Sve više pozornosti privlači kirurški pristup koji ne uključuje rizičnu operaciju mozga, nego relativno jednostavan zahvat na limfnom sustavu. Liječnici ga uspoređuju s odčepljivanjem odvoda kako bi se iz organizma uklonili toksični proteini povezani s demencijom, piše Daily Mail.

Unatoč stotinama kliničkih ispitivanja i milijunima uloženima u razvoj lijekova, prava terapija za demenciju i dalje ne postoji. Upravo zato dio istraživača počeo je razmatrati mogućnost da se rješenje ne krije u novom lijeku, nego u kirurškom zahvatu.

Zahvat koji se već koristi kod limfedema

Postupak nazvan limfovenska anastomoza, odnosno LVA, već se koristi u britanskom javnom zdravstvu za liječenje žena s rakom dojke koje razviju limfedem, oticanje ruku i nogu zbog nakupljanja tekućine.

To se stanje javlja nakon uklanjanja limfnih čvorova, sitnih struktura koje filtriraju otpadne tvari iz krvotoka i koje se ponekad odstranjuju da bi se spriječilo širenje raka. Iako takav zahvat može spasiti život, posljedica može biti izraženo oticanje udova koje otežava svakodnevne aktivnosti, od odijevanja do kretanja.

Kod LVA postupka pravi se mali rez ispod pazuha, a kirurg potom spaja limfnu žilu ispunjenu tekućinom s obližnjom venom. Tako višak tekućine može otjecati u krvotok i potom se izlučiti preko bubrega. Korist tog zahvata već je dobro poznata, iako se u NHS-u uglavnom čuva za teže slučajeve.

Istraživači sada pokušavaju sličan princip primijeniti i u liječenju demencije, tako da limfne žile na vratu spoje s venama.

Mozak, naime, ima vlastiti limfni sustav odvodnje koji služi uklanjanju otpadnih tvari, a s godinama on postaje sporiji, pa se štetni proteini zadržavaju u mozgu. To može dovesti do stvaranja naslaga, takozvanih amiloidnih plakova, koji oštećuju kognitivne funkcije i potiču simptome poput gubitka pamćenja, zbunjenosti, problema s govorom i promjena osobnosti.

Prema tvrdnjama iz Kine, dosad je oko 2000 pacijenata s demencijom podvrgnuto tom zahvatu, a u nekim slučajevima navodno su ponovno počeli prepoznavati članove obitelji i vraćati izgubljena sjećanja.

Operacija se izvodi tako da se napravi mali rez na vratu, odmah ispod čeljusti. Time se pristupa dubokoj vratnoj veni, koja odvodi krv iz vrata, a ide usporedno s limfnom žilom koja prenosi otpadne tvari iz mozga. U veni se potom napravi otvor i limfna žila se ušije na to mjesto. Zahvat se izvodi u općoj anesteziji i traje nekoliko sati.

'To je zapravo vrlo sličan princip onome na kojem se temelje i mnogi noviji lijekovi, a to je pokušaj da se loši proteini isperu iz sustava', rekao je Pat Kehoe, profesor translacijskog istraživanja demencije sa Sveučilišta u Bristolu.

Riječ je o lijekovima poput lecanemaba i donanemaba, osmišljenima tako da se vežu uz štetne proteine kako bi se potom uklonili iz mozga. No ti lijekovi nisu odobreni u britanskom NHS-u zbog visoke cijene, ograničene koristi i nuspojava, među kojima su i krvarenja u mozgu.

Velika očekivanja, ali i ozbiljne sumnje

Novi kirurški pristup pritom izaziva i ozbiljne kontroverze. Gotovo svi od oko 2000 zahvata na pacijentima s demencijom dosad su izvedeni u Kini, gdje su, tvrde kritičari, kirurzi operirali i prije nego što je jasno utvrđeno da je metoda sigurna, a kamoli učinkovita. Iako LVA kod limfedema nosi mali rizik, a uglavnom su to infekcije ili abnormalno ožiljkavanje, nije jasno nosi li zahvat na vratu isti profil sigurnosti.

Zbog naglog porasta takvih operacija kineske su vlasti u srpnju 2025. godine zabranile postupak izvan istraživačkih projekata.

Većina dokaza da metoda djeluje zasad dolazi iz pojedinačnih prikaza slučajeva ili bolničkih priopćenja. Tako je Opća bolnica Narodnooslobodilačke vojske Kine u Pekingu u lipnju prošle godine objavila da je uspješno operirala 80-godišnju pacijenticu koja prije zahvata nije prepoznavala članove obitelji i ovisila je o drugima u svakodnevnom životu.

Bolnica je tada objavila: 'Pokazala je značajno poboljšanje pamćenja. Ne samo da točno navodi imena i zanimanja rodbine, nego može i razgovarati.'

Dosad su objavljene i dvije manje studije koje upućuju na moguće koristi tog zahvata.

U prvoj, provedenoj na Vojnom medicinskom sveučilištu u Chongqingu, praćeno je 26 pacijenata s Alzheimerovom bolešću koji su bili podvrgnuti operaciji. Mjesec dana poslije svi su, prema rezultatima objavljenima prošle godine u časopisu International Journal of Surgery, imali značajno poboljšanje na testu MMSE, koji mjeri kognitivno propadanje kroz pamćenje, pažnju, jezik i orijentaciju.

Druga studija, također objavljena prošle godine, a koju je provelo sveučilište Zhengzhou, uključila je 41 pacijenta s blagom do umjerenom Alzheimerovom bolešću. U radu objavljenom u časopisu Journal of Alzheimer’s Disease Reports istraživači su naveli da su tri mjeseca nakon operacije zabilježena slična poboljšanja na MMSE-u, kao i na testu svakodnevnih aktivnosti, koji procjenjuje koliko se bolesnici mogu samostalno nositi s osnovnim zadacima poput kupanja, odijevanja i hranjenja.

No ta druga studija nije izvijestila o svim sudionicima, pa nije poznato koliko ih je doista imalo korist od zahvata.

Stručnjaci pozivaju na oprez

Čak i ako pacijenti doista imaju koristi, to gotovo sigurno nije lijek, upozorava profesor Kehoe.

'Vjerojatnije je da se ovim postupkom samo kupuje vrijeme jer zapravo samo pomažete sustavu da se očisti, a proces koji potiče stvaranje tih proteina i dalje se nastavlja', rekao je.

Dodao je da bi i usporavanje bolesti za desetak godina bilo golema korist, ali da će se to moći potvrditi tek u velikim i kvalitetno provedenim kliničkim ispitivanjima. Osim toga, smatra da bi se preopterećeni NHS teško nosio s tolikim brojem pacijenata kojima bi takav zahvat mogao trebati.

Neki su stručnjaci još skeptičniji. Robert Howard, profesor psihijatrije starije dobi na University Collegeu London, smatra da je svako prividno poboljšanje najvjerojatnije posljedica snažnog placebo učinka.

'Osobe s demencijom očajnički žele vidjeti bilo kakvo poboljšanje, a placebo efekt je vrlo snažan. Nema dobrih dokaza da operacija ima ikakav učinak na amiloidni plak. Povjerovat ću da je učinkovita tek kada za to budu postojali dokazi iz ozbiljnih kliničkih ispitivanja', rekao je za Daily Mail.

Sličnog je stava i Gill Livingston, profesorica psihijatrije starijih osoba na UCL-u, koja je poručila: 'Premalo je dokaza da to uopće djeluje.'