Od vrtića do škole, od sportskih treninga do glazbenih radionica, od zdrave prehrane do pravilnog emocionalnog razvoja... današnji roditelji imaju osjećaj da moraju misliti na sve, biti dostupni u svakom trenutku i neprestano donositi najbolje odluke za svoju djecu.

No gdje prestaje briga, a počinje pretjerivanje? I može li želja da budemo što bolji roditelji na kraju iscrpiti nas, ali i ograničiti samostalnost naše djece?

Upravo tim pitanjima bavi se istraživanje na Sveučilištu u Zadru otvarajući temu o kojoj se još uvijek premalo govori – intenzivnom roditeljstvu.

Iza tog stručnog izraza krije se pojava koju će mnogi roditelji lako prepoznati, a obilježavaju je stalna zabrinutost, preispitivanje vlastitih odluka, uspoređivanje s drugima i osjećaj da nikada ne činimo dovoljno. Roditeljstvo je za mnoge postalo svojevrstan projekt u kojem nema prostora za pogreške.

Zašto mnogi danas osjećaju sve veći pritisak da budu savršeni i može li pretjerana briga imati neželjene posljedice za djecu, za tportal je objasnila izv. prof. dr. sc. Ivana Moranduzzo sa Sveučilišta u Zadru, voditeljica projekta INTERD (Intenzivno roditeljstvo: dobrobit roditelja i razvojni ishodi kod djece).

Riječ je o longitudinalnom istraživanju koje prati kako se intenzivno roditeljstvo razvija, što ga potiče te kako je povezano s dobrobiti roditelja i razvojem djece.

Kad roditeljstvo postane posao bez radnog vremena

Nekada se od roditelja očekivalo da odgoje, zaštite i pripreme djecu za samostalan život, a danas se tome pridružio gotovo beskonačan popis novih zahtjeva. Treba pratiti stručne preporuke, poticati dječje talente, prepoznati emocionalne potrebe, osigurati kvalitetno slobodno vrijeme te pritom ostati smiren, strpljiv i dostupan.

Društvene mreže samo pojačavaju taj pritisak. Dok gledaju tuđe naizgled savršeno organizirane obitelji, roditelji se lako mogu zapitati rade li dovoljno za vlastitu djecu.

Profesorica Moranduzzo objašnjava da intenzivno roditeljstvo nije samo skup ponašanja te se odnosi i na način razmišljanja koji im nameće uvjerenje da su odgovorni za gotovo svaki aspekt djetetova razvoja.

'U razgovorima s roditeljima u sklopu projekta INTERD opisivali su osjećaj da moraju biti stalno informirani, stalno dostupni i stalno emocionalno regulirani. U takvom okruženju intuicija više nije dovoljna; zamjenjuje je stalna potraga za 'ispravnim' savjetom, 'najboljom' metodom i 'optimalnim' rješenjem. Roditeljstvo postaje profesionalizirano: priručnici, edukacije, podcasti i stručni sadržaji stvaraju dojam da postoji jedna ispravna formula roditeljstva', kaže.

Takav pristup može stvoriti dojam da je svaki roditeljski postupak pod povećalom i da svaka pogreška može ostaviti trajne posljedice.

'Roditelji nam govore da se ponekad osjećaju kao da su pod nadzorom i da im svaki postupak može biti procijenjen, svaka pogreška uočena, svaka odluka kritizirana. U tom kontekstu sve je prisutnije previše zaštitničko ponašanje (stalno predviđanje i uklanjanje rizika) i preuključeno roditeljstvo (kontinuirano sudjelovanje u svakom aspektu djetetova života), što pojačava osjećaj pritiska', objašnjava prof. Moranduzzo.

Mora li dijete baš na sve aktivnosti?

Jedan od najprepoznatljivijih primjera intenzivnog roditeljstva jest raspored djece, a on je ponekad gotovo jednako zahtjevan kao radni raspored odraslih.

Sport, strani jezici, glazbena škola, kreativne radionice i dodatni obrazovni programi često se doživljavaju kao prilike koje dijete ne smije propustiti. Roditelji žele potaknuti njegove sposobnosti, ali iza takvih odluka ponekad stoji i strah da će zaostati za vršnjacima.

'Djeca su uključena u brojne aktivnosti, programe i radionice. Roditelji se boje da će 'propustiti priliku' ako ne iskoriste sve što se nudi. U pozadini je uvjerenje da se razvoj djeteta mora stalno poticati kroz sport, glazbu, jezike, STEM radionice i druge strukturirane aktivnosti', kaže.

