U današnjem užurbanom svijetu djeca se sve češće suočavaju s pretrpanim rasporedima koji podsjećaju na poslovne kalendare odraslih osoba. Od škole i domaćih zadaća, preko sportskih aktivnosti, glazbenih poduka, stranih jezika, do raznih klubova i natjecanja – dječji dani često su ispunjeni obvezama od jutra do mraka, ostavljajući im malo prostora za slobodnu igru i odmor.

Roditelji, vođeni najboljim namjerama i željom da svojoj djeci pruže što više prilika za razvoj, često nesvjesno stvaraju okruženje koje generira visoku razinu stresa. Želimo da naša djeca budu konkurentna, uspješna i pripremljena za budućnost, pa ih upisujemo na brojne aktivnosti koje će 'obogatiti njihove životopise' i otvoriti im vrata prema prestižnim obrazovnim institucijama. U našem konkurentnom društvu postalo je gotovo normalno da djeca imaju rasporede koji bi i odrasle osobe iscrpili.

Međutim, cijena takvog pristupa može biti visoka. Djeca izložena konstantnom pritisku obveza često pokazuju znakove preopterećenosti: umor, razdražljivost, pad motivacije, probleme sa spavanjem, pa čak i fizičke simptome poput glavobolja ili bolova u trbuhu. Ono što je posebno zabrinjavajuće jest da djeca rijetko sama iniciraju razgovor o stresu koji osjećaju. Ne žele razočarati roditelje, pa često šute dok ne dođu do točke pucanja.

Stručnjaci upozoravaju da djeci treba vrijeme za odmor, opuštanje i nestrukturiranu igru. Potrebno im je između devet i jedanaest sati sna svake noći, kao i vrijeme tijekom dana kada mogu jednostavno 'biti djeca' – bez rasporeda, ciljeva i očekivanja. Svako dijete ima svoj tempo i kapacitet za aktivnosti, a preslikavanje tuđih rasporeda na vlastito dijete može stvoriti nerealna očekivanja koja vode do iscrpljenosti.

Za roditelje je važno moramo naučiti prepoznati suptilne znakove koji ukazuju da su naša djeca možda pod prevelikim pritiskom, prije nego što dođe do ozbiljnijih posljedica. Djeca i tinejdžeri obično neće započeti razgovor o stresu. Oklijevaju otvoriti se jer ne žele razočarati svoje roditelje.

U razgovoru sa stručnjacima Huffpost donosi pet ključnih znakova koji signaliziraju da vršite prevelik pritisak na svoje dijete.

Izbjegavanje ili odgađanje

Kada su djeca preopterećena, ali ne žele razočarati roditelje, pojavljuju se izgovori. Možda imaju bolove u trbuhu, izgube sportsku opremu ili se kreću brzinom ljenivca. Ako nemaju alate za suočavanje s obvezama, počet će u potpunosti izbjegavati zadatke.

'Razmislite o 'zašto' za dijete: Zašto dijete ide na ples, zašto dijete pohađa dodatni sat matematike?' kaže Lisa Damour, klinička psihologinja i autorica bestselera New York Timesa 'Pod pritiskom'. 'Ako je 'zašto' zato što roditelj to želi, ali dijete samo nije zainteresirano, vrijeme je za ozbiljno razmišljanje je li to pravi put.'

Neke stvari se mogu lako odbaciti ako djeca ne žele sudjelovati. Druge obveze, poput škole, ne mogu se izbjeći. U oba slučaja način na koji roditelj upravlja djetetovim izbjegavanjem može ili povećati ili smanjiti stres.

'Roditelji mogu imati otvoreni razgovarati sa svojim djetetom gdje jasno daju do znanja da neke obveze nisu fiksne i nužne, dok druge to jesu,' rekla je Damour.

Teško se oporavljaju

Djeca koja djeluju neuobičajeno neusredotočeno, nemotivirano ili razdražljivo možda ne dobivaju dovoljno vremena za odmor. Djeca i tinejdžeri trebali bi spavati između devet i jedanaest sati svake noći. Povrh toga, trebaju vrijeme za opuštanje tijekom dana kako bi se napunili energijom.

'Kada vaš stres raste, događaju se sva ova iscrpljivanja,' kaže Michele Borba, obrazovna psihologinja i autorica knjige 'Uspješni: Iznenađujući razlog zašto se neka djeca imaju poteškoće, dok drugi sve obavljaju s lakoćom. Trčanje iz škole na sport, zatim pisanje domaće zadaće i odlazak u krevet ne funkcionira za svako dijete. Procjenjivanje sposobnosti vlastitog djeteta na temelju nečijeg tuđeg rasporeda stvara nerealna očekivanja.

