Nakon nekoliko sezona, desetaka epizoda i bezbroj sati provedenih uz iste likove stiže posljednja epizoda omiljene serije. Odjavna špica završi, priča je gotova, a umjesto zadovoljstva zbog raspleta ostaje neobična praznina. Ako ste se nakon finala neke serije osjećali kao da se opraštate od ljudi koje zaista poznajete, za to postoji sasvim razumljivo objašnjenje.

Psihoterapeutkinja Saba Lurie, osnivačica centra Take Root Therapy, objašnjava da gledanje serije koju volimo može biti mnogo više od obične razonode. Tijekom vremena možemo se duboko povezati s likovima, poistovjetiti se s njihovim iskustvima i postati emocionalno zainteresirani za ono što će im se dogoditi.

Posebno snažan osjećaj gubitka može se pojaviti ako nam je određena serija pružala utjehu tijekom teškog životnog razdoblja ili smo se prepoznali u njezinim likovima i odnosima, piše Real Simple.

Znamo da nisu stvarni, ali povezanost ipak jest

Na racionalnoj razini znamo da gledamo glumce koji tumače izmišljene likove i da svaka serija jednom mora završiti. No to ne znači da se tijekom gledanja nije razvila stvarna emocionalna povezanost. Lurie objašnjava da mozak razumije kako je sadržaj koji pratimo ograničen i privremen, ali nas to ne sprječava da s likovima uspostavimo duboku i značajnu, premda jednostranu vezu.

Važnu ulogu ima i životno razdoblje u kojem gledamo određenu seriju. Ona može postati dio naše rutine, pružiti nam nešto čemu se veselimo nakon napornog dana ili poslužiti kao kratki bijeg od svakodnevnih obveza. Naviknemo se da je 'tu', pa činjenica da smo od početka znali da će jednoga dana završiti ne znači da nam neće nedostajati.

Zato prvi završetak omiljene serije često najviše pogađa. Ponovno gledanje može vratiti poznati osjećaj ugode, ali tada već znamo što će se dogoditi i kako će priča završiti. Emocionalni učinak zbog toga obično nije jednak onome kada se od likova opraštamo prvi put.

Zašto nam izmišljeni likovi postaju toliko bliski?

Jedan od razloga krije se u tome koliko vremena provodimo s njima. Televizijske likove često viđamo redovitije nego neke stvarne prijatelje, a istodobno imamo neobično detaljan uvid u njihove živote. Znamo njihove tajne, strahove, ljubavne probleme, obiteljske odnose i trenutke ranjivosti. U njima možemo prepoznati sebe ili odnose kakve bismo željeli imati u stvarnom životu.

Takva 'prijateljstva' ujedno su mnogo jednostavnija od stvarnih. Problemi među likovima često se riješe tijekom jedne epizode ili sezone, dok stvarni odnosi mogu prolaziti kroz teška razdoblja koja traju mjesecima ili godinama.

Za stvarno prijateljstvo potrebno je vrijeme, trud i određena emocionalna ranjivost. Kod televizijskog lika nema tog rizika, možemo razviti osjećaj bliskosti bez straha od odbijanja, svađe ili razočaranja.

Kako se oprostiti od omiljene serije?

Ne postoji jedan pravilan način. Nekima će pomoći ponovno gledanje od prve epizode jer im poznati likovi i priče pružaju osjećaj ugode. Drugi će odmah krenuti u potragu za novom serijom koja bi mogla ispuniti nastalu prazninu.

Trećima će najviše pomoći razgovor s ljudima koji su gledali istu seriju, bilo da je riječ o prijateljima ili drugim obožavateljima na internetu. Dijeljenje dojmova i razgovor o završetku mogu ublažiti osjećaj da kroz taj mali gubitak prolazimo sami.

Lurie naglašava da nema potrebe bježati ni od same tuge. Završeci su sastavni dio iskustva gledanja priče koju smo zavoljeli, a prihvaćanje osjećaja koji se javljaju može biti najjednostavniji način da je pustimo.

Zato praznina nakon posljednje epizode nije nužno pretjerana reakcija. Možda nikada nismo stvarno sjedili na kavi s tim likovima, ali smo s njima proveli desetke ili stotine sati - smijali se, živcirali, iščekivali što će se dogoditi i navijali za njih. Nije stoga neobično da nam, kada ih odjednom više nema, barem nakratko nedostaju poput starih poznanika.