Danas se ljudi (uglavnom) ne moraju bojati da će ih iz zraka napasti golema ptica grabljivica. No za naše davne pretke opasnost je bila stvarna: fosilni nalazi pokazuju da su veliki orlovi lovili primate, a postoje i dokazi koji upućuju na to da je jedan od naših ranih predaka stradao u napadu ptice grabljivice.

Goleme ptice obilježile su različita razdoblja Zemljine prošlosti, a neke su imale raspon krila od šest ili sedam metara, dok su druge bile toliko snažne da su mogle napadati životinje znatno veće od sebe. Među njima su bili golemi orlovi, ali i teratorni, izumrla skupina ptica čiji su najveći predstavnici veličinom nadmašivali današnje kondore.

Jedan od najzanimljivijih tragova njihova odnosa s našim precima pronađen je na jugu Afrike. Riječ je o lubanji djeteta iz Taunga, staroj oko 2,8 milijuna godina, koja pripada vrsti Australopithecus africanus.

Tragovi na lubanji upućuju na napad orla

Fosil otkriven 1924. godine postao je jednim od najvažnijih otkrića u istraživanju ljudske evolucije. Desetljećima kasnije znanstvenici su na njemu uočili nešto posebno: oštećenja oko očnih duplji koja nalikuju tragovima kandži velikih ptica grabljivica. Istraživači Lee Berger i W. Scott McGraw usporedili su oštećenja na lubanji s tragovima koje današnji okrunjeni orlovi (Stephanoaetus coronatus) ostavljaju na ostacima svojih žrtava. Ti orlovi love majmune i druge primate, a na njihovim lubanjama ostaju karakteristični ubodi i ogrebotine.

U istraživanju objavljenom 2006. i dodatnom radu iz 2007. godine znanstvenici su zaključili da su oštećenja na lubanji djeteta iz Taunga vrlo slična onima na ostacima primata koje su ulovili orlovi, što podupire hipotezu da je dijete ubila velika ptica grabljivica. Nije riječ o rekonstruiranom događaju, jer fosil ne može otkriti baš sve okolnosti smrti, no dokazi su dovoljno uvjerljivi da je napad orla jedna od vodećih interpretacija.

Ptice s rasponom krila većim od šest metara

Među najvećim pticama koje su letjele bio je Argentavis magnificens, a on je prije otprilike šest milijuna godina živio na području današnje Argentine.

Procjenjuje se da je težio oko 70 kilograma i raspon krila mogao mu je dosezati približno sedam metara. Bio je toliko velik da su znanstvenici morali detaljno proučavati njegovu aerodinamiku i objasniti kako je uopće mogao poletjeti i ostati u zraku.

Prema jednoj od znanstvenih rekonstrukcija, nije mogao neprestano mahati krilima poput manjih ptica, već se uglavnom oslanjao na uzlazne zračne struje i jedrenje.

Ipak, njegovu prehranu nije jednostavno svesti na lov. Znanstvenici smatraju da je mogao iskorištavati i životinjske lešine, a točan omjer lova i strvinarenja ostaje predmet rasprave.

Druga skupina golemih ptica bili su teratorni. Njihovi najveći predstavnici imali su raspon krila od šest do osam metara. Fosilni nalazi pokazuju da su bili mesojedi, a istraživači smatraju da su se hranili lešinama velikih sisavaca, ali su mogli loviti i manje životinje.

Orao koji je mogao napadati životinje veće od sebe

Posebno mjesto među prapovijesnim grabljivicama zauzima Haastov orao (Hieraaetus moorei), a on je živio na Novom Zelandu i izumro prije otprilike 500 godina.

Imao je raspon krila do tri metra, snažne noge i kandže usporedive s onima velikih mačaka. Za razliku od mnogih drugih golemih ptica, bio je aktivni lovac te su njegov glavni plijen bile velike ptice neletačice, osobito moai, koji su mogli težiti i nekoliko stotina kilograma.

Istraživanje objavljeno 2009. godine, temeljeno na analizi anatomije, pokazalo je da je Haastov orao bio građen za snažne napade i ubijanje velikog plijena, čime su dobile znanstvenu podlogu i maorske predaje o golemoj ptici koja je mogla napadati ljude. Ipak, nema čvrstih dokaza za to da ih je redovito lovio te njegova sposobnost napada na velik plijen ne znači automatski da su ljudi bili dio njegove uobičajene prehrane.

Jesu li ptice grabljivice utjecale na ljudsku evoluciju?

Paleontolozi i primatolozi razmatraju mogućnost da je opasnost od napada velikih ptica grabljivica utjecala na ponašanje naših predaka. Današnji okrunjeni orlovi, primjerice, love primate iznenadnim napadima iz krošnji, a takva strategija znači da plijen često nema mnogo vremena za reakciju. Jedna od mogućih obrana jest život u skupinama, u kojima više jedinki istodobno promatra okolinu i upozorava na opasnost.

Znanstvenici zato istražuju je li pritisak takvih grabežljivaca mogao pridonijeti razvoju društvenosti, zajedničkog nadzora okoline i komunikacije među ranim ljudima. Razmatra se i mogućnost da je uspravno hodanje olakšavalo uočavanje opasnosti iz zraka, međutim ono se razvijao pod utjecajem brojnih evolucijskih čimbenika i ne može se pripisati samo prijetnji napadom ptica grabljivica.

Fosilni tragovi pokazuju da naši preci nisu uvijek bili na vrhu hranidbenog lanca. Dok su se morali nositi s velikim kopnenim grabežljivcima, prijetnja je mogla stizati i iz zraka. Koliko je ona utjecala na razvoj ljudske vrste, znanstvenici tek pokušavaju utvrditi, zaključuje BBC.