Jeste li se ikad zapitali gdje ste popili najbolju kavu? To se dosjetio pitati samog sebe naš bloger te se pokušao sjetiti gdje je okusio tu najbolju ambijentalnu kavu do koje je stigao na biciklu
Uvijek kažem sebi kad biram mjesto gdje ću popiti kavu – inače najluđi hrvatski ideal po kojem smo nadaleko poznati: 'Ja plaćam ambijent, a ne kavu.' Tako mi je uvijek bilo lakše izdvojiti novac i platiti račun. Bilo da je to pet kuna za najjeftiniju kavu koje se mogu sjetiti ili 16 kuna na dubrovačkom Stradunu, uz 50 posto popusta za domaće. Iako su gospari shvatili da to baš i nije tako, tj. da nisam gospar, rekli su da smo svi mi ipak – naši.
vezane vijesti
Danas mi je i kava od dva eura vrlo jeftina i povoljna, gotovo kao ona ne tako davno popijena na Stradunu – doduše, uz popust. Iskreno, kad završim vožnju biciklom ili sam pri kraju rute, pijem kavu jer se ne mogu sjetiti što bih drugo. Obično sa sobom imam sve napitke za dodatnu energiju ili sam već nešto slično popio u nekoj trgovini ili kafiću, a ponekad me netko ponudi usput. Najčešće je to rakijica, mala podrška od suputnika ili mještanina koji će te u selu ponuditi jer mu je tako najjednostavnije.
No, vratimo se kavi. Nikada neću zaboraviti kad sam, vozeći se uz rijeku Kupu u Gorskom kotaru, stigao u selo Kavrani. Izgleda poput istarskih sela – ima bivšu školu, pilanu, vodenicu, groblje, crkvu i nekoliko kuća. Jedina stanovnica, gospođa Blanka, upravo se toga dana vratila iz bolnice u Ljubljani. Kavu smo pili u možda najljepšem krajoliku – okruženi goranskim šumama, rijekom Kupom (ili Kolpom), malim poljem i tim 'istarskim gradićem'. Kava je bila nostalgična jer ljudi ondje više gotovo i nema, a rijetki gosti događaj su vrijedan pamćenja. Cesta kojom se dolazi ondje završava.
Iz bolnice se vratila čamcem preko Kupe jer je najbliži most dosta daleko. Uz crnu kavu koju je skuhala – a koju sam pio više radi društva nego radi okusa – shvatio sam koliko je ovo mjesto posebno. Imali smo i pogled na slap kao iz bajke. Gospođa Blanka mi je ispričala kako je dan ranije bila na drugoj strani vrta i sat vremena nije mogla natrag jer je na putu sjedio medo. Još je dodala kako nikada nije bila u Zagrebu – ali je kava bila prava zagrebačka.
Veselim se ponovnom dolasku u Kavrane, koji skrivaju i male plaže idealne za kupanje. Blizu su Lukovdola i Severina na Kupi – znači, nisu ni tako daleko. Sa slovenske strane, u obližnjim Radencima u kampu Kolpa, također sam pio espresso. Možda mi je bio posebno dobar jer je to bila prva kava nakon one crne kod gospođe Blanke, a možda me jednostavno osvojio dekor s dahom urbanog turizma, adrenalina i svježine. Sat vremena prije bio sam na 'kraju svijeta', a sada već među hrpom biciklista, turista i kupača. To je draž cikloturizma i tih kava.
Na jednom teškom, cjelodnevnom bicikliranju preko Velebita, koje je počelo u Svetom Roku u Lici, pa nastavilo Majstorskom cestom, uz Tulove grede i niz južne obronke s pogledom na more, spuštao sam se prema Obrovcu. Svi smo jedva čekali tu kavu, pa mi je društvo posebno prijalo jer dijeli iste rituale. Kad je netko predložio da idemo u Muškovce jer je ondje ljepše i ima most preko Zrmanje, pristali smo – iako je to značilo još četiri kilometra uzbrdo po staroj ličkoj magistrali, pa još toliko nakon skretanja prema rijeci i reverzibilnoj hidroelektrani koja vodu dobiva i iz Like i iz Zrmanje.
Prokleo sam Muškovce dok ih nisam ugledao. A tek kad smo stigli na slapove i doživjeli nezaboravan prizor – kavu doslovno na slapovima, s posebno pripremljenim mlijekom, u dizajnerskim šalicama. Danas su Muškovci skriveni kutak za avanturiste i Zadrane koji žele pobjeći od gužve – priroda je božanstvena, rijeka nije hladna kao more, a čeka vas i topla kava s kamena i slapa.
Kad pomisliš da će sve biti obično – nikad nije. Lutao sam po Tribunju, gradiću s prekrasnim mediteranskim ugođajem, modrim morem i malim otočićima koji se isprepliću pred očima dok pijete kavu. Kad u kadar uplovi jedrilica, a na vezu završe dva bicikla, kava je još slađa. Ja sam kavopija, ali zapravo o kavama malo znam – razlikujem samo one s ne previše pjene i toplim mlijekom, a voda mi je najvažnija. Priznajem, ponekad kavu popijem samo zbog vode – dok je još kod nas gratis.
Kava na trgu Piazza Unità d’Italia u Trstu bila je u veličanstvenom okruženju, sigurno i skupa – kao i voda koja se posebno plaća. Ali ja nisam platio ništa – to je učinila moja 'veza' u Trstu. Ondje sam stigao iz slovenske Kozine i doživio tršćanski zaljev iz potpuno drukčije perspektive od one kad smo tamo nekad išli po traperice i cipele, samo da kupimo nešto što tada nismo imali ili je bilo jeftinije. I uvijek smo pili cappuccino. Sada sam, 35 godina kasnije, ponovno bio na istom mjestu, uz bicikl i cappuccino. Pitao sam i AI, koji je rekao da je cappuccino idealan za mene jer volim više pjene (ali ne previše) i toplo mlijeko.
Za kraj – neke od najboljih biciklističkih kava vratile su mi se u sjećanje gledajući fotografije. Recimo, ona na rijeci Gackoj, na drvenoj terasi istoimenog restorana i hotela, uz jedan od brojnih izvora. Tu kavu neću zaboraviti – vode nije nedostajalo jer je ovdje normalno zagrabiti cijeli vrč ili čašu Gacke. Posebno u vruće dane. Ili ona na 900 metara nadmorske visine u Crnom Lugu, kod poznatih kuća Runolist – kavu si sam napraviš, ali pejzaž i medica su gratis.
