Kruna rada Irene Orlović događa se ovih dana u Splitu: upravo na njezin poziv u Hrvatsku kao predavač prvi put stiže dr. Gabor Maté, globalni autoritet za teme stresa, traume i roditeljstva. Ulaznice za njegovo predavanje i radionicu koje su planule u trenu pokazuju koliko je naše društvo žedno iscjeljenja i spremno pogledati u vlastite rane.

U velikom i otvorenom razgovoru s njom za tportal pretresli smo sve ključne teme odgoja: od pozadine roditeljske vike i zamki popustljivosti, preko fenomena ADHD-a, pa sve do najvažnije lekcije koju je naučila od kćeri te spoznaje da djeca ne trebaju savršene roditelje, već stvarne ljude koji ih istinski vide.

Dovesti jedno od najutjecajnijih svjetskih imena na temu traume i roditeljstva u Split ogroman je uspjeh. Mjesta u dvorani planula su u trenu. Što vam ta činjenica govori o našem društvu? Jesmo li napokon postali zreli priznati koliko smo ranjeni i traumatizirani?

Mislim da je činjenica da se u društvu probudila velika potreba za razumijevanjem sebe. Sve veći broj ljudi više ne želi samo preživljavati vlastite obrasce, nego ih želi osvijestiti, mijenjati i time mijenjati način na koji živi, voli i odgaja svoju djecu. To mi daje puno nade. Kao da je dio društva postao spremniji pogledati vlastite rane, govoriti o njima bez srama i preuzeti odgovornost za ono što ćemo prenijeti dalje.

Ali istodobno imam osjećaj da živimo u vrlo polariziranom vremenu. Dok se dio ljudi okreće većoj svjesnosti, empatiji i radu na sebi, drugi dio društva kao da se vraća u strahove, grubosti i podjele. Imam osjećaj kao da živimo između dva svijeta: jednog koji se budi i želi stvarati nešto bolje te drugog koji nas ponovno vuče u stare traumatske obrasce. Upravo zato vjerujem da su ovakvi razgovori danas važniji nego ikad.

Kako je zapravo došlo do suradnje s dr. Matéom?

Suradnja s dr. Matéom krenula je vrlo spontano. Kao njegov izdavač bila sam pozvana kada je gostovao u Beogradu, u organizaciji Novak Đoković Foundationa, a potom smo bili i u Sarajevu i u Banjoj Luci, pa sam imala priliku više vremena provesti s njime.

U Beogradu sam ga slučajno srela u hotelu, predstavila mu se kao njegova izdavačica i on je odmah bio srdačan i vrlo otvoren za razgovor. Kasnije sam ga intervjuirala te sam tada imala priliku upoznati ga ne samo kao velikog stručnjaka, već i kao vrlo jednostavnog, toplog i neposrednog čovjeka. Razgovarali smo i o njegovu dolasku u Hrvatsku. Rekao mi je da mu se Split jako sviđa, da voli more i plivanje, a kasnije mi se javio s informacijom da će iz Splita krenuti na krstarenje. Tada je sasvim prirodno došla ideja da, kad je već ovdje, organiziramo i njegovo predavanje, odnosno edukaciju u Splitu.

Jurnjava za savršenstvom u kojoj gubimo sami sebe

Njegova teza je da živimo u 'toksičnoj kulturi' koja normalizira patnju i stres. Zašto nam je njegova poruka u ovom trenutku potrebnija nego ikada prije?

Živimo u kulturi u kojoj smo izgubili onaj prirodni i zdravi osjećaj vlastite vrijednosti. Počeli smo ga vezivati uz uspjeh, uz postignuća, uz ideju da stalno moramo biti 'najbolja verzija sebe', da moramo biti savršeno uspješni na poslu, savršeni roditelji i odgojiti savršenu djecu. Kao da sve mora izgledati dobro izvana da bismo se iznutra osjećali vrijednima. I zato ne vidimo problem u tome da pritom žrtvujemo zdravlje, mir, odnose i vlastito vrijeme. Naviknuli smo se na stres, na stalnu jurnjavu i na osjećaj da još nešto trebamo postići, završiti ili dokazati, pa ćemo napokon biti dovoljno dobri. A paradoks je u tome što upravo u toj jurnjavi za vrijednošću često izgubimo kontakt s vlastitom vrijednošću.

