Procjenjuje se da je svojom težinom nezadovoljno oko 40 posto dječaka i 50 posto djevojčica u dobi od 15 godina, a iako ne postoje epidemiološki podaci za Hrvatsku, procjenjuje se da oko 40.000 osoba u Hrvatskoj pati od nekog oblika poremećaja u hranjenu, većinom od anoreksije i bulimije nervoze ili nespecifičnih poremećaja u jedenju.

U tu skupinu spadaju djevojčice i mlade žene u dobi od 12 do 30 godina, no doc. dr. sc. prim. Orjena Žaja, spec. pedijatrijske gastroenterologije i predstojnica Klinike za pedijatriju KBC-a Sestre milosrdnice te klinička psihologinja, dr. sc. Maja Batista, napominju kako anoreksiju i bulimiju sve češće viđaju i kod djevojčica puno mlađih od 12 godina.

'Sve je više djece koja se bore s ovom bolešću. Nerijetko se događa to da u našu kliniku dolaze djevojčice od 8, 9 godina koje imaju punu kliničku sliku anoreksije nervoze. To više nije ništa neobično', rekla je u razgovoru za tportal psihologinja Maja Batista.

Najčešće se poremećaji hranjenja i jedenja javljaju u dobi srednje adolescencije, nešto više u djevojaka nego u mladića. Na nastanak, razvoj i održavanje samog poremećaja utječu određeni individualni biološki, psihološki i sociokulturni faktori.

Što se događa u glavi djeteta?

'To su prije svega neke individualne biološke komponente, kao primjerice obiteljska anamneza – pojavnost poremećaja hranjenja ili depresije u obitelji. Nakon toga postoje psihološke karakteristike kao što su perfekcionizam, nisko samopouzdanje, opsesivno-kompulzivni simptomi, odnosno rigidna struktura ličnosti koja se najčešće javlja u djevojaka s poremećajem hranjenja. Osim toga, one u odnosu na zdravu populaciju češće imaju nerazvijene mehanizme suočavanja sa stresom i onda kada dođu u osjetljivo razdoblje života (adolescenciju) javljaju se takozvani okidači. To su najčešće neki stresori (održavanje dijete, disfunkcije u obitelji, vršnjački pritisak) zbog kojih osoba, ukoliko postoje prethodno navedene predispozicije, može razviti poremećaj hranjenja', objašnjava psihologinja Batista.

Kao snažan rizik od razvijanja poremećaja u jedenju kod djevojčica i adolescentica Maja Batista ističe držanje dijete. Stoga stručni tim pedijatara i psihologa Klinike za pedijatriju u KBC-u Sestre milosrdnice, najstarije klinike u ovom dijelu Europe, koja se jedina u Hrvatskoj već 35 godina bavi liječenjem poremećaja u hranjenju kod djece i mladih, uvijek iznova napominje kako djecu i adolescente nije dobro stavljati na stroge dijete, pogotovo bez savjetovanja sa stručnom osobom.

Umjesto držanja kojekakvih dijeta, puno je bolja i sigurnija metoda intuitivnog jedenja, što znači da dijete treba osvijestiti o tome da prepoznaje i pravi razliku između sitosti i gladi, odnosno da jede onda kada je uistinu gladno, a ne zbog emocionalnih disfunkcija.

Društvene mreže kao ideal ljepote

Pored individualnog biološkog i psihološkog faktora, možda najopasniji faktor koji utječe na razvijanje poremećaja u jedenju pritisak je medija koji spada u sociokulturološke faktore, a koji naglašava mršavost kao imperativ. Mršavost se, tvrdi Maja Batista, promovira kao ideal i jedina prihvatljiva opcija, a djeci je nerijetko teško nositi se s tim pritiskom.

Jedan od glavnih krivaca za sve veći broj poremećaja hranjenja su društvene mreže. Fotografije koje se prezentiraju na društvenim mrežama nerijetko su fotošopirane do savršenstva, što kod djece i adolescenata često izaziva osjećaj manje vrijednosti i mišljenje kako nisu dovoljno lijepi ili mršavi.

'Čak i odrasle osobe padnu pod utjecaj društvenih mreža, a kamoli djeca. Danas na smartfonima možete namjestiti beauty level od 1 do 10 i objaviti takvu fotografiju. No većina toga što vidimo na društvenim mrežama nije stvarna. Sve više pod taj utjecaj padaju i muškarci te također zbog nametnutih standarda izgleda sve češće pate od poremećaja u jedenju. Iako je 20 posto veći udio djevojaka koje pate od poremećaja u jedenju, ni mladići nisu iznimka', rekla je psihologinja.

