Prije par mjeseci dobio sam ponudu da radim u japanskom ligašu Vegalta Sendai. Morao sam se oprostiti od predivne oblasti Kanzai, u kojoj se nalazi Osaka (prema Guardianu, gastronomsko središte svijeta), te odseliti 500 kilometara dalje na sjeveroistok zemlje, gdje je – kao što smo mogli vidjeti 2011. – opasnost od potresa prevelika čak i za zemlju koja se nalazi na spoju četiri tektonske ploče. Moram priznati da sam osjetio olakšanje kad su me okolnosti natjerale da odbijem tu ponudu. No upravo ovakvu odluku donio je Shinji Kagawa, i to kad je imao tek 12 godina.

Kagawa je rođen u Kobeu 1989, četiri godine prije osnivanja japanske lige, te pripada prvoj generaciji japanskih dječaka čiji san je bio postati profesionalni nogometaš. Već sa 10 godina ambiciozni dječak upisao je ljetni kamp nogometnog kluba Miyagi Barcelona, gdje je, kako se prisjeća direktor kampa Noboru Kusaka, već imao razrađenu shemu kako će uspjeti.

Navodno je rekao sljedeće: 'Prijavit ću se u program za razvoj igrača japanske lige, a tamo će me uvrstiti u regionalnu ekipu, nakon čega ću moći igrati na nacionalnim turnirima. Zatim mogu igrati za neki lokalni klub, pa upisati neku srednju školu s posebnim nogometnim programom, a onda puno trenirati da bih postao profesionalac. Možda će mi trebati dvije godine da uđem u prvu momčad, ali kad zaigram, želim prvo u mladu, a potom i u 'pravu' reprezentaciju'. Kusaka je bio impresioniran, kako planom, tako i darovitošću koju je dječak pokazivao na terenu. A samo 18 mjeseci nakon što je mladić počeo vježbati u kampu, napustio je roditeljski dom i otišao na drugi kraj zemlje u potrazi za karijerom.

U rujnu 2005. baš kako je i planirao, 16-godišnji Kagawa pozvan je u momčad oblasti Tohoku, s kojom je zaigrao na kupu Sendai, znamenitom turniru mladih nogometaša na kojemu su kasnije ponikli i talenti poput Oscara, Yann M’Vile ili Alexandra Pata. Nakon poraza od Brazila, predvođenog Lucasom Leivom, te Hrvatske čiji napad je predvodio Nikola Kalinić, lokalna momčad je odigrala posljednji susret u skupini protiv U-18 reprezentacije Japana. Kao igrač veznog reda propisno je namučio obranu, u kojoj su bili njegovi današnji reprezentativni suigrači Maya Yoshida i Atsuto Uchida, te je pobjedi 5:2 pridonio sudjelovanjem u tri akcije koje su dovele do pogotka.

Japanski sustav formiranja nogometaša usko je povezan s obrazovnim sustavom, a općenito vrlo sličan američkom. Kako se Kagawa bližio završetku srednje škole, Cerezo Osaka, klub iz njegova rodnog kraja, morao je brzo djelovati kako bi mladića vratio kući. Impresioniran osjećajem za kontrolu lopte i potpunoj posvećenosti nogometu koju je Kagawa demonstrirao, skaut kluba iz Osake, Akio Kogiku, uvjerio je svoje šefove da s mladićem potpišu prvi profesionalni ugovor u povijesti japanske lige s maloljetnikom koji nije ponikao u nekom klubu.

Prva sezona bila je teška, jer zbog nedostatka brzine Kagawa nije ušao u prvu momčad. No već 2007, kad je trener momčadi postao Brazilac Levir Culpi, krenulo mu je. Culpi ga je s 18 godina gurnuo u vatru, i to kao ofenzivnog veznog igrača, što mu je donijelo pet pogodaka do kraja sezone druge japanske lige. Već slijedeće sezone povratku svog kluba u prvu ligu pridonio je s 27 pogodaka i 13 asistencija, a tada je stigao poziv Borussije Dortmund.

Kagawa i danas pokazuje znakove psihičke slabosti. Culpi ga je jednom usporedio s Yoichirom Kakitanijem, danas reprezentativnim suigračem: 'Shinji je vrlo odgovoran kao profesionalac, no to znači da strahuje od grešaka. Nasuprot tomu, Yoichiro je neodgovoran, što ga čini vrlo hrabrim'.

No ma koliko mu nije legla sezona u Manchesteru pod Davidom Moyesom, uoči svog prvog svjetskog prvenstva Kagawa se samo treba prisjetiti svojih korijena, kao i svih trenera koji su ga učili – od Kusake do Jürgena Kloppa. Tako će shvatiti da je već sada jedan od nogometaša s posebnim mjestom u japanskoj povijesti.