U knjizi 'Budite tu za svoju djecu', koju ste izdali, Maté i Gordon Neufeld upozoravaju na fenomen toga da im vršnjaci zamjenjuju roditelje. Gdje se griješi kad se pušta da odgoj djece preuzmu njihovi vršnjaci i društvene mreže?

Mislim da problem često počinje puno ranije, dok su djeca još mala. Ako od njih stalno tražimo da ispune naša očekivanja o tome tko trebaju biti, da budu uspješnija, mirnija, poslušnija, mogu vrlo rano dobiti poruku da nisu dovoljno vrijedna takva kakva jesu. S vremenom dijete nema osjećaj da se može osloniti na roditelja i odnos se narušava, što je osobito vidljivo u adolescenciji. Tada ono prirodno traži pripadnost među vršnjacima, ali problem nastaje kada grupa postane prividni izvor sigurnosti, potvrde i smjera.

Adolescencija je ionako razdoblje velikih emocionalnih i neuroloških promjena. Ako u tom trenutku dijete kod kuće nema odnos u kojem se osjeća viđeno i prihvaćeno, puno je ranjivije na pritisak grupe i potrebu da joj pripada pod svaku cijenu. Ako roditelji nemaju kapacitet vidjeti dijete i dati mu osjećaj da je u redu takvo kakvo jest, ono će to tražiti na pogrešnim mjestima, kod vršnjaka i kroz društvene mreže. Zato je možda najvažnije pitanje za svakog roditelja: ima li moje dijete osjećaj da mi se može obratiti baš onda kada mu je najteže?

Kada tijelo kaže 'ne': Potisnute emocije koje postaju bolest

Kao netko tko duboko poznaje rad dr. Matéa, kako se potisnuta dječja tuga i strah pretvaraju u fizičke bolesti i autoimune poremećaje u odrasloj dobi?

Kao roditelji često ne shvaćamo da djetetu, kad kažemo 'nemoj plakati', 'smiri se', 'nije to ništa', zapravo poručujemo: ono što osjećaš nije u redu, sakrij to. I dijete tako nauči funkcionirati. Nauči gušiti tugu, strah, bijes, sve što je 'nezgodno' za okolinu, samo da ne izgubi našu ljubav i pažnju.

Problem je u tome što ta emocija neće nestati, već ostaje zarobljena u tijelu. Doktor Maté godinama se bavi upravo time kako se ono što smo kao djeca, a kasnije i kao odrasli morali progutati kasnije u životu vraća kao bolest: kronični umor, autoimune bolesti, čak i neki oblici raka... Kod mnogih svojih pacijenata Gabor je prepoznao isti obrazac, osobito kod žena: cijeli život brinu se o drugima, prilagođavaju se, ugađaju i ne znaju reći 'ne', a vlastite potrebe stalno stavljaju na zadnje mjesto. I onda, kako on kaže, tijelo počne govoriti ono što osoba godinama nije mogla izreći sama. Bolest tada ponekad postane trenutak u kojem si čovjek napokon dopusti stati i misliti na sebe.

Maté ne vidi ADHD kao genetsku grešku, već kao reakciju osjetljivog dječjeg mozga na stres u okolini. Dijagnoze bujaju, djeca se sve teže fokusiraju. Gledamo li na problem s potpuno pogrešne strane?

Činjenica da danas toliko djece dobiva dijagnozu ADHD-a govori da to ne može biti samo genetska bolest. Moramo se zapitati što se promijenilo u načinu na koji ona danas odrastaju. Doktor Maté, koji je i sam osoba s ADHD-om, kaže da pažnja i fokus nisu nešto što dijete jednostavno 'ima' ili 'nema' po rođenju, već se to razvija u odnosu s roditeljem mirnoćom, prisutnošću, sigurnošću, povezanošću koje dijete osjeća u ranim godinama. Kada su roditelji smireni, prisutni, kad se uspijevaju povezati s djetetom, ono to upija i to postane temelj za njegovu kasniju sposobnost da se koncentrira.

