INTERVJU: hrvoje sadarić

Zaposlen je u Saboru, radi za SDP i HDZ, a u pauzi piše krvave trilere: 'Političari su ljudi od krvi i mesa, bolje žive anonimci'

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 22.08.2018 09:41
  • Objavljeno 25.04.2018 u 22:10
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Hrvoje Sadarić, diplomirani politolog i službenik u Hrvatskom saboru, prije više od deset godina napisao je scenarij za 'F20', triler o avanturi dvoje mladih koja krene u krivom smjeru. Tekst mu je još onda primijetio i nagradio Arsen Ostojić te ga odlučio snimiti. Film se u kinima očekuje ove jeseni, a Sadarić u intervjuu za tportal govori o tome koliko se smio miješati u redateljski posao, što znači oznaka 'F20' u naslovu i koje bi epizode iz saborskih klupa najradije volio ekranizirati

'Prije dvije godine Arsen Ostojić me nazvao i rekao da je došlo vrijeme da snimamo 'F20' te da su se stvari napokon složile', kaže Hrvoje Sadarić, dobitnik nagrade za scenarij 2007. udruge Ars Septima. Redatelj 'Te divne splitske noći', 'Ničijeg sina' i 'Haliminog puta' Arsen Anton Ostojić osnovao ju je radi promicanja mladih i neafirmiranih scenarista u Hrvatskoj, a priča o mladom paru koji odlazi na ljetovanje koje pođe krivo toliko mu se svidjela da ju je odlučio prenijeti na ekran. 'Iako je prošlo dosta vremena, bilo mu je važno ispričati je', kaže Sadarić i dodaje da u filmu, pored renomiranih imena hrvatskog glumišta Alme Price, Alena Liverića, Mladena Vulića, Ksenije Marinković, Gorana Grgića i Borisa Miholjevića, glavne uloge imaju studenti glume Romina Tonković i Filip Mayer, kojega je publika gledala kao Mikija u serijalu filmova o Koku. Osobito za njih dvoje Hrvoje Sadarić ima posebne riječi hvale, a u intervjuu za tportal govori o tome kako balansira između pisanja i Hrvatskog sabora, u kojemu radi kao službenik, kako mu izgleda tipičan radni dan, preko kojih se scenarija sam učio pisati, kakvu povijesnu seriju trenutno sprema i kakve veze shizofrenija ima s 'F20', koji u kina stiže ove jeseni.

U svijet filma ušli ste kao autsajder, kad je 2007. scenarij za 'F20', priču o mladenačkoj avanturi protkanu višestrukim i brutalnim ubojstvima, pobijedio na natječaju. Kako vam se javila želja da napišete scenarij?

Općenito pišem od srednje škole, a to mi je, uz crtanje stripova, oduvijek bila strast. Kako sam i veliki filmofil koji gleda sve što mi dođe pod ruku, htio sam pokušati filmski ispripovijedati priču. Pritom je ideja bila stvoriti univerzalni film, nešto što odstupa od europske i hrvatske kinematografije, što je prije svega okrenuto publici, kojoj sam htio priuštiti sat i pol zabave u kinu u određenom žanru. Kod nas su ljudi navikli da film ima nadpriču, nadstav, nadporuku, da se bavi teškim socijalnim i političkim temama te da u svakom slučaju pruža dodatnu vrijednost. To itekako može biti sjajno složeno, ali nije za zabavu, a ja sam htio upravo to, film sa zabavnom, zanimljivom pričom koja može biti smještena u Hrvatsku, Francusku, SAD-u i koja se gleda u dahu. Htio sam ponuditi priču o ubojstvu koja je samo to, a ne o ubojstvu u Hrvatskoj, u kojoj je takav i takav bruto društveni proizvod. Tu nepretencioznost u smislu tematike istaknuli su i u žiriju koji me nagradio na natječaju 2007. To i prirodnost u smislu dijaloga i odnosa likova te sve u svemu drugačiji pristup koji odskače od onoga što je uobičajeno kod nas.

Htjeli ste žanrovski film. Zašto psihološki triler?

Odrastao sam na žanrovskoj američkoj kinematografiji, pa mi je bilo nekako prirodno da i sam krenem u tom smjeru. Istovremeno, 'F20' je priča o ubojstvu, a o njima, nažalost, redovito čitamo u crnoj kronici. Kad o tome samo pročitamo, situacija se čini neobjašnjiva, a u pozadini se zapravo kriju različite životne sudbine i cijeli jedan svijet koji nam je apsolutno nepoznat. Htio sam zagrebati ispod površine.

