Dio slike iz prošlosti bio je i statistički iskrivljen: 80-ih i 90-ih godina dio smrti starijih pripisivan je dijagnozama poput srčanog zatajenja umjesto padovima, pa je tadašnja smrtnost od padova izgledala nižom nego što je bila, što danas ispravljaju precizniji upisi uzroka smrti. Uz to, današnja skupina 85+ danas živi dulje zahvaljujući napretku medicine, ali su fragilnija i češće multimorbidni, što povećava vjerojatnost fatalnih ishoda nakon pada.

Zašto brojke rastu

Uz fragilnost i kognitivna ograničenja, presudnu ulogu imaju i lijekovi koji narušavaju budnost, usporavaju reakcije ili remete ravnotežu. Istodobno, obrasci propisivanja nisu statični: u posljednjem desetljeću bilježi se pad uporabe opioida i usporavanje propisivanja benzodiazepina, no raste uporaba antidepresiva i gabapentina. To znači da se dio rizika ‘premješta’ na druge skupine, osobito kad su prisutne kombinacije s aditivnim sedativnim učinkom.

Gerijatar Thomas Gill u razgovoru za NY Times, upozorava da kumulirane funkcionalne slabosti starijih često imaju veći utjecaj na ishod pada nego sami lijekovi, premda se i lijekovi moraju kritički preispitati. Skeptičniji pristup donosi gerijatar Neil Alexander, prema kojem su liječnici već naučili lekciju o rizičnim lijekovima (FRIDs) pa benzodiazepine i opioide starijima propisuju opreznije nego prije.

'Nakon svih upozorenja o opioidima, benzodiazepinima i osobito o njihovoj kombinaciji, mnogo liječnika primarne zaštite čulo je ‘evanđelje’. Znaju da se starijima ne daje Valium’, kaže dr. Alexandre objašnjavajući da su liječnici danas svjesniji učinka lijekova na pacijente. Ipak, upozorava da je nužno promatrati cjelinu — multimorbiditet, slabost, dehidraciju, vid i sluh, ravnotežu te kućno okruženje — jer padovi rijetko imaju jedan uzrok.

'Depreskribiranje': što je i kako izgleda

Među gerijatrima postoji široka suglasnost da se dio lijekova u starijoj dobi propisuje prečesto i predugo. Zato se potiče 'depreskribiranje', odnosno prestanak ili postupno smanjenje doze ondje gdje je potencijalna šteta veća od koristi, uz zamjenu sigurnijim opcijama.

'Znamo da mnogi od ovih lijekova mogu povisiti rizik od pada za 50 do 75 posto kod starijih pacijenata', naglašava dr. Michael Steinman. No dodaje i praktičnu prepreku: 'Lako je započeti terapiju, ali često treba mnogo vremena i truda da se bolesnike navede da prestanu uzimati lijek'. U pozadini su i jasni ljudski razlozi: pacijenti nerado odustaju od tableta za bol, nesanicu ili žgaravicu koje subjektivno doživljavaju kao nužne.

U kategoriju lijekova koji mogu uzrokovati padove, odnosno ‘fall‑risk increasing drugs’ (FRIDs) najčešće ulaze benzodiazepini i srodni hipnotici, jaki analgetici (osobito opioidi), sedirajući antidepresivi i antipsihotici, lijekovi s izraženim antikolinergičkim učinkom, ali i kombinacije u politerapiji koje aditivno pojačavaju pospanost, vrtoglavicu i nestabilnost hoda. Važno je naglasiti da isti lijek ne nosi isti rizik kod svakog pacijenta: doza, trajanje i sukladnost s terapijom presudni su za ukupni učinak na ravnotežu i budnost.

Sigurnije alternative

Najnovije smjernice (Beers kriteriji) nude konkretne zamjene i naglašavaju nefarmakološke pristupe. Za nesanicu prvi je izbor kognitivno‑bihevioralna terapija za nesanicu (CBT‑I), a za kroničnu bol ističu se vježbanje, fizikalna terapija i psihološke intervencije. Ideja je jasna: gdje god je izvedivo, prednost treba dati metodama koje ne ruše ravnotežu i ne zamućuju svijest.

Što pitati liječnika na pregledu

Stručnjaci savjetuju da stariji pacijenti i skrbnici sami otvore temu rizičnih lijekova: ‘Povećava li ijedan moj lijek rizik od pada i postoji li alternativa?’ – jer bez izričitog pitanja ta tema često ostane u drugom planu. Najbolja je praksa redovito raditi 'pregled terapije', primjerice svakih tri do šest mjeseci ' i razmotriti ciljane promjene: snižavanje doza sedirajućih lijekova, izbjegavanje rizičnih kombinacija i zamjene sigurnijim opcijama. Kad se ukidanje očekivano teže podnosi (npr. benzodiazepini), ide se postupno uz jasne upute i plan praćenja kako bi se spriječili simptomi ustezanja i povratak tegoba. Paralelno se uvode rutine spavanja, programi jačanja i balansa (otporno opterećenje, propriocepcija), optimizira vid i sluh, korigira hipotenzija pri ustajanju te uređuje kućni prostor (rasvjeta, uklanjanje prepreka, rukohvati).

Rast smrtnosti nakon padova u starijoj dobi vjerojatno je rezultat više isprepletenih uzroka: krhkije populacije najstarijih, povijesno podcijenjenih padova na smrtovnicama i kumulativnog učinka lijekova koji destabiliziraju ravnotežu i budnost. Rješenja su poznata, ali traže disciplinu: redovitu provjeru terapije, ‘depreskribiranje’, uključivanje nefarmakoloških pristupa jer prevencija pada nerijetko započinje u kutiji s lijekovima.