Ali zamislite koliki teret danas nose roditelji: stres, poslovne obaveze, umor, možda i vlastite tjeskobe ili tuge iz svog djetinjstva koje nisu ni stigli preraditi. Osim toga, manje je slobodne igre, manje povjerenja u djecu za igru vani, manje 'sela' koje pomaže odgajati ih, a više pritiska i puno više ekrana koji im prave društvo umjesto nas... To nije ničija krivnja, svi dajemo najbolje što možemo, ali nažalost dijete koje odrasta u takvoj atmosferi ne dobiva priliku razviti unutarnji mir koji će mu pomoći usredotočiti se i njegov um se raspršeno razvija. Ono nema razvijenu unutarnju sigurnost jer je naučilo budno pratiti okolinu, umjesto da se smiri i fokusira na jednu stvar.

Djeca nepogrešivo pogađaju naša nezacijeljena mjesta

Često govorite da djeca ne slušaju ono što govorimo nego osjećaju ono tko jesmo. Što točno u djetetu aktivira naše potisnute emocije i zašto mogu izbaciti roditelje iz takta brže od bilo koga drugoga?

Zato što djeca vrlo lako dotaknu upravo ona ranjena mjesta u nama koja još nisu posve osviještena. Njihova ljutnja može aktivirati naš strah od konflikta, njihov plač našu nemoć koju smo osjećali u djetinjstvu, njihovo odbijanje naš osjećaj da nismo dovoljno dobri.

S druge strane dijete ne reagira samo na naše riječi, već i na naš ton, napetost, nestrpljenje i ono što pokušavamo sakriti duboko u sebi. Zato nas vlastita djeca mogu izbaciti iz takta brže od bilo koga drugoga jer su to stvorenja koja su nam duboko bliska, njih duboko i iskreno volimo i u odnosu s njima ne aktiviraju se naši obrambeni mehanizmi kao u drugim odnosima. Uvijek nas najviše povrijede oni koje najviše volimo jer ih pustimo blizu i uklonimo sve mehanizme obrane. Ako to gledamo s pozitivne strane osobnog rasta, dijete nam vrlo precizno pokazuje gdje smo ranjivi, a to su naši prostori za rast.

Kao neurolingvistička psihoterapeutkinja, kako objašnjavate onaj trenutak u kojem roditelj na djetetov otpor ili tantrum reagira vikom? Što se tada neurološki događa u nama i kako se 'uvježbati' da umjesto automatske reakcije ponudimo svjestan odgovor?

Mislim da svaki roditelj, ako je iskren, poznaje taj trenutak u kojem se pogubimo, iz nas izađu vika i galama, a nakon toga dođe grižnja savjesti: 'Kako sam mogao ili mogla tako reagirati?'

Važno je razumjeti da u takvim trenucima ne reagira razum. Viku, kaos i osjećaj da gubimo kontrolu naš živčani sustav može doživjeti kao prijetnju. Javljaju se nemoć, strah i napetost, aktivira se alarmni sustav u mozgu i puno lakše prelazimo u automatsku reakciju borbe, bijega ili zamrzavanja. Tada nam je teško biti smiren, empatičan i samokontroliran roditelj, pa kažemo ili učinimo nešto za što zapravo znamo da nije ispravno. To se, međutim, može uvježbavati. Trebamo naučiti prepoznati vlastite tjelesne signale prije nego 'puknemo': stisnutu čeljust, ubrzano disanje, napetost, vrućinu u licu. To je trenutak za pauzu, makar od nekoliko sekundi. Udahnuti, zastati i tek onda odgovoriti.

Ali najvažniji rad događa se izvan tih situacija. Ako smo kronično umorni, pod stresom ili nosimo vlastite nerazriješene emocije, naš je prag puno niži. Zato briga o sebi nije luksuz ni sebičnost. Ona izravno utječe na to koliko možemo ostati stabilni kada naše dijete nije stabilno. I kada ipak pogriješimo – jer hoćemo – važno je vratiti se djetetu. Reći: 'Mama je viknula i to nije bilo u redu. Bila sam preplavljena, ali ti nisi kriv.' Time dijete uči jednu od najvažnijih životnih lekcija: odnos može izdržati pogrešku, odgovornost se može preuzeti i povezanost se može ponovno izgraditi.