Ne postoji studija kojom bi se porast broja djece i adolescenata oboljelih od poremećaja u jedenju direktno povezao s idealom ljepote koji se potencira na društvenim mrežama, no dr. Žaja slaže se kako društvene mreže imaju ogroman utjecaj na sve veći broj oboljelih. 'Ideal ljepote i savršenstva je iznimno opasan, poput crne rupe koja vas uvuče', kaže dr. Žaja.

Kako prepoznati anoreksiju/bulimiju

Iako mnogi poistovjećuju anoreksiju i bulimiju, postoji velika razlika u samoj bolesti, kao i u izgledu oboljele djece.

'Djevojke s anoreksijom s vremenom gube na kilaži, dok djevojke s bulimijom često imaju normalnu tjelesnu masu i svoju kilažu 'održavaju' povraćanjem, zbog čega je teško uočiti da postoji problem. Djevojke koje pate od bulimije često su ekstrovertne, druželjubive i sklone eksperimentiranju, što je potpuno suprotno ponašanju oboljelih od anoreksije', objašnjava dr. Žaja.

Dok osobe s anoreksijom na sve načine izbjegavaju unos hrane, djevojke i mladići koji pate od bulimije u vrijeme obroka unose ogromne količine hrane (čak i do 4000 kalorija po obroku), koje potom izbacuju iz organizma, a to, tvrdi dr. Žaja, ponavljaju i po 15 puta dnevno, što nitko u njihovoj okolini obično ne primijeti.

Da bi prepoznali simptome, roditelji moraju poznavati svoje dijete i razgovarati s njime kako bi shvatili da se događa nešto čudno.

'Djeca koja pate od anoreksije najčešće su izrazito inteligentna, vrlo maštovita i vrlo manipulativna i nerijetko znaju prikriti gubitak tjelesne mase i od 10 kilograma pred svojim roditeljima. Malo dobre šminke i nekoliko slojeva odjeće sasvim je dovoljno da se sakrije gubitak kilograma. Njihova potreba za odbijanjem hrane toliko je jaka da nerijetko uspiju nadmudriti i nas stručnjake koji se godinama bavimo ovim poslom, sve s ciljem da vaga ne pokaže toliko nisku tjelesnu masu. Takva djeca se nerijetko služe trikovima poput toga da prije vaganja popiju i do dvije litre vode i ne odu na wc ili napune džepove nekim teretom, a događalo se da skrivaju hranu u maramice čak i u kontroliranim uvjetima ili tijekom hranjenja pomoću sonde', rekla je dr. Žaja.

'To su sve simptomi bolesti, odnosno psihopatološkog poremećaja. U tom smislu treba shvatiti da što su ti načini manipulacije učestaliji i vještiji, tim je jasnije da je djetetu sve lošije. U pozadini svih tih simptoma bolesti stoji paranoidan strah od debljanja koji izaziva nezadovoljstvo svojim tijelom, a taj strah vodi čak do toga da dijete odbija piti vodu ili odbija gutati slinu', dodaje psihologinja Maja Batista.

Ako roditelji primijete da se dijete izolira u sobi, ne želi se dužiti i ako je to ponašanje dugotrajno i intenzivno, to može biti znak za uzbunu. Često se događa da se djevojčice koje boluju od anoreksije osamljuju i povlače u svoju sobu, dok djevojke koje boluju od bulimije nerijetko imaju ožiljke na šakama kao rezultat svakodnevnog povraćanja.

Kako se roditelji nose s ovom bolešću

U procesu liječenja, koje u prosjeku traje od pet do šest godina, često najteže bude roditeljima koji moraju gledati svoje dijete kako se uništava, a ne mogu mu pomoći. Bolest je to koja nerijetko pohara cijelu obitelj.

'Roditeljima je važno objasniti to da njihovo dijete nije zločesto i neposlušno, već je za njegove postupke i ponašanje kriva bolest koja ga je nadjačala u tom trenutku', rekla je dr. Žaja.

'Koliko god žele dati podršku djetetu, roditelji se kroz proces djetetova oporavka susreću s nizom iskonskih emocija kao što su bijes, frustracija, ljutnja, a onda i tuga, očaj, bespomoćnost, što je razumljivo. Ono što im tada savjetujemo je da potraže i sami stručnu pomoć te da shvate da nisu i ne mogu biti djetetov psihoterapeut, odnosno da skinu sa sebe odgovornost za izlječenje djeteta. Roditelji trebaju djetetu pružiti ljubav, razumijevanje i brigu, a za izlječenje su tu stručnjaci', poručuje psihologinja Batista.

Zdravstvene opasnosti i liječenje

Koliko je anoreksija opasna bolest, govori i podatak da oboljeli mogu imati oštećenja na apsolutno bilo kojem organu u tijelu. To mogu biti blaga oštećenja, ali i mogu biti toliko ozbiljna da osoba trpi posljedice cijeli život, a prisutan je i veliki rizik od smrti.

