Vrlo je zanimljiva pojava "čovjeka - časopisa", odnosno Željka Belinića, na domaćoj književnoj sceni. Ovaj samozatajni i pomalo misteriozni čovjek na svom Facebook profilu i pripadajućem blogu svakodnevno objavljuje pjesme, kratke priče i prozne ulomke pisaca i spisateljica u regiji. Čovjek-časopis, svojevrsni arheolog suvremene književne scene, jednaku pozornost posvećuje rukopisima poznatih pisaca, kao i onima posve nepoznatih autora i autorica, koji se tek spremaju izdati svoje prvo djelo. Riječ je iznimnom filtru najbolje književnosti s ovih prostora i mjestu na kojemu se mogu pročitati mnoge književne premijere, ili samo raspravljati o književnosti. "č-č" je zasigurno i stalna adresa mnogim urednicima, prevoditeljima, agentima i drugima iz branše koji su neprestano u potrazi za novim imenima na književnoj sceni.

U svom prvom medijskom istupu, Željko Belinić za tportal progovara o projektu "čovjeka-časopisa", mladim autorima i autoricama u regiji i Hrvatskoj, a otkrio nam je i motive zbog kojih svakodnevno - bez ikakve financijske nagrade - sakuplja rukopise poznatih i manje poznatih pisaca i spisateljica te ih zdušno promovira na svojemu vrlo praćenom Facebook profilu, kao i na pripadajućem blogu.

Kako ste i kada došli na ideju formiranja 'čovjeka-časopisa'?

- Dopustite mi, prije svega, da zahvalim tportalu na nominaciji za ovu prestižnu nagradu, kojoj želim da zaživi i postane tradicionalna. Projekt Vizionar godine je divan, velik i značajan za našu malu zemlju. Sama nominacija znači mi kao da sam već osvojio 1268 nagrada. Za razliku od ostalih ljudi u konkurenciji, meni je ovo prva nominacija za išta, i za nju su zaslužni prvenstveno autori koji su ikad i ikako prodefilirali stranicama čovjek-časopisa kao i brojni čitatelji. Bez njih, "č-č" ne bi niti postojao.

Kad mi je u sada već davnoj pretpovijesti sinula ideja o pokretanju nečeg što je bilo preteča današnjeg "č-č", pristupio sam projektu bez fige u džepu, bez ikakvih kalkulacija, i tako je ostalo do danas. Ponekad imam dojam da sam stvorio čudovište jer posjećenosti bloga ne bi se posramili ni neki news portali, a "č-č" se bavi isključivo recentnom i manje recentnom književnom produkcijom, bez skandala i senzacionalnosti. Činjenično je stanje da se sve manje čitaju knjige i papirnati književni časopisi, no za književnost plasiranu na internet nema straha. Čita se sve: i poezija i kratke priče i ulomci iz romana i eseji. Na blogu je također rado čitana i prijevodna književnost, temati (primjerice, književnost koja progovara o suicidu i njegovoj prevenciji), kao i rubrika “dž” (džabe) u kojoj na besplatni download, u suradnji s autorima i izdavačkim kućama, nudim izdane knjige, ali i rukopisna djela.

Zašto vam je, osim na blogu, važno objavljivati autore i autorice i na Facebook profilu?

- I sam sam konzument brojnih tekstualnih internetskih sadržaja. Ako me neki tekst ne privuče svojim naslovom i popratnom najavom, teško da ću u moru vrištećih sadržaja kliknuti na link, čekati par beskrajnih milisekunda da se otvori i pročitati ga. Imajući na umu svu tu užurbanost, nekoncentraciju, umor i bezvoljnost ljudi današnjice, tekstove s bloga prenosim na fejs u integralnom obliku, kao indigo, u dva primjerka, zlu ne trebalo. A i šansa autorima za recepciju, feedback, na taj je način dvostruka. Facebook kao platforma omogućava razmjenu mišljenja u komentarima, što na blogu i nije zaživjelo. Također, ta je društvena mreža idealna za veću vidljivost i dostupnost autora, pogotovo neetabliranih. Zahvaljujući fejsu, pisci se međusobno sprijateljuju, kontaktiraju ih izdavači i drugi ljudi iz branše.