Zamka odgoja iz prkosa: 'Ja ću sve suprotno od svojih roditelja'

Koliko današnji roditelji nesvjesno odgajaju dijete iz 'prkosa' vlastitim roditeljima (npr. 'Ja ću sve suprotno nego moji meni') i zašto taj ekstrem često vodi u drugu vrstu problema?

Ako se u djetinjstvu nismo osjećali podržano, nažalost, ne odgajamo uvijek samo dijete koje je pred nama. U odgoj vlastitog djeteta unosimo i iskustva iz svoga djetinjstva.

U slučaju da se kao djeca nismo osjećali viđenima, ako je bilo puno kritike, grubosti ili emocionalne udaljenosti, u nama se može stvoriti nesvjesna odluka: 'Ja neću tako odgajati. Moje dijete se nikad neće tako osjećati.' Ta je odluka razumljiva, ali problem je to što dolazi iz naše rane. A kada reagiramo iz svoje rane, tada se ne pitamo: 'Što mom djetetu sada treba?', već nesvjesno odgovaramo na sasvim drugo pitanje: 'Što je meni tada nedostajalo i kako to sada mogu dati svome djetetu?' I tu vrlo lako odlazimo u drugu krajnost. Ako su naši roditelji bili strogi, danas se bojimo reći 'ne'. Ako su nas previše kontrolirali, bojimo se postaviti granicu. Ako nas nisu dovoljno slušali, možemo početi vjerovati da moramo ispuniti svaku djetetovu želju.

Tako ulazimo u permisivni stil odgoja. A dijete bez jasnih granica osjeća samo veću nesigurnost. Ono treba znati da postoji odrasla osoba koja može voditi, postaviti granicu te mirno podnijeti njegovu ljutnju i nezadovoljstvo. Ako to ne osvijestimo, nastavljamo isti krug, samo na drugi način. Zato ponekad trebamo skinuti fokus s pitanja kako odgajati dijete i prvo pogledati sebe, znači izaći iz uloge ranjenog djeteta i vratiti snagu odrasle osobe. Upravo zato sam osmislila program 'Mama koja iscjeljuje sebe, iscjeljuje generacije'. Naravno, isto vrijedi za tate.

Jednom ste izjavili da nam se u društvu nametnuo imperativ da dijete mora stalno biti sretno. Zašto roditelji danas toliko teško podnose djetetovu tugu, dosadu, ljutnju ili frustraciju?

Mislim da roditelji danas teško podnose djetetovu tugu, dosadu, ljutnju ili frustraciju zato što su počeli vjerovati da je njihov zadatak učiniti ga stalno sretnim. A to nije moguće, niti je dobro za njega. Djetetu je potreban prostor da može doživjeti sve emocije i nositi se s njima. Sve su važne. Tuga nas uči nositi se s gubitkom. Frustracija nas uči da ne možemo uvijek dobiti ono što želimo. Ljutnja nam pokazuje da je neka granica prijeđena ili da nam nešto nije u redu. Pa i dosada, ona otvara prostor za kreativnost, inicijativu i kontakt sa sobom.

Problem nastaje kada roditelj svaku neugodnu emociju svoga djeteta doživi kao znak da je pogriješio u nečemu. Tada pokušava brzo ukloniti nelagodu: zabaviti ga, popustiti, dati mu ono što želi, riješiti problem umjesto njega. Ali ono tako ne razvija vještine potrebne za život, već uči da su emocije nešto što nije poželjno i uči ih potiskivati. U odrasloj dobi potisnute emocije postaju psihološko opterećenje.

Naš zadatak nije sačuvati dijete od svake tuge, dosade ili frustracije, naš zadatak je biti uz njega dok prolazi kroz ta stanja. Reći mu, i svojim ponašanjem: 'Vidim da ti je teško i tu sam. Vjerujem da ovo možeš izdržati.' Tako se zapravo gradi psihološka otpornost. Dijete ne treba djetinjstvo bez neugodnih emocija, treba siguran odnos u kojem smije osjećati sve što osjeća i postupno učiti da se s tim emocijama može nositi.