'U svojoj praksi viđamo djecu s anoreksijom koja već u dječjoj dobi imaju razvijenu osteoporozu, imaju oštećeno srce i mozak, hormoni im se smanjeno luče, dakle sve miruje poput životinjskog svijeta koji hibernira. Srce počinje izrazito sporo raditi kako bi štedjelo energiju, smanjuje svoj obujam (gubi mišićnu masu) i postoji opasnost da prestane raditi. Poremete se elektroliti i plinovi u krvi, kosti se prazne, jetra je oštećena, kao i probavna cijev, usporava se rad crijeva, a stolica je neredovita', napominje dr. Žaja.

Tijelu je potrebna energija da bi se uopće krenulo u daljnje liječenje i da bi se organi počeli oporavljati. Od prvog dana terapije prisutan je klinički psiholog koji procjenjuje psihičko stanje djeteta. Ponekad je potrebna i farmakoterapija, o čemu odlučuje psihijatar. Prvo se nastoji oporaviti inicijalna tjelesna masa, a potom se dijete otpušta u dnevnu bolnicu u kojoj ga se mjesecima naknadno prati. Kako se oporavlja tjelesna masa i metabolizam obnavlja, tako dominira psihijatrijsko liječenje koje traje godinama.

'Pacijenti s anoreksijom su negativno nastrojeni prema liječnicima i vjerojatno su jedini pacijenti koji bježe od liječnika, ne želeći se izliječiti od svoje bolesti, jer su oni u svojoj iskrivljenoj stvarnosti. Često je doprijeti do adolescenta, a kamoli do odrasle osobe, puno teže nego doprijeti do djeteta', tvrdi dr. Žaja, dok psihologinja Batista dodaje kako je stoga dijete nužno poslati gastroenterologu na kompletnu somatsku obradu jer je riječ o osobi čiji je mozak atrofirao te je njena kvaliteta mišljenja jako loša.

'Kada se dijete oporavi fizički, tek tada se vidi napredak u razmišljanju i tek tada je spremno za psihoterapiju. Često vidimo nevjerojatnu promjenu u kognitivnim sposobnostima nakon prvog koraka, a to je taj fizički oporavak – stavovi, mišljenja i emocije se mijenjaju, a strahovi umanjuju', ističe psihologinja.

Nespecifični poremećaji hranjenja

Posljednjih godina Hrvatska se susreće s epidemijom pretilosti što također pripada skupini poremećaja hranjenja. Iz Klinike za pedijatriju KBC-a Sestre milosrdnice ističu kako je manja brojka djece i adolescenata s anoreksijom i bulimijom, a puno je veći broj onih koji se bore s pretilosti.

'Hrvatska kotira vrlo loše po tom pitanju te imamo brzorastući broj djece koja su pretila. Ta djeca zbog zdravstvenih rizika moraju ići na reguliranu prehranu i promijeniti stil života, no ona vrlo često samoinicijativno i bez nadzora idu na restriktivnu dijetu, preskaču obroke, danima ne jedu, a sve bez nadzora zdravstvenog osoblja. Ta skupina ima 20 posto veće šanse da će razviti anoreksiju ili bulimiju. To je sasvim novi problem koji prije sedam, osam godina nismo uopće viđali', napominje dr. Žaja.

Ta su djeca izrazito ugrožena zato što često prođu ispod radara. Ako je dijete smršavilo i ima normalnu kilažu, mnogi u njegovoj okolini vjerojatno se neće zapitati kako je ono tako brzo izgubilo kilograme, sve dok izgleda zdravo.

'Imali smo jako puno djece koja su došla na kliniku i imala odličan BMI (indeks tjelesne mase), no kada uzmete podatak da je to dijete prije tri mjeseca imalo 30 kilograma više, jasno je da ono, iako se trenutno čini lijepo uhranjenim, za nekoliko mjeseci može biti životno ugroženo. Zašto? Zato što to dijete mjesecima nije ništa jelo i svoje tijelo je dovelo na rub metaboličkog urušavanja. To je skupina koja je iznimno ugrožena, što opovrgava mišljenje da anoreksiju imaju samo izrazito mršave osobe', upozorava dr. Žaja, dodajući da roditelji često djecu samoinicijativno stavljaju na dijetu i time ih nesvjesno dovode u životnu opasnost.

Ovo ponašanje ubraja se u nespecifične poremećaje hranjenja. U ovu kategoriju ubrajaju se i poremećaj prejedanja, osobe koje imaju bilo koju kroničnu bolest, pogotovo bolest praćenu boli ili podrazumijeva dijetoterapiju (Crohnova bolest, celijakija, dijabetes, maligne bolesti), a koje ometaju njihov normalan život, rijetke epizode pretjeranog uzimanja i izbacivanja hrane (manje od dva puta tjedno ili takvo ponašanje koje traje manje od tri mjeseca) te ponovljeno žvakanje i pljuvanje bez gutanja većih količina hrane.