Koliko ste strogi u kriterijima za odabir onoga što želite objaviti na vašim stranicama?

- Nisam prestrog, ali i ne objavljujem baš sve i svašta. Anglist sam i bohemist, imam neku stručnost, da ne kažem potkovanost, i kao takav predispoziciju za elitizam u valorizaciji književnih djela, no pri odabiranju tekstova za objave oslanjam se prvenstveno na vlastiti unutarnji čitateljski glas. Što bih ja kao običan čitatelj volio pročitati, što bi me zamaralo, što oduševilo. Mislim da sam prvenstveno praktičar, logističar, a onda sve ostalo. Počesto ispadnem i vizionar jer neki autori koji su dojučer bili širokopojasno nepoznati već sutra postanu mainstream, slavljeni i hvaljeni. Ne pripisujem si zasluge za to, nego mi je iskreno drago što sam im pripomogao da im put ne bude teži, sporiji i trnovitiji.

Volite li više objavljivati nove rukopise znanih, ili neznanih autora i autorica?

- Sve uvrštene autore podjednako volim i cijenim. Za rubriku “zastupljeni autori” volim reći da je hall of fame. Izvrsno surađujem s izdavačkim kućama širom regije, koje mi šalju knjige u pdf-u i sve popratne materijale. Njima je cilj čim uspješnije i unosnije promoviranje autora i knjiga koje su izdali, dok je meni imperativ pribaviti najfriškiju i najkvalitetniju robu i biti na visini zadatka. Sve to za nula kuna, pardon eura, kako i priliči najboljim stvarima u životu.

Odakle, uopće, crpite ta silna imena mladih autora i autorica? Gdje ih i na koji način pratite? Javljaju li vam se oni s molbom za objavu?

- Tokom godina postojanja projekta stvorila se čovjekčasopisna mreža, nalik mafijaškoj (smijeh). Autori mi se javljaju sami, ali često ih i ja vučem za rukav, osobito one prezauzete ili nesklone promociji, stidljive ili malodušne, a sve u nastojanju da osiguram književne premijere, pretpremijere i ostale ekskluzivitete. Iako je riječ o nezavisnom, no-budget blogu, uređivanju pristupam kao da je posrijedi neki visokobudžetni enciklopedijski megaprojekt. Nema kopipejstanja okolo, inzistiram na prethodnoj neviđenosti i neobjavljivanosti tekstova na internetu, poštujem autorska prava, navodim izvore i konzultiram se s autorima i/ili izdavačima i oko najmanje sitnice.

Kako se osjećate kada neki tekst nije dovoljno dobar za objavu na vašim stranicama, kako to komunicirate prema autoru ili autorici?

- Žalostan sam i nastojim dobronamjerno predložiti izmjene, dorade, posvećeniji pristup napisanom. Književna proizvodnja nije samo božansko nadahnuće nego i mukotrpan rad nakon iscrpljujućeg rada na tekstu, bdijenje nad svakom rečenicom.

Odakle vam energija da, uz svoj svakodnevni posao, još radite i na projektu "čovjeka-časopisa"?

- To se i ja pitam. Trenutno sam gastarbajter u Njemačkoj, koji svaki svoj slobodni trenutak koristi za dogovaranje objava. Ranijih godina, kada sam bio nastavnik na zamjenama u školama, dogovarao sam objave pod velikim odmorima ili u pauzama između ispravljanja kontrolnih zadaća i opsežnih priprema za nastavu. Kao čovjek i kao urednik "čovjek-časopisa" prolazio sam faze oskudice i blagostanja, nezaposlenosti i prezaposlenosti, očaja i ekstatičnosti. Želim vjerovati da će u pedesetoj godini života sve nekako doći na svoje mjesto, postati uravnoteženije.