Suosjećanje nije popustljivost: Emocija je dopuštena, udaranje nije

Suosjećajan odgoj često se brka s permisivnošću. Kako postaviti čvrstu granicu koja djetetu daje sigurnost, a da pritom ne poništimo njegovu emociju? Kako u praksi izgleda ono: 'Vidim da si ljut, ali udarati ne smiješ'?

Suosjećajan odgoj ne znači da dijete treba dobiti sve što želi. Znači da njegove emocije ne odbacujemo, ali u ponašanju ipak jasno postavljamo granicu. Dijete smije biti ljuto, razočarano, frustrirano, tužno, ali ne smije udarati, vrijeđati ili povrijediti drugoga. To su različite stvari koje roditelji često pomiješaju: emocija je dopuštena, ali svako ponašanje nije dopušteno.

U praksi to može zvučati vrlo jednostavno: 'Vidim da si jako ljut, smiješ biti ljut, ali neću dopustiti da udaraš.' Ako treba, roditelj će fizički zaustaviti udarac, mirno i bez ponižavanja, i ostati uz dijete dok se ne smiri. Na taj način roditelj poručuje: 'Ja sam odrasla osoba i mogu držati ovu situaciju sigurnom jer tvoj mozak nije još razvijen i ti to još ne možeš. Ja te na ovaj način učim što je to sigurnost.' Problem nastaje kada roditelj, iz straha da ne povrijedi dijete, počne popuštati čim ono zaplače ili se naljuti. Tada dijete zapravo ne dobiva sigurnost, nego iskustvo da njegove jake emocije upravljaju odraslom osobom. A sigurnost je najvažnija unutarnja baza za dijete i čovjeka općenito.

Spašavaju li se djeca previše od životnih nelagoda (od zaboravljene školske torbe do svađe s vršnjacima) i kakve to dugoročne posljedice ostavlja na njihovo samopouzdanje?

Mislim da djecu danas često previše spašavamo od životnih nelagoda, i to radimo iz ljubavi. Ne želimo da se osjećaju loše, da budu posramljena, razočarana ili da dožive neuspjeh. Nismo svjesni da upravo takvim ponašanjem govorimo svome djetetu: 'Ti nisi sposoban nositi se sa životom', 'Ti to sam ne možeš, ja moram to riješiti za tebe.' Takvim ponašanjem rušimo im samopouzdanje, ali i samosvijest. Upravo kada dopustimo djetetu da prođe kroz male frustracije, pogreške i neugode, ono postupno stječe najvažniji osjećaj za uspjeh u životu: 'Ja mogu.'

Rasporedi poput menadžera

Djeca danas često imaju rasporede poput menadžera. Gdje je u svemu tome nestala nestrukturirana igra i zašto je djetetu dosada zapravo neurološki nužna za razvoj kreativnosti?

Raspored koji smo napravili za djecu danas često izgleda zahtjevnije od rasporeda menadžera. Nakon škole idu na trening, jezik, glazbu, dodatne aktivnosti, sve u želji da potičemo njihov razvoj. Ali to je kao da odrasla osoba nakon cijelog radnog dana odlazi na još nekoliko poslova.

U takvom rasporedu dijete gubi osjećaj slobodnog vremena, obitelji i spontanosti. Nema prostora da se samo igra, da luta mislima, da mu bude dosadno. A dosada nije prazno stanje mozga, već je neurološki vrlo važna za razvoj. Kada nema stalnih vanjskih podražaja, aktiviraju se mreže povezane s maštanjem, povezivanjem ideja, prisjećanjem i kreativnim razmišljanjem. Tada dijete mora samo osmisliti što će raditi, kako će se igrati i kako će kreirati.

Osnovali ste školu Harfa s fokusom na socio-emocionalno učenje i spoznaje neuroznanosti. Što to tradicionalni obrazovni sustav još uvijek tvrdoglavo ignorira kada je riječ o tome kako djeca zapravo uče?

