Njegove knjige godinama obaraju rekorde čitanosti u Hrvatskoj i regiji, no dr. Gabor Maté nije još jedan u nizu autora self-help literature s lakim receptima za sreću. Kanadski liječnik mađarskog podrijetla i vodeći svjetski glas na području traume, ovisnosti i ranog razvoja u medicinski je i javni prostor uveo revolucionarno razumijevanje zdravlja: ono u kojem su tijelo i um neraskidivo povezani, a kronične bolesti, anksioznost i izgaranje najčešće predstavljaju zakašnjeli vapaj organizma zbog godinama potiskivanih emocija.

Upravo zato njegov prvi dolazak u Hrvatsku izazvao je ogroman interes javnosti, a u organizaciji izdavačke kuće Harfa 2. i 3. listopada u Splitu održat će predavanje 'Trauma modernog čovjeka' i radionice za koje su mjesta u dvorani rasprodana u rekordnom roku.

Uoči ovog velikog gostovanja, specijalno za tportal otvoreno analizira korijene suvremene epidemije stresa i objašnjava zašto nam naša kultura od malih nogu uvjetuje poslušnost umjesto autentičnosti. Bez zadrške progovara o vlastitim ranama i kompulzivnim obrascima, secira zašto moderna opsjednutost wellnessom često promašuje bit liječeći samo simptome te šalje otrežnjavaju, ali oslobađajuću poruku roditeljima: najbolji način da zaštitite svoju djecu od traume jest taj da se najprije uhvatite ukoštac sa sobom.

Godinama vaše knjige ruše rekorde čitanosti u Hrvatskoj i regiji, inspirirajući duboke osobne transformacije. Kad biste nekome tko se prvi put susreće s vašim djelom morali objasniti što je zapravo trauma, a što nije, najjednostavnije rečeno, kako biste to rekli?

Riječ trauma potječe od grčke riječi za ranu ili ranjavanje. Stoga trauma u najjednostavnijem smislu znači emocionalnu ranu koja nije zacijelila i nastavlja uzrokovati bol ili disfunkcionalna uvjerenja i ponašanja kako bismo se nosili s tom nerazriješenom boli.

Često naglašavate da trauma nije sam vanjski događaj, već ono što se događa u nama kao posljedica tog događaja kada smo ostavljeni sami s njim. Zašto nam je kao društvu još uvijek tako teško razumjeti tu razliku?

Lakše je ljudima gledati van nego unutra. Razmislite o tome ovako: ako vas zarežu nožem, rana je rez u vašem tkivu. Dakle nož koji djeluje na vas je traumatski događaj, ali rana je oštećenje vaših tkiva.

Cijena poslušnosti: Zašto tijelo mora reći 'ne'

U svojoj temeljnoj knjizi 'Kad tijelo kaže ne' povezujete potisnute emocije i nemogućnost postavljanja granica s autoimunim i kroničnim bolestima. Zašto nam društvo od malih nogu uvjetuje da budemo 'dobri i poslušni', a ne autentični, i kakve su zdravstvene posljedice toga u odrasloj dobi?

Nažalost, obitelji žele poslušnu djecu koja se pridržavaju roditeljskih i društvenih očekivanja; škole žele učenike koji se uklapaju u pravila; poslodavci žele radnike koji ne propituju uvjete rada; politički vođe žele stanovništvo koje prihvaća službena mjerila i ne razmišlja samostalno. Ne razmišljamo o unutarnjim potrebama i stvarnostima djeteta ili odraslog čovjeka.

Mnogi ljudi u svakodnevnom životu osjećaju kronični umor, anksioznost i razne fizičke simptome, no ipak ih odlučuju ignorirati. Koji je prvi signal toga da naše tijelo pokušava reći 'ne' u naše ime?

Upravo su to prvi signali. Problem je u tome što ih ljudi smatraju isključivo simptomima kojih se treba riješiti, a liječnici ne uče znanost o jedinstvu uma i tijela koja bi ih upozorila da te signale vide kao poruke tijela na koje treba obratiti pažnju.

Kako netko tko je desetljećima kronično ugađao ljudima može početi govoriti 'ne', a da ga potpuno ne preplavi paralizirajuća krivnja?

To je ogroman problem jer se od ranog djetinjstva mnogi ljudi programiraju tako da se osjećaju krivima ako poštuju vlastite potrebe umjesto očekivanja drugih. Savjetujem ljudima da se zapitaju: 'Kakav utjecaj na mene ima to kada ne mogu reći ne?' Tada moraju odabrati s čime bi radije živjeli – s tim dugoročnim posljedicama na svoje fizičko i mentalno blagostanje ili s prolaznom krivnjom. Jer neko vrijeme krivnja će se sigurno pojavljivati. Savjetujem ljudima da tu krivnju shvate kao stari računalni program u svojem mozgu koji više nema nikakvu svrhu i koji će s vremenom izblijedjeti.

Iluzija o tome da smo izolirani pojedinci

U knjizi 'Mit o normalnom' tvrdite da je moderna kultura inherentno toksična i da mnoga ponašanja koja smatramo 'normalnima' zapravo idu u suprotnosti s našom ljudskom prirodom. Što je najveća iluzija u kojoj danas živimo?

Da smo izolirana, sebična stvorenja čija je dobrobit isključivo individualna stvar, a ne odraz našeg životnog iskustva u određenoj obitelji, zajednici i kulturi. U stvarnosti smo svi dijelovi veće cjeline. Pripadamo zajedno.

