Često se mogu čuti kritike da su djeca danas previše opterećena obvezama i da im sve manje vremena preostaje za slobodne aktivnosti ili druženje s vršnjacima.

Prema riječima magistre psihologije Ines Rezo, asistentice u Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu i vanjske suradnice na Hrabrom telefonu, tjelesna rekreacija u obliku hodanja, trčanja, penjanja i skakanja poželjna je od najranije dobi te je ona djeci prirodan način izražavanja i provođenja slobodnog vremena.

'Ako je pri tome koristimo za provođenje kvalitetnog slobodnog vremena s obitelji, djeci donosi različite blagodati. Kada govorimo o organiziranim sportskim aktivnostima, djeca su za njih spremna onda kada su u stanju pratiti upute trenera i komunicirati. Djeca u dobi od četiri do pet godina najčešće mogu pratiti jednostavne upute, na kraće periode održavati koncentraciju te surađivati s trenerom i drugom djecom. Sport u toj dobi može im ojačati upravo te vještine, ali i razvijati osnovnu motoriku i sustav ravnoteže. Naravno, nije neophodno da djeca pohađaju organiziranu sportsku aktivnost u toj dobi ako roditelji imaju priliku da se s djecom upuštaju u različite oblike rekreacije koja će kod njih također poticati navedene vještine', objašnjava Rezo.

Sport bi za osnovnoškolce trebao predstavljati mjesto druženja

Sport bi za osnovnoškolce, dodaje ona, trebao predstavljati mjesto druženja, sklapanja prijateljstava, učenja zdravih životnih navika te vrijednosti poput zajedništva, ulaganja truda i ustrajnosti, što predstavlja povoljne ishode bavljenja sportom za djecu.

'Sportske aktivnosti koje će u manjoj mjeri sadržavati i natjecanje preporučuje se uključiti u višim razredima osnovne škole, pod uvjetima da kod djeteta postoji interes prema tome te da i dalje bit sportske aktivnosti predstavljaju prije navedene vrijednosti prijateljstva, razvoja motoričkih vještina i ulaganja truda. U srednjoj školi ima smisla ozbiljnije uključiti adolescenta u natjecateljski sport, s posebnim naglaskom na razgovor o njihovim promišljanjima o ozbiljnijem bavljenju sportom koji nužno povlači veću razinu žrtve, o njihovim životnim interesima, kao i očekivanim potrebama i željama adolescenata, poput ravnoteže između obaveza i intenzivnijeg druženja s vršnjacima', mišljenja je ona.

Cilj sportskih aktivnosti učenje je i životnih vrijednosti poput upornosti i izdržljivosti

Živimo u svijetu koji naglašeno preferira individualni uspjeh kao cilj i svrhu života, upozorava psihologinja, što se odražava i na očekivanja koja stavljamo pred djecu vezana za sport.

'Razvijajući odnos sa svojim djetetom, postavljajući mu pitanja o njegovim interesima i osjećajima koje veže uz sportske aktivnosti, možemo se lakše otrgnuti od pritiska i visokih očekivanja. To ne znači da ćemo pustiti da dijete na prvoj prepreci odustane od neke aktivnosti jer je cilj sportskih aktivnosti upravo učenje i životnih vrijednosti, poput upornosti i izdržljivosti. Roditeljska očekivanja potrebna su djeci da bi se zdravo razvijala, no samo ako su usklađena s njihovim mogućnostima i interesima. Previsoka očekivanja dovode do toga da se dijete osjeća kao da nikada nije dovoljno dobro te da mora 'zaslužiti' roditeljsku ljubav, što je vrlo štetno za njegov daljnji razvoj', rekla je.

Često se neki roditelji previše 'užive' i daju oduška svojim sportskim ambicijama, pa previše opterete dijete rezultatima, upozorava psihologinja.

Dijete treba pripremiti i za uspjeh, ali i neuspjeh

'Za početak, važno je da odustanemo od objektivnosti jer je to nemoguće postići, a djetetu nije ni potrebno to da je roditelj objektivan prema njemu, nego da gradi odnos prihvaćanja i povjerenja. Djeca nisu naši projekti i ne bi trebala služiti za ispunjavanje naših neispunjenih snova. Razgovarajte s djetetom, pitajte ga želi li i zbog čega želi ili ne želi da ste prisutni na treninzima i natjecanjima. Ako zbog nekog razloga imate problem s trenerom djeteta, pokušajte riješiti to razgovorom s njime bez prisutnosti drugih. Trener djeteta nema samo komponentu zadavanja sportskih aktivnosti, on je ujedno uzor djetetu, osoba koja može puno utjecati na način na koji djeca gledaju na odrasle ljude. Jednako kao i s učiteljima i nastavnicima, ako kritiziramo trenera i govorimo o njemu na podrugljiv način ispred djeteta, ono uči da treneri, učitelji i nastavnici nisu osobe koje će poštivati i uzimati ozbiljno', kaže.

Psihologinja Ines Rezo objasnila je kako dijete treba pripremiti i za uspjeh, ali i neuspjeh.

'Uspjeh i neuspjeh su sastavni dijelovi života i upravo sportske aktivnosti mogu poučiti dijete koji su zdravi načini nošenja s njima. Naravno, dijete će to moći ako ima podršku roditelja kojima može reći kako mu je te izraziti i svoje ugodne i neugodne osjećaje. No ako roditelj burno i neugodno reagira na djetetove neuspjehe, uz kazne i uspoređivanje s drugima, uči dijete da neuspjeh nije dopušten i da će ga roditelj voljeti samo ako je uspješan, što stvara temelj za mnoge probleme s niskim samopoštovanjem, nesigurnošću i drugim teškoćama kod djece', rekla je.