TURBOFOLK U HRVATSKOJ

Zbog čega se čudimo popularnosti narodnjaka?

  • Autor: Katarina Luketić
  • Zadnja izmjena 31.12.2014 10:40
  • Objavljeno 31.12.2014 u 10:40
Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj_2D.(3)

Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj_2D.(3)

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Ljevak

Zašto ih (ne) volimo? – pitanje je koje stoji u podnaslovu knjige 'Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj' Alekseja Gotthardija Pavlovskog s kojim se, prije čitanja, sugerira da ravnodušnog odnosa ili kompleksnog mišljenja koje bi uključilo i neke ambivalentnosti prema tim fenomenima nema. Ili voliš ili ne voliš, ili konzumiraš ili promatrački kritiziraš, ili se identificiraš s tom kulturom ili u suprotnosti s njome. Kad se to voliš - ne voliš umontira na naslovnici knjige s bujnim ženskim poprsjem ukrašenim tetovažom 'I ♥ turbofolk', onda je na djelu stereotipno prikazivanje i spektakularizacija teme kakve su već uspostavili ovdašnji mediji s ciljem da pomoću vizualnih neofolk atrakcija prodaju svoj proizvod i privuku publiku

No stanje stvari nije tako jednostavno, pa niti je moguće cijelu narodnjačku/turbofolk kulturu i njezine razne pojavnosti tijekom dugog vremena svesti na jednoznačna određenja, niti se uloga te kulture u društvu može sagledati isključivo sa stajališta sviđanja i konzumiranja, niti su ženske obline i pornografski stil tu bez širih društvenih posljedica, a niti su oni karakteristični samo za turbofolk.

Stvaranje turbofolk proizvoda

Srećom, iza te 'bombastične', klišejizirane naslovnice slijedi četiristotinjak stranica dinamičnog, znanstveno relevantnog i u istraživanjima utemeljenog teksta u kojem se razotkrivaju upravo predrasude prema narodnjacima i turbofolku i nastoji dati slojevit uvid u cijelu jednu kulturu: njezine specifičnosti, načine konzumiranja, utjecaje drugih glazbenih stilova i sl. Zagazivši kao etnolog na, u ovdašnjoj znanosti slabo poznat, narodnjački teren, pa istražujući i analizirajući dobivene rezultate, Gotthardi Pavlovsky se odmiče od nesretne dualnosti i jeftine ikonografije s naslovnice te uspijeva razgrnuti dio predrasuda i postaviti svoju kulturalnu analizu na solidne i široke temelje.

Autor na početku ispravno detektira da su u Hrvatskoj narodnjaci i turbofolk zapravo 'društveni problem', da bi u zaključku ustvrdio da je pitanje: 'zbog čega su narodnjaci/turbofolk popularni u Hrvatskoj' kojim je krenuo u istraživanje zapravo promašeno, jer pravo je pitanje: 'zbog čega se tome čudimo', tj. zašto i oni ne bi imali svoju publiku, kao i bilo koji drugi proizvod popularne kulture, a osobito uzmemo li u obzir njihov povijesni kontinuitet i specifičnosti na ovome prostoru. Takvo nedvosmisleno smještanje narodnjaka/turbofolka u okrilje popularne kulture i njihovo definiranje u odnosu na 'proizvodnju, distribuciju i konzumaciju', na strategije stvaranja, plasiranja i populariziranja nekog kulturnog proizvoda u potrošačkom društvu jesu najvažnije karakteristike ove knjige. Rezultati tako postavljene analitičke baze su, s jedne strane, dobrodošla normalizacija samoga fenomena, razbijanje klišeja i pokušaj smirivanja društvenih napetosti zbog činjenice da glazbu uz koju se stereotipno vežu određenja kao istočnjačko', 'srpsko', 'balkansko', 'primitivno', 'neukusno', 'šund' i sl. sluša velik dio populacije, osobito mlađe.