Maštate li i o tiskanom izdanju "čovjeka-časopisa"?

- Ne. I privatno sam sam sav u elektroničkom, papire sam odavno izbacio iz upotrebe. Književnost bi morala biti dostupna širokom krugu ljudi, a cijene tiskanih izdanja sugeriraju da to baš i nije slučaj. "č-č" je svojevrsni most između papirnatog i elektroničkog. Nastojim za sve čitatelje u besparici ili u financijskim odvaganjima nažicati čim obilatije ulomke. Pa neka uživaju besplatno, a ako ih ulomci zaintrigiraju, neka im ne bude žao odvojiti novac za fizičku knjigu.

Na dnevnoj bazi mnogo komunicirate s mladim spisateljicama i spisateljima… Kakvom opisujete tu generaciju novih glasova u domaćoj književnosti?

- Divim im se. Hrabri su. I mnogi od njih beskrajno talentirani. Međutim, ni pisci moje i starijih generacija još nisu za otpis, čak štoviše neumorno stvaraju vrhunska umjetnička djela. Sve u svemu, možemo biti ponosni na književnost s ovih naših geografskih prostora.

Osim hrvatskih autora i autorica, objavljujete i one iz regije. Uvjereni ste da dijelimo književni, jezični, kulturni prostor?

- Ne samo da sam uvjeren nego to i živim i propovijedam (smijeh). Ostavljam svakom ponaosob da se zapita ima li, bez obzira na aktualne političke i ekonomske eurointegracije, puno više toga zajedničkog s ljudima iz Švedske, Francuske i Malte ili s najbližim slavenskim susjedima. No, da se razumijemo, svesrdno navijam za daljnji proboj hrvatske kulture na svjetsku scenu.

Vi ste svojevrsni arheolog scene, radite beskrajno važan posao, ali niste za to plaćeni, nema vas na budžetima Ministarstva kulture i ne sudjelujete na raznim drugim natječajima za budžetiranje… Zašto? Jeste li razmišljali o tome?

- Hvala na komplimentu, ali više sam rudar nego arheolog. O budžetiranju nikada nisam razmišljao jer smatram da ima puno zaslužnijih i puno potrebitijih pojedinaca od mene. Umjesto toga, svojevremeno sam se poigravao mišlju o monetiziranju bloga, kakvoj-takvoj zaradi od reklama, no kako sam one-man band, shvatio sam da bi bilo nemoguće, uz sve ostale obaveze, simultano vabiti sponzore i kvalitetno uređivati "č-č". U cijeloj toj priči žao mi je što zbog neprofitnosti projekta nisam u mogućnosti isplaćivati honorare za objave. Ako postojanje književnih mecena nije mit i ako ovo čitaju, pozivam ih da slobodno i bez ustručavanja uplate desetak miljuna dolara pa ću ih ravnomjerno rasporediti na tisuću i nekoliko stotina književnika objavljivanih na stranicama "č-č" od pamtivijeka naovamo. Ja ću se zadovoljiti konzervama hrane za moje mačke i pse.

Poruke i pozdravi za kraj?

- Grozim se pozdravljalačkih i zahvaljivalačkih intervjua, ali sada kad sam i sam u poziciji da dajem intervju, beskrupulozno pozdravljam i još jednom od srca zahvaljujem svim autorima zastupljenim na stranicama "čovjek-časopisa" kao i sve one koje će to tek postati. Ne opirite se mom "privođenju" jer "čovjek-časopis" je kao priča o Pokemonima. Kako ono ide, “moraš skupit sve”. Pa ako nitko drugi, neka izvanzemaljci u dalekoj budućnosti čitaju i imaju pregledan i sveobuhvatan uvid u to kakvi smo bili, koga smo voljeli, zbog čega tugovali i što su nam sve bile tematske preokupacije.