U posljednjem dijelu bestseller romana 'The Joy Luck Club' američke spisateljice Amy Tan, koji se bavi životima imigranata kineskog podrijetla u Kaliforniji, jedna od junakinja, Lindo Lin Jong, prisjeća se kako je, bježeći pred dogovorenim brakom u Kini, stigla u San Francisco i u tvornici fortune cookieja, upoznala prijteljicu An-Mei Hsu.
Obje su žene zatečene njima potpuno nepoznatim i smiješnim konceptom 'kolačića koji proriču budućnost', odnosno keksa spravljenih od brašna, vode, šećera, vanilije i sezamova ulja, savijenih tako da u sebi mogu sadržavati papiriće s proročanstvom za onoga tko zdrobi i pojede keks. Nakon nekoliko duhovitih pokušaja da proročanstva prevedu s engleskoga na kineski, mlade žene dolaze do zaključka da kolačići uopće ne proriču budućnost te da se, iako rečenice na papirićima u njima sliče mudrim savjetima, zapravo radi o 'lošim instrukcijama'.
vezane vijesti
No, što je zapravo 'fortune cookie', keks-kolačić koji se redovito, nakon jela, služi u mnogim kineskim restoranima širom svijeta (najviše u Sjedinjenim Državama i Kanadi), da bi ga gost zdrobio, pojeo i pročitao proročantvo namijenjeno samo njemu? I zašto je iznenadio mlade imigrantice upravo prispjele iz Kine?
Odgovor je vrlo jednostavan – fortune cookie uopće nije kineska, već američka izmišljotina, nastala na početku 20. stoljeća u Kaliforniji. No, tko ga je i kada izmislio ostaje vječnom temom rasprava i svađa.
Među brojnim teorijama, svojom se realnošću izdvaja nekoliko njih, od kojih je najvjerodostojnija ona koja kaže da je fortune cookie izmislio – Japanac. Naime, japanski imigrant Makoto Hagiwara, koji je od 1895. bio službeni vrtlar Japanese Tea Gardensa u San Franciscu, počeo je te kolačiće, tvrdi njegov unuk, služiti uz čaj negdje između 1907. i 1909., a ideja se temeljila na japanskim vaflima od riže (senbei). Prema nekim izvorima, Hagiwarini kolačići nisu proricali budućnost, već su u sebi krili papirić sa zahvalom građanima San Francisca, što su ga, nakon što ga je prethodni gradonačelnik-rasist otpustio, ponovo vratili na mjesto vrtlara. Hagiwara je svoj izum izložio 1915. na velikoj Izložbi Panama-Pacific, održanoj u San Franciscu.
Druga teorija izum 'kolačića sreće' pripisuje Davidu Jungu, Kinezu koji je iz rodnog Kantona emigrirao u Los Angeles. Pouzdano se zna da je Jung 1916. tamo utemeljio Hong Kong Noodle Company, tvrtku koja je, prema njegovoj tvrdnji, od 1918. pekla fortune cookiese, u koje je Jung umetao papiriće s inspirirativnim citatima, i dijelio ih ljudima koji su ostali bez posla. No, problem je u tome što ne postoje nikakvi pisani podaci koji bi govorili o tome kako je Kantonac došao na tu ideju.
Treća teorija zapravo je svojevrsna kombinacija prve dvije i kaže da je fortune cookie izumio Amerikanac japanskog podrijetla iz Los Angelesa. To tvrdi Fugetsu-do, obiteljska pekarnica smještena u losanđeleskoj četvrti Little Tokio, koju vodi obitelj Kito. Današnji vlasnici pekarnice uvjereni su da je fortune cookie izumio njihov djed Seiichi Kito, koji je pekarnicu utemeljio 1903.