No inzistiranje na popkulturnoj dimenziji dovodi ponegdje do zanemarivanja društveno-političkog aspekta koji je utjecao na masovnost fenomena te izbjegavanja kritike određenog životnog stila i rodnih uloga koje promiče turbofolk (kao i dio zapadne pop kulture u kojoj se žena rado (samo)predstavlja, rekao bi Bruckner, kao 'fufa'). Na kraju, to dovodi i do marginalizacije estetskih pitanja u knjizi, pa i odricanja mogućnosti uspostave bilo kakvog vrijednosnoga suda prema proizvodima popularne kulture u vremenu nepostojanja velikih naracija, poput onih o umjetničkoj vrijednosti. Zaključci knjige se tako sasvim uklapaju u opću relativizaciju ukusa koja obilježuje našu stvarnost.

Fantomska kritika

Najzanimljiviji i za moguće nove interpretacije najpoticajniji dio knjige čine istraživanja i autentičan materijal koji se sastoji od brojnih iskaza konzumenata te glazbe, izvođača, menadžera, vlasnika klubova i dr., prikupljenih diljem Hrvatske te u Beogradu i Münchenu. Naime, Gotthardi Pavlovsky godinama je zaposlen na Hrvatskoj televiziji, a za potrebe snimanja (još nedovršene) dokumentarne serije o turbofolku/narodnjacima u Hrvatskoj poduzeo je opsežno istraživanje 2005. i 2006. i na temelju te građe nastao je njegov doktorat i potom ova knjiga.

Kazivači u njegovim istraživanjima tako govore o različitim aspektima ove kulture, pa artikuliraju svoje glazbene afinitete, opisuju atmosferu u narodnjačkim klubovima, komentiraju veze kriminala i turbofolka i sl. Većim dijelom riječ je o publici i insajderima te manjim o stručnjacima (glazbenim kritičarima, etnolozima, diskografima, novinarima), a pritom izražene negativne kritike gotovo i nema (autor navodi da nisu mogli naći osobu koja bi dala 'konstruktivnu kritiku'). Ipak, negativna i stereotipna viđenja turbofolka/narodnjaka autor podrazumijeva i od njih polazi i u koncipiranju pitanja kazivačima i u sociološko-kulturološkim uvidima.

Pritom propušta navesti i primjere medijskog diskursa demoniziranja turbofolka i senzacionalističkog reprezentiranja (npr. u HTV-ovim emisijama o ovome fenomenu, poput Latinice, ili u polemikama oko gostovanja srpskih pjevača/ica u Hrvatskoj početkom 2000-tih), pretpostavljajući valjda da je čitatelj u to upućen i da jasno prepoznaje žarišta i sadržaj predrasuda. On tako izdvaja tri tipa argumenta u kritikama turbofolka koje kolaju u javnoj sferi: prvi, to su loše i jeftine pjesme, drugi, to je glazba koju slušaju nasilnici i primitivci i treći, to je srpska glazba, uvezena je s mrskog Istoka i njezini su slušatelji loši domoljubi.

Kontinuitet slušanja narodnjaka

I dok nedovoljno rasvjetljava negativnu kritiku turbofolka/narodnjaka, ovo istraživanje vrlo dobro prikazuje atmosferu i milje takve glazbe, profile konzumenata, utjecaje drugih glazbenih pravaca, načine distribuiranja i populariziranja toga manje-više 'podzemnog' fenomena, koje se u Hrvatskoj ne odvija oficijelnim, mainstream kanalima (za razliku od Srbije). Nakon istraživanja on zaključuje da je 'slušateljstvo te glazbe dobno, rodno, obrazovno i društveno-statusno posve heterogeno' i da većinom konzumira različite tipove glazbe u raznim prilikama.

Književne kritike

Još književnih kritika i recenzija romana i publicistike pronađite na ovom LINKU.