Kako biste ocijenili trenutno stanje što se tiče scenarija u Hrvatskoj?

Nije da nemamo dobrih scenarija. Čak je i HBO, kad je u jednom trenu raspisao natječaj za seriju po hrvatskom scenariju, rekao da je pristiglo jako puno kvalitetnih i da zaista imamo kreative oko sebe. Samo, uvijek je tu pitanje sredstava, čime sve to financirati. Ako idete preko HAVC-a, obično se traži da scenarij ima tu dodatnu vrijednost koju sam spomenuo, da na neki način bude i dokument vremena. Ne mora dakle zadovoljiti samo scenarističku kvalitetu, već se baviti nečim što hrvatskoj kulturi treba u određenom trenu, bilo da se radi o Domovinskom ratu, bilo o socijalnoj situaciji. To automatski jako sužava manevarski prostor za scenarije koji su žanrovski možda dobre komedije, dobri horori za koje nema novca. Volio bih da ima više šarolikosti, da filmovi kakve danas imamo budu samo dio lepeze naše kinematografije, a ne da prolaze samo oni koji imaju i 'dodatnu priču'. Trebaju nam filmovi koji su sami po sebi dobre priče, poput 'Gorana' Nevija Marasovića ili 'Ti mene nosiš' Ivone Juke. Tu su i 'Fine mrtve djevojke' Dalibora Matanića, a dragulji naše kinematografije po meni su filmovi Arsena A. Ostojića 'Ta divna splitska noć' te filmovi Lukasa Nole 'Dok nitko ne gleda' i 'Rusko meso', koji su domaći rani pokušaji amerikanizacije i izlaska u žanrovske filmove za publiku.

Spomenuli ste HAVC. Što mislite o njegovoj ulozi u hrvatskoj kinematografiji, ranije i sada?

Čini mi se da je HAVC u svom radu ograničen relativno malim sredstvima koja treba podijeliti i djelomice uvjetovan dnevnopolitičkom i društvenom situacijom. Treba u svakom slučaju razmotriti način odlučivanja o tome tko dobiva novac, odnosno tko odlučuje koje filmove financirati. Svakako bi to trebao biti širi tim ljudi od onog kakvog sada imamo u HAVC-u. Uz to, sama količina sredstava je problematična. Ako želite snažnu produkciju, budžet za jedan hrvatski film iznosi barem pet milijuna kuna, a donja granica je, mislim, tri milijuna. Pitanje je što postižete kad nekome date milijun. Pristaju li onda redatelji i produkcijski tim na kompromise koji na koncu rezultiraju lošijim filmom te time potvrđuju ono što javnost nažalost misli - da hrvatski filmovi loše izgledaju, da nemaju lijepe kamere. Da, jer nema novca.

  • +4
  • +1

Hrvoje Sadarić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Što bi po vama bilo rješenje?

Trebalo bi iznaći nove načine financiranja filmova u Hrvatskoj. Priča s HAVC-om također odražava manjak poduzetničke klime kod nas. Budući da se 90 posto filmova većinski oslanja na njega što se financiranja tiče, uopće nisu motivirani na zaradu od publike, pa scenaristi, redatelji i producenti postaju kulturni autisti koji rade za sebe, eventualno za nagrade na festivalima. Ne očekuju povrat sredstava od kinodistribucije i prihvaćaju tu klimu da hrvatski film jednostavno ne može biti gledan u kinu. Tu paradigmu bih rado probio. Zašto hrvatski film ne bi mogao privući 100.000 ljudi u kino? Ne mora pobijediti na umjetničkom festivalu, ali može zabaviti. Da su i kod nas, kao u Americi, primorani raditi filmove koji će zaraditi od prodaje kinoulaznica, onda bi i scenaristi i redatelji bili za varijante koje će privući pažnju. Ovako žele privući HAVC, dati im neku nadtemu, poseban društveni kontekst i opravdati financiranje. Kad vam netko plati unaprijed, nema motiva za dalje. Zato se tu malo radi i na promociji filmova. Nemamo teaser trailera, recimo, koji su u Americi znanost i umjetnost po sebi i koji stvaraju hype, interes na društvenim mrežama u koje također ovdje ne ulažemo. Nemamo baš ni klasičnih trailera, radije neki presjek onoga što je u filmu. Iznimke su primjeri poput 'ZG80' koji pokazuju da se ljudi odazovu u kina kad je promocija dobra. I 'Goran' je imao dobar trailer. 'Zvizdan', s druge strane, posjećenost duguje uspjehu na međunarodnim festivalima, što je funkcioniralo kao pozitivna reklama za film. Mislim da bi bilo dobro uvesti i takozvani 10-minutni pitch autora prilikom natječaja pred povjerenicima kako bi jasnije prezentirali svoj projekt dramaturški i vizualno jer recenzije povjerenika često kreću od krivih premisa i subjektivnog pogleda kako bi oni sami obradili tu temu.

Kakvi su uvjeti obrazovanja za pisanje scenarija kod nas i kako ste se vi učili?

Osim na Akademiji dramskih umjetnosti, za koju ovih dana čitam da ima problema s financiranjem i razvijanjem programa, nema baš izbora. Ni oni, primjerice, nemaju glumu pred filmskim kamerama kao predmet prve dvije godine faksa. Tek se kasnije uvodi. Kao država smo jednostavno okrenuti kazalištu, što je u redu, ali ne smijemo zanemariti ni film. Ako želimo da postane perjanica naše kulture, onda država treba stati iza njega, počevši od obrazovnog sustava. Osobno sam prije desetak godina bio na radionici Palunko Hrvatskog filmskog saveza, koja je išla u sklopu Zagreb Film Festivala. U pitanju je bila radionica pisanja scenarija za kratkometražni igrani film koja traje tjedan, dva i ako napišeš scenarij za to vrijeme, oslobođen si plaćanja kotizacije. Bilo mi je to veliko iskustvo koje mi je pomoglo da dobijem uvid i da si koncipiram stvari za dalje, ali osim toga, moja edukacija za scenarista svodila se na čitanje stranih, najviše američkih scenarija na internetu. Čitao bih, recimo, scenarij za 'Pakleni šund' i istovremeno gledao film, kako bih zamijetio svaku uputu koja postoji. Kako sam se obrazovao na tom materijalu, i moj je scenarij napisan u američkoj formi, prema američkim zakonitostima i tek za vrijeme snimanja 'F20' shvatio sam koja sve odstupanja postoje u odnosu na hrvatske modele pisanja scenarija.

  • +7
  • +4

F20

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: N.N.

Koja odstupanja?

Hrvatski su scenaristi više verzirani za kazalište, što znači da se dramaturgija koja se prikazuje scenarijem prvenstveno odnosi na ono što je vani. Vrlo je malo scenarističkih uputa redatelju koje prenose viziju scenarista kako nešto prikazati. Zna se da je redatelj tu da odredi koncepciju snimanja, ali scenarist može sugerirati, primjerice, krupni plan u nekoj sceni jer je to važno za posljednji efekt. U većini slučajeva scenografiji i sugestiji kamere daje se malo važnosti. Ona se većinom na set postavlja vrlo dokumentaristički i ostaje vam pratiti odnose glumaca. S druge strane, tu je jezik. Kad biste na cesti zaustavili desetero ljudi i pitali ih o hrvatskom filmu, vjerujem da bi ih devet spomenulo neuvjerljiv dijalog. Vrlo je teško učiti razgovarati sam sa sobom dok pišete, to sigurno, ali poanta je da nema mjesta za gramatiku. Morate govoriti kolokvijalno i gramatički netočno. Zato bi u scenarijima hrvatskim glumcima trebalo davati mnogo uputa jer je jezik pun slojeva. Na papiru nešto može zvučati simpatično, ali ako se izgovori na određeni način, postaje uvredom. I obrnuto. Zato ste primorani pisati didaskalije jer želite pojasniti način razmišljanja ljudi u trenutku kad nešto izgovaraju. U scenariju to može djelovati pretrpano, ali je neophodno radi bogatstva jezika. Tu i glumci imaju problem jer se moraju izvući iz kazališnog načina interpretacije, koji traži jaču dikciju, jasnoću i glasnoću te prijeći na filmski govor. To je veliki problem hrvatskog filma jer ako ubacite neki pretenciozni izgovor ili izraz, kojima u svakodnevnom govoru nema mjesta, onda automatski gubite na autentičnosti.

Koji su vas osobno scenariji najviše inspirirali u pisanju vašeg?

Prvotni opus M. Nighta Shyamalana najviše mi odgovara po senzibilitetu i njegovi 'Šesto čulo', 'Nesalomljivi', 'Zaselak' te 'Misteriozni znakovi' imaju posebno mjesto u mojoj kolekciji. Od novijih me oduševio scenarij za 'Tri plakata izvan grada', ali i za 'Ja, Tonyja', u kojem je očit utjecaj scenarista. Priču o Tonyji Harding svi već znaju, ali ju je Steven Rogers napisao na jako originalan način. Općenito mi odgovaraju scenariji koji nude neki novi pristup i od gledatelja traže veći angažman.

