Sjajni britanski fizičar, zaslužan za populariziranje znanosti, gostovao je u srijedu i četvrtak u rasprodanoj zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski.

U nešto više od dva sata predavanja Cox je publici otvorio oči u to koliko smo, u kozmičkim relacijama, nebitni i koliko prečesto zdravo za gotovo uzimamo činjenicu da se svakog dana probudimo, idemo na posao, imamo obitelj i prijatelje, veselimo se i tugujemo… Da smo - živi.

Zvuči izlizano i kao loš pokušaj filozofije, ali upravo s tim impresijama otišli smo iz Lisinskog oduševljeni onime što smo čuli i vidjelo.

Coxovo predavanje počinje Karlovim mostom u Pragu na kojem je Johannes Kepler, usred snježne oluje u 17. stoljeću, počeo mudrovati o tome zašto je pahulja snijega savršeno simetrična. Bio je to, kaže Cox, praktički početak moderne znanosti koja je rješenja za dotad neodgovorena pitanja počela tražiti u prirodnim obrascima i stvarima koje nas okružuju.

Uz fantastičan videozid iza sebe, Cox je pahuljicu snijega raščlanio na subatomske čestice. Preko njih nam je objasnio da je činjenica da je neutron samo 0.14 posto teži od protona zaslužna za, ukratko, život kakvog poznajemo. Da je ta razlika bila nešto manja ili veća ili da su uloge bile obrnute, u svemiru ne bi bilo vodika, ne bi bilo galaksija, ne bi bilo ni zvijezda ni planeta i ne bi bilo - nas.

Podaci od kojih mozak 'zakuha'

Ono što je posebno impresivno bilo, uz fascinantne podatke od kojih vas doslovno zaboli glava, je entuzijazam s kojim Cox sve objašnjava. Izrazito kompleksne i ljudima, bez znanstvene podloge, teške teorije uspio je ispričati na način razumljiv ‘običnim’ ljudima, a to je samo po sebi nekad puno teže od kvantne fizike kojom se Cox bavi.

Objasnio je kako u spektru svjetlosti udaljenih galaksija znanstvenici mogu prepoznati karakteristične spektralne linije i izmjeriti njihov crveni pomak. Iz njega mogu procijeniti koliko se galaksija brzo udaljava i, uz kozmološke modele, odrediti njezinu udaljenost

Na istom principu znanstveno je dokazano da se ta ista svjetlost, koja do teleskopa putuje milijarde godina, putem se rasteže što je dokaz da se prostor širi. Znam, teško je to nekako shvatiti i smjestiti u naš neznanstveni mozak, ali je impresivno baš kao i fotografija najudaljenije dosad detektirane galaksije. James Webb teleskop snimio je MoM-z14 kakva je izgledala 'samo' 280 milijuna godina nakon Velikog praska, a njezina je svjetlost do nas putovala više od 13 milijardi godina

U drugom dijelu predavanja, Cox se dotaknuo glavne teme svakog od nas koji smo ikad u životu pogledali prema zvijezdama - Jesmo li sami? U tu priču krenuo je pričom o sondama Voyager 1 i 2, koji sgotovo 50 godina putuju kroz svemir, a oba su posljednjih godina napustila heliosferu i ušla u međuzvjezdani prostor

Voyageri na sebi nose famozne ploče koje bi neka druga civilizacija, dovoljno napredna, mogla dešifrirati i otkriti odakle su došle. Mogli bi nas možda i kontaktirati, pod uvjetom da to zaista želimo…

Gdje su svi?

I tu Cox dolazi do Fermijevog paradoksa - pitanja kako je moguće da, s obzirom na golemost svemira i broj potencijalno pogodnih planeta, još nismo pronašli uvjerljiv trag izvanzemaljske inteligencije. Poznati talijanski fizičar Enrico Fermi se u prvoj polovici prošlog stoljeća zapitao ‘Gdje su svi?’.

Budući da u našoj galaksiji postoje stotine milijardi zvijezda, a znamo da su planeti oko njih vrlo česti, velika je vjerojatnost, da ne kažemo sigurnost, da postoje milijarde planeta nalik Zemlji, koji svoje zvijezde orbitiraju u zonama pogodnima za život.

Prema tome, stvarno bi bilo nevjerojatno pomisliti da negdje u Mliječnoj stazi ne postoji, ne jedna, nego stotine ili tisuće razvijenih civilizacija. Znanost je napredovala toliko daleko da galaksiju može jako detlaljno promatrati i logično bi bilo da smo dosad negdje naišli na neki trag razvijene civilizacije.

Pa kako je onda moguće da nikoga nismo našli? Jedan od odgovora je teorija Velikog filtera, ključnog događaja u razvoju civilizacije koji će je ili uništiti ili gurnuti naprijed. Možda su u povijesti naše prastare galaksije postojale tisuće ili milijuni civilizacija koji su došli do svojeg filtera i nisu ga prošli. Možda su postali toliko napredni da su uništili sami sebe, recimo, nekim atomskim oružjem ili umjetnom inteligencijom.

Jesmo li mi prošli taj filter? Možda jesmo i postojat ćemo tisućama godinama, a možda je naš Veliki filter iza ugla i bit će naš kraj.

A možda smo jedni druge jednostavno promašili. Život na Zemlji začet je prije četiri milijarde godina u vidu jednostaničnih organizama, ali Homo sapiens Zemljom hoda tek 300.000 godina, što je u kozmičkim relacijama puno, puno, puno, puno manje i od treptaja oka. U svemir smo prvi put kročili prije šezdesetak godina. Od detaljnog otkrića strukture atoma do izuma atomske bombe, koja bi mogla biti naš Veliki filter, prošlo je 35 godina.

Prevažna poruka za kraj

Ako je naša galaksija stara skoro koliko i svemir, više od 13 milijardi godina, jako lako moguće je da smo ‘promašili’ druge civilizacije, koje su možda postojale tisućama godina, ali su nestale. Zapravo, luda sreća bila bi da u tim vremenskim periodima zaista na nekoga naiđemo.

I tu dolazimo do poante Coxova predavanja, odnosno kako smo je mi shvatili i za to vam ne treba nikakvo znanje o kvantnoj fizici, crnim rupama i kvarkovima. Previše smo slučajni, previše smo vrijedni i previše toga smo preživjeli od jednostaničnih organizama do ovoga što smo danas, da bismo to tako olako shvatili.

Nas 8.3 milijarde na Zemlji, koji se čitavu svoju neopisivo kratku povijest dijelimo na svim mogućim osnovama i trudimo se da nas je što manje, imamo nevjerojatnu sreću što imamo jedni druge.

Imamo nevjerojatnu sreću što možemo voljeti i što nas netko voli. Imamo nevjerojatnu sreću što možemo osjetiti svijet oko sebe. Imamo nevjerojatnu sreću što imamo mogućnost, kako Cox na kraju kaže, krenuti prema zvijezdama i istraživati nove svijetove. Imamo nevjerojatnu sreću što smo živi.

I imamo nevjerojatno veliku nesreću što toga uopće nismo svjesni.