Uz pretrpan raspored često dolazi i potreba za stalnim nadzorom. Roditelji žele da njihova djeca budu samostalna, ali istodobno nastoje predvidjeti i ukloniti gotovo svaki rizik.

'Autonomija djece često se daje u 'sigurnim okvirima', uz stalno praćenje. Roditelji žele poticati samostalnost, ali strah od rizika je snažan. U našem istraživanju oni opisuju stalnu brigu da će pogreška, propust ili nepažnja imati dugoročne posljedice. Upravo takav obrazac lako prerasta u prezaštitničko ponašanje, a ono dugoročno može ograničiti dječju samostalnost i povećati roditeljsku iscrpljenost', upozorava.

Upravo se tu otvara jedno od najvažnijih pitanja suvremenog odgoja: koliko djeci pomažemo kada ih neprestano štitimo, a koliko im time oduzimamo priliku da samostalno rješavaju probleme?

Osim fizičke i organizacijske prisutnosti, od roditelja se danas očekuje gotovo neograničena emocionalna dostupnost.

Trebali bi tako uvijek razumjeti dječje osjećaje, smireno reagirati, imati strpljenja i pronaći pravi odgovor čak i onda kada su sami umorni ili pod stresom.

Takva očekivanja mogu dovesti do roditeljskog perfekcionizma, što profesorica izdvaja kao jedan od važnih čimbenika stresa.

'Roditelj vjeruje da mora biti smiren, dosljedan, informiran i stalno emocionalno reguliran. Svako odstupanje od tog ideala doživljava kao osobni neuspjeh', kaže.

No perfekcionizam se ne odnosi samo na očekivanja koja roditelji imaju od sebe. Ponekad se prenosi i na djecu, od kojih se očekuje da budu uspješna, motivirana, pristojna i dobra u svemu što rade.

Kad roditelji očekuju savršenstvo od djece

Dijete tako može steći dojam da nije dovoljno samo truditi se te da uvijek mora postizati dobre rezultate, biti uspješno i ispunjavati očekivanja odraslih.

'Roditelj očekuje da dijete bude uspješno, pristojno, motivirano u svemu. Djeca vrlo brzo osjete ta očekivanja, čak i kad ih ne izgovorimo naglas. Kad dijete osjeća da mora biti 'najbolje', rastu pritisak i anksioznost. Pogreške više ne doživljava kao dio učenja, već kao dokaz da nije dovoljno dobro. To stvara strah od neuspjeha, smanjuje samopouzdanje i ograničava autonomiju, smanjuje mu prilike da samo odlučuje, pogriješi i pokuša ponovno. A upravo na osnovi pogrešaka i pokušaja djeca najviše uče i razvijaju se', ističe psihologinja.

Upravo se tu otvara važno pitanje: može li dijete razviti samopouzdanje ako mu odrasli stalno pokušavaju osigurati uspjeh i ukloniti mogućnost pogreške?

Moranduzzo upozorava i na cijenu koju roditelji plaćaju kada vlastitu vrijednost počnu mjeriti time koliko su uspješni u toj ulozi.

'Težnja za savršenstvom ima svoju cijenu. Roditelji koji stalno pokušavaju biti 'najbolji' osjećaju velik pritisak i stres. Ako to dugo traje, dolazi do iscrpljenosti, do sagorijevanja. A kad ne uspiju ispuniti svoje nerealno visoke ciljeve, javljaju se krivnja i sram, što im dodatno smanjuje samopouzdanje i stvara osjećaj da nisu dovoljno dobri u svojoj ulozi. Drugim riječima, perfekcionizam ne štiti roditelje, već ih iscrpljuje. Naša istraživanja jasno pokazuju da su upravo perfekcionističke brige najjači prediktor roditeljskog stresa i posljedično sagorijevanja u roditeljstvu', ističe.

Roditeljsko sagorijevanje

Da taj pritisak nije samo subjektivan osjećaj, pokazuju i istraživanja roditeljskog sagorijevanja.

Hrvatska je sudjelovala u međunarodnom istraživanju IIPB (International Investigation of Parental Burnout), a ono je obuhvatilo 41 državu i više od 16 tisuća roditelja.

Prema podacima koje iznosi profesorica Moranduzzo, oko pet posto roditelja na globalnoj razini nalazi se u kliničkom rasponu sagorijevanja dok u razvijenim zemljama taj udio doseže i osam posto.

