Internetom već neko vrijeme kruže satirični videi popularnih igara, ali ako su ih radili Activision ili UbiSoft, glavni likovi neprestano govore igraču što da radi, pretjerano su olakšane slagalice, a putokazi jasno navode kamo se treba kretati i mikrotransakcije za dodatne 'skinove', bez obzira radilo se o igri za jednog ili više igrača. Wolverine, najnovija akcijska igra proslavljenog studija Insomniac Games, slijedi avanture jednog od najpoznatijih Marvelovih superheroja, uz recepturu koja vrlo zorno prati gore navedenu strukturu dok u srcu pažljivo podupire narativne temelje koji poznatog patuljastog živčenjaka čine zanimljivim i zabavnim protagonistom.

Iako ne može doseći razinu karakterizacije u višeslojnosti likova koji su desecima godina opjevani i opisani u stripovima, radnja je vrlo dosljedna. Logan, regenerirajući mutant s vrlo ozbiljnim psihičkim problemima, u Insomniacovoj je igri impulzivan, ali suosjećajan – oprezan sa strancima, hirovit oko onih koje pozna i, što je zbilja ugodno iznenađenje (iz očigledno narativnih razloga), okorjeli alkoholičar. Radnja koja se proteže kroz četiri velika 'okružja' sukobit će vas sa svime od kibernetičkih plaćenika do nindži, a fokus će biti uglavnom na sirovoj i brzoj borbi prsa o prsa.

Marvel's Wolverine je zbog sirove i nasilne prirode borbe svojevrsna kontradikcija samom sebi: s jedne se strane Logan brine o maloj djeci, ima problema u ljubavnom životu i nosi sa izgubljenim sjećanjima koja sežu stotinama godina u prošlost, a u drugom trenu neprijateljima u maničnom ludilu odsijeca ruke prije nego što im kandžama probije glavu. Da se razumijemo, svi likovi koji pokupe batine to su i zaslužili – Logan se iskaljuje samo na negativcima, no sam dizajn lika i kontrast među akcijom i pričom su prilično hrapavi, tim više što su linije lica i emotivna ekspresivnost glavnog lika više slične razigranom Ratchetu nego čupavom Kanađaninu s perpetualnom cigarom u ustima.

Priča je, tim rečeno, i dalje ok. Nije mi došlo da od inovacije skočim kroz prozor i ponekad se stvari vuku nepotrebno sporo u usporedbi s dominantnom maničnom akcijom, ali i dalje čini kakvu-takvu cjelinu. Na kraju sve sjeda na svoje mjesto, Logan je heroj kakvog svi zaslužujemo, a sve što preostaje je pokopati više od tisuću negativaca koje je od uvodne scene do odjavne špice stigao dekonstruirati kandžama.

Udri jače, manijače

Akcija u Wolverineu je, kako Englezi to vole zvati, 'kruh i putar' – ona sve manje ili više zabavne elemente povezuje u cjelinu. Igra je linearna i super agresivna, u maniri Devil May Crya ili God of Wara, te traži brzinu, reaktivnost i osjećaj za određivanje prioriteta. Svi defenzivni manevri koji vam se nude u neku ruku su napadi, što implicira da se morate agresivno i sirovo boriti. Komande su banalno jednostavne i ne zahtijevaju sumanutu razinu vještine sve do dvije najveće težine, s blagim naglaskom na izbor pasivnih bonusa koje se otključava igranjem specijalnih nivoa s izazovima.

Igra, dakako, ima i avanturističke dijelove koji povezuju dvije makljaže te uglavnom imaju stvari koje možete razbiti i pokupiti kako biste otključali dodatne sadržaje i napunili si još više XP-a. Linearnost Wolverinea dodatno trivijalizira putokaz, ogroman plavi 'trag' koji Logan može pratiti, kao i uvijek dostupni 'GPS' poduprt omraženom mogućnošću gledanja neprijatelja kroz zidove. Wolverine je u nekim trenucima toliko banalan i trivijalan pa mislim da je napravljen tako da ga može završiti bilo tko – čak i oni koji ne igraju videoigre. Konačna uvreda inteligenciji su kovčezi sa skrivenim sirovinama kojima otključavate kostime te koji, pored vibracije u kontroleru, svoju lukavo 'skrivenu' lokaciju telegrafiraju ogromnom količinom svjetlosnih efekata.

Izazov po svačijoj mjeri?

S druge strane, u nekim trenucima igra postaje teža i izazovnija, pogotovo u borbama s bossovima koji, kao i neprijatelji u Dark Soulsima, postoje kao svojevrsni ispit – ako ne znaš izbjegavati napade ili, recimo, ako ne znaš koristiti specijalne napade, ovaj će te boss ubiti. Nakon što dovršite borbu, tempo i težina se opet smanjuju na razinu autopilota, uz dominantnu prisutnost sadržaja koji možete riješiti tako da doslovce pola sata idete naprijed.

Marvel's Wolverine je u jednu ruku naslov koji je vrlo otvoren početnicima zato što ne zahtijeva opsežno prethodno znanje o videoigrama, a s druge strane zna postaviti izazove u obliku bossova kakve bih u akcijskom žanru najčešće očekivao. U jednom je trenu trivijalan i služi kao savršeno vozilo za progresivan napredak, a u drugom vas trenu pribija uz zid i traži džeparac. Bilo bi bolje da Wolverine ne predstavlja prevelik izazov i jasno signalizira da je pristupačan osobama koje prvi put primaju kontroler u ruke. Ovako ostavlja nejasan dojam o tome za koga je uopće napravljen.

Kupiti ili preskočiti?

Nevezano uz to, mislim da nije riječ o naslovu koji je toliko loš koliko kritičari pišu. Riječ je o vrlo zabavnoj akcijskoj igri s prekrasnom grafikom, zabavnim glavnim likom, impresivnim borbenim koreografijama i gameplayem koji nagrađuje brzinu i koordiniranost. Definitivni plus su pristupačnost i pitka priča, a najveći minus (uzmemo li u obzir nedostatke) objektivno previsoka cijena.

Ako vam novac ne igra pretjeranu ulogu, volite stripove i spremni ste prožvakati dijelove igre koji nisu baš ispolirani, Marvel's Wolverine je dobar izbor. Ako tražite gameplay standarde koje je Insomniac postavio sa Spider-Manom, bojim se da u ovom slučaju kucate na kriva vrata.