Blake i Krystl, nestašna Fallon, beskrupulozna i glamurozna Alexis, zločesta Sammy Joe, kućerina okružena umjetnim jezerima i nepreglednim poljanama, limuzine s livriranim šoferima, neboder u centru Denvera, Moldavijski masakr... sve su to dobro poznata imena i slike svima onima koji su osamdesetih bili dovoljno stari da bi gledali televiziju jer tada se u našoj maloj zemlji prvi put ondje pojavila serija koja je govorila o tome kako i bogati plaču. 'Dinastija' je svugdje gdje se prikazivala - od matične Amerike do udaljenih otoka na Pacifiku - bila popularna, ali kod nas je (i u drugim tada komunističkim zemljama) postala pravi pop-kulturni fenomen. Ulice Zagreba, sjećam se, u vrijeme su se prikazivanje te američke sapunjare doslovno praznile, pred ekranom se okupljalo sve od dojenčadi do senilne bake koja je imala problema sa shvaćanjem kako junaci s televizora nisu stvarni, a o seriji su čak i snimane šaljive pjesmice, poput one parafrazirane u naslovu ovoga teksta.

Hrvatska radiotelevizija odlučila nam je zato, tridesetak godina nakon prvoga prikazivanja, ovoga ljeta ponovno ponuditi 'Dinastiju'. Vremena u kojima se ulice prazne zbog televizijskih serija odavno su prošla, danas zbog tehnologije i fragmentiranih interesa publika više ne gleda televiziju onako kako ju je gledala osamdesetih, ali interes za sapunice nikada nije jenjao, ovdje postoji i element kulta te nostalgije, pa - zašto ne? Reprizirale su se ljeti na javnoj televiziji i tisuću puta gore gluposti.

Zanimljivo je, međutim, pogledati 'Dinastiju' s tridesetak godina distance. Je li serija doista tako zanimljiva i sapuničarski napeta kakvom je pamtimo? Je li dobro ili loše ostarila? Oni njezini elementi koji su vezani uz vrijeme kada je snimana - moda, tehnologija, automobili, reference na okolni svijet, način razmišljanja - jesu li prepreka ili ne? Da je serija snimljena danas, ali da se njezina radnja odvija osamdesetih - bi li današnjem gledateljstvu bila prihvatljiva takva kakva jest ili ne?

Nakon prvih sedam emitiranih epizoda, dojmovi su miješani, iako uglavnom pozitivni. Da, 'Dinastija' je definitivno ostarila i, kako bi se to u stranjskom televizijskom svijetu reklo - neopozivo je datirana. No neke stvari ipak iznenađuju. Prvo i prvo, čini se da je televizija ranih osamdesetih bila liberalnija nego što je se sjećamo. Priča o homoseksualnosti Stephena Carringtona, iako sapuničarski naivna, obrađena je prilično svjesno, ali i progresivno. Stephenov otac i glavni junak serije, Blake Carrington, naravno, ne prihvaća sinovu seksualnu orijentaciju i, koliko se sjećam, čak će i priča krenuti u pravcu u kojem se Stephen 'nećka' pa petlja s Claudijom i tako to, ali generalni stav je sljedeći - pozitivci podržavaju Stephena u tome da ima pravo biti ono što jest, a negativci i mješanci ga ne prihvaćaju ili mu podlo podmeću zbog toga. Općeniti je dojam da su tvorci serije bili na Stephenovoj strani i da je televizijski Hollywood osamdesetih bio liberalniji nego što ga se sjećamo.

Zrnce progresivnih ideja vidljivo je i u nekim raspravama te sukobima koje Blake ima s manje moćnima od sebe, a koji put čak i sa sinom te sa suprugom, a u kojima ga se zadirkuje te ponekad čak otvoreno napada da je beskrupulozni kapitalist koji izrabljuje radničku klasu. I to točno tim riječima! Takav se ton, doduše, ne provlači kroz cijelu seriju, koja je svojevrsno slavlje obilja i rasipništva američke naftaške aristokracije, ali da će takve riječi biti izgovorene u seriji nastaloj usred Reaganove Amerike - nisam očekivala. Možda su je zbog toga i jugoslavenski televizionari onako lako bili propustili do domaćeg gledateljstva. Šalim se, naravno.