Kakva je situacija u Hrvatskoj?

'A hrvatski podaci? Prema rezultatima našeg tima, oko četiri posto roditelja u Hrvatskoj nalazi se u kliničkom rasponu sagorijevanja, u skladu s globalnim prosjekom', otkriva.

Pritom prof. Moranduzzo upozorava da iscrpljenost nije samo posljedica individualnih osobina roditelja jer važnu ulogu imaju i društvena očekivanja, kultura, podjela obiteljskih obaveza te pritisak da se uspjeh djeteta doživljava kao isključiva odgovornost roditelja.

Posebno je zabrinjavajuće to što se oni koji su već iscrpljeni često povlače i ne traže pomoć.

'Roditelji koji su, da tako kažem, 'na rubu' pokušavaju držati sve pod kontrolom. Ali to je jednostavno nemoguće. A kad se iscrpe, pojavljuju se emocije o kojima rijetko govore: sram, frustracija, osjećaj krivnje, osjećaj da nisu dovoljno dobri. I ono što je posebno važno istaknuti – tada se često povlače, ne traže pomoć i ostaju sami sa svojim teretom', kaže.

Plaćaju li cijenu i djeca?

Intenzivno roditeljstvo najčešće proizlazi iz dobrih namjera. Roditelji žele zaštititi djecu, pružiti im što više prilika i pomoći im da izrastu u uspješne i zadovoljne ljude.

No pretjerana zaštita i stalna kontrola mogu imati i neželjene posljedice. Djeca trebaju podršku odraslih, ali i prostor u kojem će učiti samostalno odlučivati, suočavati se s izazovima i prihvaćati neuspjehe.

Prof. Moranduzzo ističe da se intenzivno roditeljstvo počelo više istraživati, ali da već postoje brojni nalazi o posljedicama njegovih pojedinih obilježja.

'Kad govorimo o intenzivnom roditeljstvu, važno je naglasiti da se ono tek sustavnije istražuje, no njegove ključne komponente – prezaštićivanje, visoka roditeljska kontrola, perfekcionizam i stalna dostupnost – već su dobro dokumentirane. I upravo ta istraživanja pokazuju da intenzivne norme imaju stvarne i značajne negativne posljedice', naglašava.

Osobito upozorava na posljedice za dječji razvoj.

'Za djecu su posljedice jednako jasne: smanjena autonomija, strah od pogrešaka, niža otpornost i teškoće u donošenju odluka. Sve to vidimo u istraživanjima o helikopter roditeljstvu i prezaštićivanju, a pregledni radovi potvrđuju da se ti obrasci pojavljuju u različitim kontekstima', kaže.

Drugim riječima, želja da zaštitimo dijete od svake neugodne situacije može mu uskratiti priliku da razvije vještine potrebne za samostalan život.

To ne znači da roditelji trebaju biti manje brižni ili manje zainteresirani za živote svoje djece. Ključno je pronaći ravnotežu između podrške i kontrole.

Trebaju li djeci savršeni roditelji?

Možda je najvažnija poruka ovog istraživanja upravo ona koju je mnogima najteže prihvatiti: ne moraju sve napraviti savršeno da bi bili dobri roditelji.

U vremenu u kojem se svaki odgojni postupak može uspoređivati, komentirati i preispitivati prihvaćanje vlastitih ograničenja postaje jednako važno kao i briga o djetetovim potrebama.

Upravo će se time baviti i projekt INTERD. Istraživači će u sljedeće tri godine pratiti promjene u roditeljskim uvjerenjima, perfekcionizmu, roditeljskom identitetu i dobrobiti obitelji, s ciljem razvoja praktičnih preporuka do 2029. godine.

'Intenzivno roditeljstvo nije samo trend, već je odraz društvenih promjena, nesigurnosti i normi koje su postale svakodnevica. Roditelji žele najbolje, ali cijena koju pritom plaćaju često je visoka. Naša je odgovornost, kao stručnjaka i društva, ponuditi realne i održive modele roditeljstva: realistična očekivanja, dovoljno dobro roditeljstvo, podršku umjesto pritiska, autonomiju djece i roditelja te granice koje štite, a ne guše. Ako želimo zdravije obitelji, moramo stvarati uvjete u kojima roditeljstvo ne iscrpljuje nego podržava, u kojima roditelji imaju pravo na odmor, granice i vlastite potrebe, a djeca pravo na autonomiju, pogreške i razvoj', zaključuje prof. Moranduzzo.