Kazališna kritika: Hoerspiel

Zvučno kazalište koje zagovara tišinu

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 03.12.2013 12:47
  • Objavljeno 03.12.2013 u 12:43
  • +38
  • +35

Hoerspiel

Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo

Dok su mediji, a među njima je još uvijek i radio, proteklog vikenda brujali o nadolazećoj katastrofi, utihnutost zagrebačke Kule Lotrščak ponovno je preuzela sasvim druga vrsta tišine. Zapostavljeni izložbeni prostor su, kao i 2007., zauzeli radio entuzijasti kako bi živom scensko-eterskom izvedbom naslova 'Hoerspiel' uživo podsjetili na mogućnosti drugog najstarijeg od novih medija, ujedno i pretposljednjeg kojem su predviđali svijetlu interaktivnu budućnost – starog dobrog, ponegdje još i analognog, radija.

Skupina radijskih zanesenjaka, zaljubljenika u radio i njegove još uvijek neiskorištene mogućnosti, okupila se kako bi sasvim iznenada i izvan fokusa novih ili novijih medija, pokazala kako nekoliko starih trikova i jednostavnih poigravanja ne baš najsuvremenijom tehnologijom i dalje može proizvesti 'katastrofu', barem u komornim uvjetima. Vođeni dramaturginjom i autoricom Pavlicom Bajsić, glazbenici Dino Brazzoduro, Ante Perković i Matija Antolić, violinistica Nina Bajsić i vokalistica Ivana Rushaidat te glumci Sven Medvešek i Jelena Miholjević, uz novinarku i radiodokumentaristicu Ljubicu Letinić i majstora zvuka Ivana Zelića, za okosnicu svojeg rada uzeli su prvu radio dramu katastrofe 'Maremoto' francuskog inženjera ergonomije i klima uređaja Mauricea Vinota alias Gabriela Gerimineta iz 1924. Zaboravljena bizarnost iz povijesti radiofonije važnija je ukoliko se uzme u obzir da ista nije emitirana zbog straha od uznemiravanja slušateljstva i posljedične panike, upravo onakve kakvu je, legenda kaže, proizveo puno poznatiji 'Rat svjetova' Orsona Wellesa samo četrnaest godina kasnije.

Povijesna referenca, međutim, ovdje je tek usputna poveznica između mogućnosti radija kao komunikacijskog sredstva i umjetničkog medija na koje se uslijed svakodnevne upotrebe lako zaboravlja. Od Brechtovih maštanja o dvosmjernoj komunikaciji do današnje brutalno jednosmjerne komercijalizacije, radio kao najjednostavniji i najjeftiniji medij još uvijek jest područje ne samo mogućnosti nego i borbe za čišće i bolje 'slušanje' svijeta. 'Hoerspiel' upravo na tome inzistira, svojim ekskursima u radijsku povijest ili čak i povijest prije radija, samo da bi živa igra radio drame pred publikom dobila smisao koji nadilazi i kazalište i radio kao općeprihvaćene i upravo zato ograničene medije. Ova izvedba, iako bi u ovom slučaju više nego inače bilo točnije govoriti o performansu, zato nije nijedno od spomenutih jer kazalište je upravo onoliko koliko omogućuje minimum resursa, a radio je utoliko što je zvuk proizveden uživo i posredovan električnim signalom, ali samo u krugu nevelikih kaskadnih sala Kule Lotrščak.

Suptilna je to i zaigrana to poruka onim malobrojnima i sve malobrojnijima koji od radija ili kazališta očekuju prosvjetljenje i istinu. Istine je u njoj u tragovima, jednako koliko je bilo i u 'Ratu svjetova', ali su se medijski tek malo ili nimalo osviješteni Amerikanci ipak svojedobno zabarikadirali u podrume čekajući napad Marsijanaca. Današnji slušatelji i gledatelji, koji znaju da slijedi napad 'marijanaca', mogu maštati da se od njega obraniti odlaskom u vlastitu spilju – kutiju sjećanja na dane kad je radio proradio i kad je katastrofa bila tek medijski konstrukt iz čije se nevjerojatne uvjerljivosti lako probuditi. Danas, uz opće medijsko zag(l)ušenje, takvog izlaza nema, što katastrofe samo čini realnijima.

'Hoerspiel', paradoksalno u odnosu na svoju prirodu ali ne i u odnosu na takvo ok(r)uženje, rješenje nudi u tišini, slijedom eseja Zvonimira Bajsića u kojem takozvani otac radiodramskog žanra na ovim prostorima tvrdi da je 'materijal radio drame tišina, kao i njena negacija – čujno'. Krapp Samuela Becketta svoj je život sveo na vrpce, navodno je tako nekako svojih podrug mandata skončao i Nixon, i tu nije kraj popisu onih koji su u snimkama svojih života ili života dugih slušanjem i sjećanjem živjeli ili barem živjeli u iluziji da žive.

Umjesto afektivnog ali nimalo učinkovitog sjećanja koje budi nostalgiju za vremenima kad je bilo bolje, ljepše i sporije, ova kazališna radijska igra ne uspostavlja odnos s prošlošću tako da je glorificira, nego je ponavljanjem poopćuje. Inzistiranjem na historijskom modusu, priznaje nemoć koje su gledatelji/slušatelji ionako svjesni, ali zato ne zagovara život u prošlosti nego barem malo sluha u sadašnjosti. A da bi se čulo ono što je bitno, potrebno je, barem na čas, (i medijski i kazališno) zašutjeti. Ili poslušati 'Igru za slušanje' u nekom sljedećem terminu i odvrtjeti neke privatne trake još koji put.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!