Polazeći nadalje od teza Ivana Čolovića (Divlja književnost) da se novokomponirana narodna glazba razvila iz duge tradicije književnoga folklorizma, Gotthardi Pavlovsky pokazuje kako sličan kontinuitet postoji i u slučaju turbofolka i njegove popularnosti u Hrvatskoj. Naime, odmah nakon formiranja žanra novokomponirane narodne pjesme u Srbiji 1960-ih, u čemu su ključnu ulogu imali radio i gramofon (razvoj diskografske industrije i demokratizacija slušanja), ta glazba postaje popularna i u Hrvatskoj, o čemu svjedoče i kazivači, i tiraže, i posjećenost koncertima, i produkcija ploča. Narodnjaci su tako pripremili teren za turbofolk, pa jedan od ključnih razloga njegove popularnosti od sredine 1990-ih do danas (i u ratno vrijeme) leži upravo u postojanju kontinuiteta i 'odgojenosti' publike na takvom tipu neofolk kulture ('To smo slušali i ranije, to slušamo i sad'). Utjecaj zapadnih popkulturnih obrazaca posljednjih dvadesetak godina – od novih ritmova (dancea, techna, hip hopa) do glamurizacije scene (spotovi, MTV estetika, bogataški atributi) – doveli su, dobro primjećuje autor, do transformacije i modernizacije narodnjaka i njihova srastanja s tendencijama globalne zapadne popularne kulture.

Soundtrack 1990-ih

Ipak, priča o širenju turbofolka u posljednjih dvadesetak godina na prostoru bivše Jugoslavije (a npr. muzički program TV Balkanike potvrđuje da je riječ o danas najsnažnijoj zajedničkoj kulturnoj matrici Balkana) nije sasvim linearna i svediva samo na 'kontinuitet, kao podlogu kulturnih navika i kriterija' ili čisto glazbene 'afinitete konzumenata, u smislu životne, općeljudske potrebe za glazbom', kako autor tvrdi. Naime, bitna dionica priče trebala bi obuhvatiti društveno-politički kontekst, kao i političke manipulacije, masovnu psihologiju i uopće 'strukturu osjećanja' epohe sa svojim 'kultom emotivnosti' koji se konstruira i trži u toj kulturi.

Kako tvrdi niz srpskih autora, od kojih Gotthardi Pavlovsky citira najviše Ivanu Kronju (ne spominje npr. Milenu Dragićević Šešić s knjigom Neofolk kultura iz 1994., niti dragocjene iskaze iz najboljeg doku-serijala o toj temi pod nazivom Sav taj folk u produkciji B92), turbofolk je 1990-ih u Srbiji bio soundtrack Miloševićeva režima, dakle od nacionalističke vlasti podupirana kultura koja je imala svoju društvenu funkciju. U vrijeme dok srpski vojnici i rezervisti odlaze ratovati u Hrvatsku i BiH, u vrijeme sankcija, izolacije i opće društvene retardacije u nacionalizam turbofolk u Srbiji služi kao ispušni ventil, kao eskapistička oaza u kojoj će stanovništvo zaboraviti ratne užase, siromaštvo i političko beznađe. Uspon turbofolka u devedesetima nije slučajan, već je uvjetovan društvenim trenutkom, a dijelom je i izravno politički podupiran (npr. osnivanje TV Pinka).

Važnost društveno-političkog konteksta ovaj autor uvažava kada je riječ o Srbiji, no kada prijeđe na hrvatski teren cijelu temu otpisuje argumentom da turbofolk ovdje nije stimulirala nikakva struktura vlasti. Doista i jest tako, ali to ne znači da turbofolk u Hrvatskoj treba proučavati izdvojeno, u zaštićenoj niši popularne kulture, već se treba uloviti ukoštac sa složenom pričom o specifičnostima ovdašnjega društveno-političkoga polja i koncepta nacionalnoga identiteta usporedo s kojim ili pak unutar kojega (primjer Thompsona) se stvara, proizvodi i konzumira neofolk kultura. Primjer takve dobre kontekstualizacije i kompleksne kulturalne analize je npr. knjiga britanske autorice Catherine Baker 'Zvucigranice: Pop muzika, rat i nacionalizam u Hrvatskoj posle 1991.-e.'

Ukratko, napor Gotthardija Pavlovskog da se dekonstruiraju stereotipi o narodnjacima/turbofolku, uspostave analitički temelji i smireniji diskurs te teze potvrde iskazima s terena doista ima veliku važnost za ovdašnju scenu. Bilo bi dobro da se sada netko zaputi dalje od te etnološko-muzikološke postaje i istraži utjecaje društveno-političkih zračenja na šire polje neofolk kulture.

Aleksej Gotthardi Pavlovsky: Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj: Zašto ih (ne) volimo?, Naklada Ljevak, Zagreb, 2014.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi