Ovih dana o njemu se govori još glasnije nego inače. Na svečanosti vodiča Guía Repsol (najvažniji španjolski vodič restoranima), restoran je nagrađen s maksimalna tri sunca - priznanjem koje dobivaju tek rijetki (restoran već otprije nosi dvije Michelinove zvjezdice). No u slučaju VORO-a, dojam je da je priznanje samo formalna potvrda onoga što gosti već neko vrijeme znaju - tu se događa jedna od najuzbudljivijih kulinarskih priča današnje Španjolske.

Restoran se nalazi unutar luksuznog kompleksa Cap Vermell Grand Hotel, u krajoliku gdje se planine gotovo dodiruju s Mediteranom. Već sama lokacija sugerira tempo doživljaja - polagan, sunčan i hedonistički. A upravo je sunce metafora oko koje Salazar gradi svoju gastronomiju. Naime, njegov se meni razvija poput dana, od svježine jutra prema punini podneva i dubini večeri.

Ime restorana dolazi od latinske riječi 'vorare' - jesti sa strašću. U praksi to znači degustacijski meni koji se stalno mijenja i ne drži se rigidne strukture. Sve ovisi o trenutku, sezoni, ideji koja se tog dana činila previše dobrom da bi ostala samo u bilježnici.

Salazarova kuhinja polazi od Mediterana, ali se ne zaustavlja na razglednici lokalnih okusa. Andaluzijske uspomene iz njegova djetinjstva susreću se s namirnicama s Mallorce i modernim tehnikama. Tako na tanjurima završavaju neobične kombinacije koje zvuče gotovo poetski - otoro s meringom od algi i emulzijom od anisa, plavi rak sa spirulinom i kavijarom od pastrve ili hrskavi čips od tetiva s wagyu tartarom i majonezom od koštane srži.

Jedan od najintrigantnijih trenutaka večere dolazi u jelu koje jednostavno nosi ime 'Badem i kavijar'. Ajoblanco, hladna juha od badema tipična za Andaluziju, dobiva luksuzni 'štih' s karamelom od badema, mladim mahunama graška, maslinovim uljem picual i carskim kavijarom. Rezultat je jelo koje balansira između rustikalnog i gotovo ekstravagantnog.

More, naravno, ima važnu ulogu. Majorška crvena kozica dolazi u minimalističkoj, gotovo ceremonijalnoj prezentaciji, dok se sipa spaja s vongolama, salikornijom i vinaigrettom od palo cortada (rijetka, vrhunska vrsta suhog sherryja). Riba poput romba ili svetog Petra dobiva dubinu zahvaljujući pil-pilu i demi-glaceu, stvarajući slojeve okusa koji podsjećaju zašto su španjolske kuhinje među najutjecajnijima na svijetu.

A onda dolazi i dio koji potvrđuje da Salazar voli kulinarsku dramaturgiju - ravioli punjeni iberijskom svinjetinom, kozicama i enoki gljivama uz bijeli tartuf iz Albe, pa raskošna interpretacija patke 'Royal' s pastrnjakom, mrkvom i kupusom.

Deserti se pak igraju na granici nostalgije i modernosti. 'Pomada', inspirirana popularnim balearskim koktelom, kombinira citruse, džin, kvinoju i kumkvat. Večer završava interpretacijom torrije (španjolska verija francuskog prženca) - brioš, vanilija, galangal, meringa i smeđi maslac u verziji koja podsjeća da i najjednostavniji desert može postati haute cuisine.

No, ono što izdvaja VORO nije samo hrana. Restoran prima tek 24 gosta, a ekipa koji stoji iza njega radi zajedno više od desetljeća. Pod vodstvom maîtrea Rodolfa Antonellija servis je precizan, ali nenametljiv, gotovo kao dobro uvježbana koreografija u kojoj sve izgleda spontano.

Upravo zbog toga tri sunca iz Repsola djeluju kao logičan korak u evoluciji ovog projekta. VORO, rekli smo, već ima dvije Michelinove zvjezdice, ali važnije od trofeja jest činjenica da restoran svake sezone pokušava biti bolji nego prethodne.

U svijetu fine dininga često se govori o inovaciji, tradiciji i tehnici. U VORO-u, međutim, čini se da je ključna riječ - strast. Ona koja vas natjera da rezervirate stol mjesecima unaprijed, otputujete na drugi kraj otoka i sjednete za stol znajući da večera možda neće promijeniti vaš život… ali će vam definitivno izmijeniti ideju o tome što sve jedno jelo može biti.