Trgovina je brzo postala popularna zbog mochija (slatki japanski kolači od riže i raznih dodataka), a nešto poslije, kažu, Seiichi je počeo peći i fortune cookije te ih prodavati kineskim restoranima. Isti izvori tvrde da je Kito inspiraciju za poruke u kolačićima nalazio u proročanstvima omi-kuji, koja se na papirnatim trakama nalaze u japanskim budističkim hramovima (danas se u pekarnicama u Japanu mogu naći omikuji-senbei, krekeri s takvim proročanstvima). Kao dokaz, Kitovi nasljednici nude pismo iz 1927., u kojem se izum fortune cookija pripisuje jednom Japano-Amerikancu iz Los Angelesa.
Bilo kako bilo, čini se da je inspiracija za fortune cookie ipak stigla iz Kine. Naime, svake jeseni tamo se slavi Jesenski festival mjeseca, i djeci prepričava legenda iz 14. stoljeća, koja kaže kako su Kinezi odbili mongolske osvajače skrivajući poruke u takozvanim 'mjesečevim kolačićima' (debeli punjeni kolačići okrugla oblika), koji se Mongolima baš nisu sviđali, i tako omogućili osnivanje dinastije Ming.
Neke je ta legenda navela i na teoriju prema kojoj su, u vrijeme velike američke ekspanzije željeznice 1850-ih mnogobrojni kineski radnici smislili zamjenu za mjesečeve kolačiće iz njihove domovine – njihovu verziju s porukama za dobru sreću sakrivenim u punjenju. No, kao ni u slučaju legende, dokazi za tu teoriju ne postoje.
No, postoji jedno opsežno istraživanje, koje je proveo japanski znanstvenik Yasuko Nakamachi, zahvaljujući kojemu znamo da su, u vrijeme dok su kineski radnici polagali tračnice za američku željeznicu, u hramu Hyotanyama Inari u japanskome Kyotu spravljali kolačiće od riže (tsujiura senbei), koji su u sebi skrivali proročanstva ispisana na paprićima. Nakamachi je tezu dokazao ilustracijom iz knjige, koja datira iz 1878., što pokazuje čovjeka koji ispred spomenutog hrama peče tsujiura senbei.
Bilo kako bilo, fortune cookie postao je posebno popularan u američkim kineskim restoranima nakon Drugog svjetskog rata. Budući da deserti nisu tradicionalno dio kineske kuhinje, ti su kolačići, kompromisno, imali Amerikancima ponuditi nešto slatko s egzotičnim prizvukom i, usput, ponuditi malo zabave u vidu 'proročanstava', koja su se idealno uklopila u stereotipe o kineskoj mudrosti.
Kad smo već toliko puta spomenuli „proročanstva“ otisnuta na papirićima skrivenim u fortune cookieju, valja reći da je ta riječ, iako dolazi od engleskog izraza 'fortune telling' (proricanje sudbine), zapravo pretjerana. Naime, stare verzije fortune cookija u sebi su sadržavale papiriće s citatima iz Biblije te Konfucijeve, Ezopove ili Franklinove aforizme, koji su nalazniku trebali ukazati na to kako se nositi s problemima u budućnosti ili mu pak nagovijestiti kakav sretan događaj. Danas 'proročanstva' često sadržavaju i sretne brojeve, koje bi nalaznik mogao iskoristiti u igrama na sreću, šale, različite mudrosti i 'mudrosti', savjete, mistične poruke, zagonetke, rugalice, pa čak i sadržaje namijenjene 'samo odraslima'.
Zanimljivo je da je fortune cookie, usprkos nekim pokušajima, i u naše doba ostao nepoznanica Kinezima. Naime, 1989. bez uspjeha je u Hong Kong uvezena jedna velika pošiljka, gdje se kolačić prodavao kao 'izvorni američki fortune cookie'. Američki Wonton Food pokušao je 1992. svoj posao tim kolačićima proširiti i na Kinu, ali je napokon odustao, nakon što je fortune cookie u svojoj lažnoj domovini dočekan sumljičavo i proglašen 'previše američkim'.
Na koncu, priču o kolačićima sreće vjerojatno najbolje sažima izjava jednog od intervjuiranih za američki dokumentarni film 'The Killing of a Chinese Fortune Cookie' (Derek Shimoda, 2003): Fortune cookie su izmislili Japanci, popularizirali ga Kinezi, a jedu ga Amerikanci.