Tradicionalni obrazovni sustav još uvijek često polazi od toga da je dovoljno prenijeti znanje. A dijete ne uči samo jednim dijelom mozga, ono uči cijelim svojim živčanim sustavom. Ako je pod stresom, ako se ne osjeća sigurno, viđeno i prihvaćeno, njegove su sposobnosti pažnje, pamćenja, povezivanja i učenja bitno smanjene. Ne možemo odvojiti emocije od učenja jer mozak tako ne funkcionira. Mislim da sustav još uvijek premalo razumije koliko su odnos s učiteljem, osjećaj sigurnosti, pripadnosti i emocionalne regulacije zapravo preduvjeti za akademski razvoj.

Zato smo u Harfi od početka željeli spojiti obrazovanje sa socio-emocionalnim učenjem i spoznajama neuroznanosti. Dijete prvo mora biti dovoljno sigurno da bi moglo biti znatiželjno te tek tada može istraživati, griješiti, postavljati pitanja i stvarno učiti. Znanje je važno, ali bez odnosa, sigurnosti i emocionalne dostupnosti ono često ostaje samo informacija koju treba zapamtiti, a ne iskustvo koje može razumjeti i povezati sa životom.

Što ju je naučila kći Matea, a o čemu ne piše nijedna knjiga

Vaš profesionalni put duboko je obilježen rođenjem kćeri Matee. Što vas je naučila o prihvaćanju, strpljenju i onome što je u roditeljstvu uistinu važno, a o čemu ne piše ni u jednoj stručnoj knjizi?

Matea me naučila da roditeljstvo nije projekt u kojem dijete trebamo dovesti do neke unaprijed zamišljene verzije njega samoga. Naučila me prihvaćanju onoga što jest, a ne stalnom uspoređivanju s onim što bi 'trebalo biti'.

Shvatila sam koliko u roditeljstvu lako postanemo usmjereni na razvoj, postignuća, govor, školu, rezultate, a zaboravimo ono najvažnije: odnos. Da dijete osjeti da je voljeno i vrijedno i onda kada ne ispunjava naša očekivanja, kada se razvija drugačije ili kada njegov put ne izgleda onako kako smo zamišljali. To djetetu daje veliku snagu iz koje može ostvariti svoj puni potencijal jer njegova vrijednost nema nikakve veze s njegovim sposobnostima, postignućima ili s time koliko odgovara našim očekivanjima.

To mi nije mogla dati nijedna stručna knjiga. Struka mi je dala znanje, ali Matea me naučila kako biti ponizan i dostojanstven u isto vrijeme. Ona je bila razlog zbog kojeg sam počela učiti o razvoju dječjeg mozga, zbog kojeg je nastala Harfa i zbog kojeg sam kasnije toliko svoga profesionalnog života posvetila djeci i roditeljima. Ono što je u jednom trenutku izgledalo kao najveća životna tragedija s vremenom je potpuno promijenilo smjer moga života tako da sam počela živjeti i osjećati svoju svrhu.

Današnji su roditelji pod golemim pritiskom knjiga, savjeta i društvenih mreža na kojima svi djeluju savršeno. Da morate roditeljima koji su trenutno iscrpljeni i osjećaju grižnju savjesti dati samo jednu poruku, što biste im rekli?

Rekla bih im: vaše dijete ne treba savršenog roditelja, treba vas. Treba da se gledate oči u oči upravo takvi kakvi jeste. Treba osjećaj da ste vi u redu i kada niste savršeni, kao i da je ono u redu kada nije savršeno. Danas su roditelji preplavljeni raznim savjetima i stalno imaju osjećaj da rade nešto pogrešno. Ako povise ton, osjećaju krivnju. Ako su umorni, osjećaju krivnju. Ako požele vrijeme za sebe, opet osjećaju krivnju. A krivnja je jedna od najtežih emocija i najčešće ne pomaže ni roditelju ni djetetu.

Djeci ne treba roditelj robot koji nikada ne pogriješi. Treba im živ, stvaran čovjek, roditelj koji griješi, ali je svjestan svog prostora za rast, koji se zna ispričati, reći gdje je pogriješio, priznati svoju slabost i ponovno se povezati s djetetom. Zato bih roditeljima rekla da malo manje pokušavaju biti savršeni, a više budu svjesni sebe. Dovoljno je da dijete osjeti: 'Vidim te, važan si mi i tu sam.' To je puno važnije od savršenog roditeljstva.