'Nemojte koristiti ono što druga djeca rade kao mjerilo onoga što bi vaša djeca trebala raditi,' kaže Damour. 'Važno je da djeca rade teške stvari i da rastu, ali moraju se moći adekvatno oporaviti, a oporavak izgleda zaista, zaista različito od djeteta do djeteta.'

Jedno dijete može ići u školu i zatim se oporaviti na sportskom treningu prije nego što ode kući učiti. Drugo može trebati vrijeme za opuštanje nakon dugog dana u školi. Damour preporučuje da se uskladite s tim koliko oporavka vaše dijete treba i kako oporavak izgleda specifično za njih.

Djeca koja su imaju sposobnosti, ali nisu zainteresirana za razvijanje vještina

Djeca koja su intrinzično motivirana vlastitim interesima i željama obično nadmašuju one koje guraju roditelji. Uspjeh i stav vašeg djeteta mogu vam pokazati njihovu razinu angažmana.

'Promatrajte suptilnije načine na koje vaše dijete reagira na svoju aktivnost ili svoj rad,' kaže Michele Borba. 'Kada zaista uživaju u tome, uporniji su s tim. Brže učiti u tome i žele sudjelovati.'

Dok upornost može otkriti da dijete napreduje u određenoj situaciji, samozadovoljstvo može otkriti stres ili nelagodu. 'Ako se čini da vaše dijete... ne gradi kapacitet ili vještinu, možda je vrijeme da im dopustite pauzu od toga,' kaže Damour. 'Možda dobivate dojam ili povratne informacije od odraslih uključenih u aktivnost da vaše dijete samo 'odrađuje'.'

To znači da vaše dijete ispunjava obveze, ali nije zainteresirano za poboljšanje ili postizanje novih ciljeva. To je drugačije od situacije u razvoju gdje žele napredovati, ali ih neka nesposobnost koči. U tim slučajevima djeca se zaista oslanjaju na roditelje za dodatnu podršku. Kada se pojavljuju, ali nisu zainteresirani za uspjeh, vrijeme je za procjenu žele li zaista biti uključeni u tu aktivnost.

Brinete se više nego oni

Svako dijete ima jedinstvene talente. Za neke akademski uspjeh može biti teško mjesto za isticanje. Ako se vaše dijete muči u školi i nije ga briga, prirodno je da ga želite jače gurati. Međutim, taj pristup može imati suprotan učinak.

'Većinu vremena fokusiramo se na slabosti naše djece i njihove nedostatke, a ne na njihove snage, talente ili ono što su učinili dobro,' kaže Borba.

Kada djeca postižu loše rezultate na testovima, gube samopouzdanje. Tada sumnjaju u svoje talente i sposobnosti. Reakcija roditelja može značajno utjecati na njihovu sposobnost suočavanja i ponovne izgradnje samopoštovanja. Razmislite ovako: Ako vaše dijete napiše test, a vi to vidite u online imeniku, kako ćete postupiti? Hoćete li im slati poruke u panici? Hoćete li ih prijaviti za dodatnu nastavu? Ili ćete pričekati i pitati ih što se događa?

'Mjesto gdje ovo ide u krivom smjeru je kada dijete i roditelj nisu usklađeni oko ciljeva; kada roditelja puno više brine rad učenika nego on sam,' kaže Damour. 'Odgovor tu nije nužno jače pritiskati učenika. Često će to imati suprotan učinak, posebno ako imate tinejdžera.'

Umjesto vršenja jačeg pritiska, Damour preporučuje otvoreni razgovor kako bi istražili najbolje opcije za vaše dijete. Ne postoji univerzalno rješenje kada je riječ o razvoju. Nesklad između vas i vašeg djeteta mogao bi značiti da je vrijeme za procjenu jesu li vaše želje realne ili postoje drugi razlozi iza ponašanja vašeg djeteta.

Nedostatak uživanja

Gledanje djece kako sudjeluju u sportovima i klubovima je uzbudljivo i roditelji mogu brzo biti obuzeti vizijama svog djeteta koje postiže pobjednički pogodak ili pjeva solo na koncertu. Sa svim izborima i mogućnostima, ponekad zaboravljamo da su izvannastavne aktivnosti opcionalne. Postoje kako bi djeci dale dodatni način za razvoj vještina, ali također je u redu potpuno ih preskočiti.

'Pratite ton i entuzijazam kada je vrijeme za aktivnost,' kaže Borba. 'Ponašanje je uvijek najjasniji znak.' Ako se vaše dijete ne čini sretnim kada sudjeluje u aktivnosti, a vi i dalje potičete prisustvo, možda je vrijeme za pauzu i pitanje uživaju li još uvijek u tome.

'Ne radi se o tome da bi trebali voljeti svaku minutu škole ili izvannastavnih aktivnosti, već je stvar u ravnoteži, željeli bismo da naša djeca imaju osjećaj rastućeg napretka i ponosa u poslu koji rade,' kaže Damour.