoriju iznosilo je 1200 T.

Potpuno novi kozmički misterij

FRB-ovi su lanjska stvar. Sad se priča o ORC-ima, rijetkim ili neparnim radiokrugovima. O njima se zna da su to neobjašnjive mrlje radioemisije koje ne odgovaraju nijednom poznatom objektu ili fenomenu. Dosad je uhvaćeno tek nekoliko ORC-ova koji ne šalju ni optičke ni infracrvene ni rendgenske signale.

Astronomi ne mogu reći ni koliko su daleko ni koliko su veliki; možda su to mjesta unutar Mliječne staze, široka nekoliko svjetlosnih godina, a mogu biti i negdje daleko izvan naše galaksije, udaljeni milijune svjetlosnih godina.

Tamna tvar

Planeti, zvijezde, asteroidi, galaksije, sve ono što možemo vidjeti, čini manje od pet posto ukupnog svemira. Otprilike četvrtina svemira navodno otpada na tamnu tvar: ne možemo je vidjeti, ne razumijemo je, ali prilično smo sigurni da postoji. Znanstvenici vjeruju da tamna tvar djeluje poput paukove mreže koja brze galaksije drži na okupu.

Puno je dokaza da tamna tvar postoji, ali od čega se sastoji? Neki misle da je čine neotkrivene čestice, drugi vjeruju da je riječ o neznanom svojstvu gravitacije.

Tamna energija

Ako tamna tvar čini 25 posto svemira, a ona normalna pet posto, što je onda s preostalih 70 posto? Vjeruje se da ostatak ispunjava tamna energija, dovoljno snažna da razbuca čitav svemir. I dok tamna tvar spaja galaksije, tamna energija sve bi razdvojila. Svemir se, kažu, širi, ali brže no što bi trebao, a znanstvenici smatraju da je glavni krivac za to baš tamna energija. A odakle nam dolazi? Neki vjeruju da je nastala sudarom kvantnih čestica, ali zapravo se ništa ne zna.

Kvantno sprezanje

U prvoj polovici 20. stoljeća Albert Einstein kvantno je sprezanje nazivao 'sablasnom akcijom na daljinu'; Wikipedija ga opisuje kao 'fizikalni fenomen u kojem parovi ili skupine čestica nastaju ili međusobno djeluju tako da se kvantno stanje pojedinačnih čestica ne može utvrditi neovisno o drugim česticama, čak i ako čestice u pitanju dijele velike udaljenosti'.

Kako bilo, kvantno sprezanje ne ide ruku pod ruku s klasičnom fizikom jer krši neke njene temeljne zakone. Da bi se čestice mogle povezati na tako velikim udaljenostima, morale bi međusobno slati signale koji putuju brže od svjetlosti, a to se smatralo nemogućim. No studije sugeriraju da kvantno sprezanje doista postoji. Dapače, iako ga ne razumijemo, trebali bismo ga iskoristiti. Sprezanje bi na kraju moglo postati temelj računalstva i komunikacija sljedeće generacije.

Antimaterija

Crno je bijelo, gore je dolje, a materija - antimaterija. Subatomske čestice koje čine sve oko nas - elektrone, protone i neutrone - imaju blizance. Čestice antimaterije iste su mase kao i normalne čestice, ali suprotnog električnog naboja. Kada se antimaterija i materija susretnu i unište, oslobađaju energiju.

U PET skeneru stvaraju se antielektroni i njihovo uništavanje u tijelu omogućuje liječnicima stvaranje sofisticiranih slika. Štoviše, znanstvenici se nadaju da će jednog dana iskoristiti energiju oslobođenu interakcijama antimaterije i materije za pogon svemirskih letjelica.

Fermijev paradoks

Svemir je dovoljno prostran da u njemu stanuju sve civilizacije 'Zvjezdanih staza', a opet izgleda da smo mi njegovi jedini stanari. Fermijev paradoks govori o toj kontradikciji između velike vjerojatnosti izvanzemaljskog života i očitog nedostatka dokaza da takav život doista postoji. Dosad smo identificirali pregršt potencijalno nastanjivih planeta poput Zemlje, ali još uvijek nismo naišli ni na kakve tragove inteligentnog života. Potvrdu traže brojne teorije, od mogućnosti da je inteligentan život izuzetno rijedak ili kratkotrajan do logične ideje da nas strane vrste namjerno izbjegavaju.

Multiverzum

Čovječanstvo je grumen blata na planetu, unutar galaksije koja čini samo beskonačno mali dio svemira. Posve je moguće to da je naš svemir zapravo tek jedan od mnogih drugih. Teorija multiverzuma sugerira da postoji beskrajan broj svemira; znači i beskrajan broj civilizacija, povijesti i naših verzija samih sebe. No to je samo još jedna od teorija.

Veliko sažimanje

Svemu dođe kraj, pa valjda i svemiru. Teorija Velikog sažimanja sugerira scenarij u kojem širenje svemira, koje traje od Velikog praska, ustupi mjesto sili gravitacije. Svi planeti, sve galaksije i nakupine, sve se počinje sakupljati u gustu točku mase, sve dok ne nestane. To će se navodno i dogoditi za puno milijardi godina.

No to nipošto nije jedina teorija o našem neizbježnom kraju. Ostale ideje uključuju Veliko kidanje, u kojem će se svaka struktura u svemiru raspasti do posljednjeg atoma, i Veliko hlađenje, poslije kojeg će ostati samo velika praznina. Kakav god kraj bio, bit će - velik.