Osim po modi (žene nose jastučiće na ramenima kao da igraju u najjačim momčadima američkog nogometa, plavo sjenilo je hit du jour, a i svileni kombinezoni se furaju ko da je neki dizajnerski Francuz proveo godinu dana zarobljen u zatvoru pa mu je jedina inspiracija bila tamošnji dress code), očitoj promjeniu hollywoodskim standardima i shvaćanjima ljepote glumaca (ovi dinastijski, iako i dalje natprosječnog izgleda, ipak izgledaju sličnije stvarnim ljudima negoli današnji televizijski manekeni), tehnologiji (vijesti putuju fiksnim telefonima, telegramima i teleprinterima, pa se neke stvari mnogo sporije odvijaju, lakše ih je sakriti i smuljati nego što bi to bilo danas) i prijevoznim sredstvima (automobili izgledaju kao limuzine čak i kada to nisu jer su Ameri u to doba još uvijek vozili tzv. lađe), određena zastarjelost serije vidljiva je i po tretmanu mentalnih bolesti (o Klaudijinoj depresiji i anksioznosti govori se kao o nekom turboužasnom slomu koji maltene valja tajiti od ljudi, dok u današnjim sapunicama nijedan lik vrijedan spomena nije bez barem nekakvog susreta s psihijatrom ili sredstvima za kontrolu raspoloženja) i po turboklasičnoj slici magnata (Blake Carrington i Cecil Colby muškarci su u pedesetima, možda i šezdesetima, dostojanstveni, odjeveni u stroga odijela, zalizanih prosijedih frizura i s interesima kao što su golf, jahanje, knjižnice optočene drvetom i kožom te, štajaznam, lov na patke - za razliku od današnjih bogataša, koji lete balonima, trče maratone, spašavaju životinje i generalno nastoje biti što mlađi).

Ono po čemu je 'Dinastija' televizijski ostarjela nešto je suptilnije, ali ipak primjetno. Epizode su prema današnjim standardima puno preduge za ono što se u njima zbiva, što drugim riječima znači da su zbivanja sporija i 'razvučenija', dijalozi su nevjerojatno doslovni i svaki lik govori ono što mu je na umu, što ponekad zvuči blesavo jer ako vidite ženu koja plače, uglavnom nije nužno da vam i u kameru izvali: 'Eto, taman sam počela plakati jer sam tužna', a zanimljivo je primijetiti da su u to doba tvorci serija bili mnogo nonšalantniji s trošenjem televizijske minutaže na špicu i takozvane establishing shotove (to vam je ono kada se između dvije scene pokaže ulica u centru grada pa onda neboder jer vam se želi reći: 'E, sada više nismo na ladanju nego smo u gradu'), koji svi traju barem tri puta dulje negoli je to uobičajeno u današnjim serijama.

No svemu tome unatoč, 'Dinastija' je danas, kao i prije trideset godina, jedna raskošna, punokrvna prime time sapunica, u kojoj je svaki kadar barem naizgled jednako skup kao i život kojim žive likovi u seriji, u kojoj  se likovi možda glože oko stvari o kojima danas na televiziji ne bi ni razgovarali, ali nas zbog toga i vraćaju u neko naivnije doba, a riječ je i o seriji u kojoj se tek treba pojaviti Alexis, ikonska zlikovka svih sapunica od tada do danas. HTV nam je, dakle, za slučaj da volimo takve stvari, ponudio vrhunsku popodnevnu zabavu prije večere. Nije ni prepametna ni preglupa, a svakako je bolja od reprize bilo koje domaće sapunjare.