Eksperiment je proveden u kolovozu prošle godine u zaljevu Maine, oko 80 kilometara od obale američke savezne države Massachusetts, u području poznatom po ribolovu bakalara, oslića i jastoga. Znanstvenici su u more ispustili natrijev hidroksid, snažnu alkalnu tvar označenu crvenom bojom kako bi mogli pratiti njeno širenje u vodi, prenosi Guardian.

Cilj pokusa bio je testirati pristup poznat kao povećanje alkalnosti oceana (Ocean Alkalinity Enhancement – OAE). Ideja se temelji na jednostavnom principu: povećanjem alkalnosti morske vode ocean bi mogao apsorbirati više ugljikova dioksida iz atmosfere.

'Ocean je već izrazito alkalan i u njemu je pohranjeno oko 38.000 milijardi tona ugljika, uglavnom u obliku otopljenog bikarbonata', objašnjava oceanograf Adam Subhas, voditelj istraživačkog tima koji je prve rezultate predstavio na znanstvenom skupu AGU Ocean Sciences u Glasgowu.

Dodavanjem alkalnih kemikalija povećala bi se sposobnost mora da veže ugljikov dioksid iz zraka, a istodobno bi se smanjilo zakiseljavanje oceana – proces koji predstavlja ozbiljnu prijetnju morskim ekosustavima i ribarstvu.

Mali eksperiment, ali obećavajući rezultati

Eksperiment, nazvan Loc-Ness, trajao je pet dana i uključivao je sofisticiranu opremu: podvodne dronove, oceanografske jedrilice i senzore na istraživačkim brodovima koji su pratili širenje kemijskog oblaka u vodi. Tijekom tog razdoblja znanstvenici su zabilježili ulazak do 10 tona ugljika u ocean, a lokalni pH mora porastao je sa 7,95 na 8,3. To je razina alkalnosti kakva je u oceanima postojala prije industrijske revolucije.

Prema dosadašnjim opažanjima, pokus nije uzrokovao značajnu štetu planktonu ni ličinkama riba i jastoga, iako istraživači nisu proučavali utjecaj na odrasle ribe ili morske sisavce. Studija još nije prošla recenziju znanstvene zajednice.

Unatoč obećavajućim rezultatima, ideja o dodavanju kemikalija u ocean izaziva snažne kritike dijela znanstvenika i ekoloških organizacija. Benjamin Day iz organizacije Friends of the Earth upozorava da bi takvi projekti mogli imati 'katastrofalne i nepredvidive posljedice' ako se provedu u velikim razmjerima.

'Svjedočimo pokušaju sve preciznije kontrole prirodnih sustava', kaže Day, dodajući da ga posebno zabrinjava mogućnost komercijalnog iskorištavanja tehnologije bez dovoljno znanstvenih dokaza o sigurnosti.

Argument zagovornika: Ocean je već dio problema

S druge strane, stručnjaci za uklanjanje ugljikova dioksida tvrde da čovječanstvo već nehotice provodi globalni eksperiment ubrzano povećavajući koncentraciju CO₂ u atmosferi.

'Svake godine dodajemo goleme količine ugljikova dioksida u atmosferu, a velik dio završava u oceanima. Pitanje je možemo li tim procesom upravljati na odgovorniji način', kaže Phil Renforth, stručnjak za uklanjanje CO₂ sa Sveučilišta Heriot-Watt u Edinburghu.

Sam koncept nije posve nov. Sličan princip koristili su još antički grčki poljoprivrednici koji su vapnom neutralizirali kiselost tla. U 1980-ima alkalni materijali dodavani su i u skandinavske rijeke pogođene kiselim kišama, što je, primjerice, pomoglo povratku lososa u švedsku rijeku Ätran.

Industrija već vidi poslovnu priliku

U međuvremenu se pojavljuje sve više startupova koji razvijaju tehnologije za povećanje alkalnosti oceana. Neki već prodaju ugljične kredite, tvrdeći da njihovi projekti uklanjaju CO₂ iz atmosfere.

Kritičari upozoravaju da bi takav interes privatnog sektora mogao potaknuti prerano širenje tehnologije. 'Vidimo mnogo tvrtki koje žele brzo iskoristiti ovu ideju, često uz podršku velikih tehnoloških kompanija koje žele neutralizirati svoje emisije', upozorava Day.

Prema procjenama američke Nacionalne uprave za oceane i atmosferu (NOAA), tehnologija povećanja alkalnosti oceana mogla bi uklanjati između jedne i 15 milijardi tona CO₂ godišnje, uz trošak do oko 160 dolara po toni. Za sada su rezultati pokusa skromni. Istraživači procjenjuju da bi kemikalija korištena u eksperimentu tijekom godine dana mogla omogućiti apsorpciju oko 50 tona CO₂, što odgovara godišnjim emisijama pet stanovnika Ujedinjenog Kraljevstva.

No znanstvenici naglašavaju da je riječ tek o početnom testu. 'Na našem planetu nema mnogo mjesta na kojima možemo dugoročno pohraniti ugljik', kaže Renforth. 'Ne bismo smjeli unaprijed odbaciti nijedno rješenje dok ne vidimo što doista može funkcionirati.'