Živimo u eri opsjednutoj wellnessom, aplikacijama za meditaciju i literaturom za samopomoć, no razine anksioznosti i izgaranja nikada nisu bile veće. Gdje promašujemo cilj u našoj kolektivnoj potrazi za ozdravljenjem?

Sve te metode mogu biti korisne, ali većinom djeluju samo na simptome, a ne na uzroke. Drugim riječima, one same po sebi ne liječe bol koja leži u temelju tih simptoma ili disfunkcija. Ne rješavaju traumu.

Najbolje što roditelj može učiniti jest raditi na sebi

Roditelji su danas preplavljeni savjetima na društvenim mrežama i stalnim strahom od 'traumatiziranja' svoje djece. Što je djetetu u ranom razvoju zaista najviše potrebno od roditelja za zdrav emocionalni i neurološki rast?

Djeci je prvenstveno potrebno da se roditelji brinu o vlastitom emocionalnom zdravlju kako ona ne bi morala upijati njihov stres. To je vrlo teško i zahtijeva svjestan napor u današnjoj stresnoj kulturi. Drugo, djeci je potrebna topla povezanost s roditeljima, odnos u kojem su dobrodošla postojati točno takva kakva jesu, u svojoj punoj ljudskosti. Ukratko, bezuvjetno ljubavno prihvaćanje.

Kada roditelji prepoznaju vlastite neriješene traume i reaktivne obrasce koji se pojavljuju u njihovu odnosu s djetetom, kako mogu prekinuti taj međugeneracijski ciklus bez upuštanja u samooptuživanje i krivnju?

Ništa ne izaziva toliku krivnju kod roditelja kao uvjerenje da su, makar i bez namjere, naštetili svojoj djeci. Roditelji moraju shvatiti da su činili najbolje što su mogli, čak i ako je to najbolje u tom trenutku bilo ograničeno njihovom nesvjesnošću i traumatskim otiskom. Zapravo, najbolja stvar koju mogu učiniti kako bi zaštitili svoju djecu jest raditi na sebi.

Svi nosimo istu prazninu: Od heroina do profita

Vrlo ste otvoreno govorili o svojim ranama iz djetinjstva i kompulzivnim obrascima ponašanja. Koliko vas je vaš osobni unutarnji rad oblikovao u boljeg liječnika, roditelja i ljudsko biće?

O tome biste morali pitati druge. Nekih dana moja bi obitelj možda rekla 'i ne baš previše'. Živjeti ono što znam trajan je i cjeloživotni izazov. No danas je manje vjerojatno da ću se povesti za starim obrascima, puno brže ih prepoznajem i preuzimam odgovornost kada pogriješim. Znam da mogu biti puno prisutniji za druge, znatno manje zaokupljen potrebama vlastitog ega.

Vaš pristup zvan suosjećajno ispitivanje utemeljen je na istraživanju našeg unutarnjeg svijeta sa suosjećanjem. Kako obični ljudi mogu njegovati više samosuosjećanja u svojim užurbanim dnevnim rutinama kada se osjećaju nesigurno, preopterećeno ili slomljeno?

Umjesto da se kažnjavaju ili osuđuju zato što se osjećaju 'neuspješno', trebali bi se sa suosjećanjem zapitati: 'Što me zapravo toliko boli? Odakle dolaze ovi osjećaji i stanja uma? Jesam li spreman potražiti pomoć?'

Značajan dio svoje medicinske karijere proveli ste radeći s teškim ovisnicima o drogama u zloglasnom centru Vancouvera, što je dovelo do vašeg revolucionarnog uvida: pitanje nikada nije 'zašto ovisnost?', već 'zašto bol?'. Što vas je rad s onima na rubu društva naučio o ljudskoj patnji, a što medicinski fakultet nikada nije mogao?

Naučio me dubokom dostojanstvu, patnji i mogućnostima koje nosi svako ljudsko biće. Shvatio sam da se ljudi prognani na rubove društva ni po čemu bitnom ne razlikuju od vas, mene i svih ostalih.

U knjizi 'U carstvu gladnih duhova' bili ste posve iskreni o svojoj kompulzivnoj ovisnosti o kupovini CD-a s klasičnom glazbom, priznajući da ste potrošili tisuće dolara, prikrili kupnje i lagali svojoj ženi. Zašto društvo tako brzo osuđuje korisnike ilegalnih droga, a društveno prihvatljive ovisnosti, poput kupovine, osobito gomilanja ili izgaranja na poslu, tretiraju se kao benigne, iako proizlaze iz iste unutarnje praznine?

Uvijek je mnogo ugodnije vidjeti mane i grijehe drugih nego preuzimati odgovornost za svoje. Uostalom, tko čini veću štetu: ulični ovisnik o heroinu ili ugledni korporativni direktor ovisan o profitu, čije politike uništavaju okoliš? Nitko to nije sažeo jasnije od Isusa: 'Zašto gledaš trun u oku brata svoga, a brvna u svojem oku ne paziš? Ili kako možeš reći bratu: 'Pusti da ti izvadim trun iz oka', a u tvom je oku brvno? Licemjere, najprije izvadi brvno iz vlastitog oka, pa ćeš onda jasno vidjeti kako izvaditi trun iz bratova.'