U vašem 'F20' naslov ima dvostruko značenje. Ime je lika u video igri koju igra, ali je i termin iz psihijatrije. Kako ste se zainteresirali za temu iz toga područja?

'F20' je šifra za određenu dijagnozu, a u globalu označava depersonalizaciju ličnosti jer, dakako, osoba koja to radi što radi naš glavni junak u filmu mora biti depersonalizirana, i ne shvaća određene socijalne kontekste. Nisam htio previše zalaziti u medicinsku terminologiju jer šifra F20 označava cijeli spektar psihičkih problema, a u slučaju filma shizofrenija nije isključiv uzrok nasilne situacije. Naslov se, osim toga, odnosi na scenarij koji je napisan pomalo shizofreno u smislu da pripovijedanje nije linearno, već sa skokovima kroz vremenski period, koji nude prikaz likova i u pozitivnom i u negativnom ozračju. Također, kako je spomenuto, skraćenica 'F20' označava službeno ime glavnog lika u video igri koju on strastveno igra: 'F' dolazi od Filip, a 20 je nivo do kojeg je došao.

Plakat filma F20

Plakat filma F20

Izvor: Promo fotografije / Autor: N.N.

S obzirom da su mentalne bolesti uopće prilično teška, a često i neshvaćena ili površno shvaćena tema, kako ste se i koliko pripremali za njenu obradu?

Dosta sam istraživao, ali nije mi bila namjera problematizirati shizofreniju ili pak društveno prihvaćanje bolesnika koji pate od nje. U filmu se čak ne dovodi u pitanje ni struka, nego se jednostavno opisuje situacija koja je eskalirala više nego što je to potrebno baš zato što pacijent nije slušao savjete svog liječnika. Prilikom snimanja konzultirali smo se sa stručnjacima iz Psihijatrijske bolnice Vrapče, koji inače surađuju s Akademijom dramske umjetnosti, a kad smo snimali scene u Klinici za psihijatriju u Kliničkoj bolnici Dubrava, liječnicima smo dali scenarij na uvid kako bismo ih uvjerili da nije u pitanju stvaranje bilo kakve kontroverze oko struke.

Scenarij ste napisali prije deset godina. Govori li se o mentalnim bolestima danas više i kvalitetnije u Hrvatskoj?

Da jer sazrijevamo kao društvo i sve se više priključujemo trendovima na Zapadu, na kojem je normalno da svaki funkcionalni pojedinac ima psihijatra, dapače. Čisto radi borbe, suočavanja s dnevnim stresom. Postaje jasno da smo svi na neki način bolesni pa psihički problemi nisu više bauk kao ranije. Mada, dakako, u manje obrazovanim sredinama opstaje stigmatizacija.

Što se tiče filmova, koji je po vama najbolje obradio temu mentalnih bolesti ili, konkretno, shizofrenije?

Na prvu mi pada na pamet 'Genijalni um' Rona Howarda, biografski film iz 2001. o Johnu Nashu, dobitniku Nobela za ekonomiju koji je bolovao od paranoidne shizofrenije. Mislim da je tu odlično prikazan odnos postupnog prihvaćanja alternativnog svijeta koji postoji oko pacijenta i to da se s dijagnozom, neovisno o lijekovima, svatko nosi drugačije, koristeći se specifičnim alatima za borbu sa svojom stvarnošću.

Kad je u pitanju 'F20', koliko vas je Arsen Ostojić uključio u produkciju?

Arsen Ostojić je onaj tip redatelja koji jako uvažava mišljenja ekipe pa sam kao scenarist od prvog dana bio s njim na setu i konzultirali smo se oko većine stvari. Bilo mu je u interesu da film što vjernije odražava ono što sam zamislio pa sam sudjelovao i u montaži i u izboru muzike i sve u svemu imao više pristupa nego što scenaristi inače imaju. Vidio sam cijeli proces od početka do kraja i puno naučio. Kad sam počeo s 15 godina pisati prve pričice, nisam ni sanjao da će doći do toga da ću za koji mjesec sjediti u kinu i gledati vlastiti film. Zaista je to ispunjenje najvećeg životnog sna.

Što vam inače predstavljaju odlasci u kino, što idete gledati?

Uhvatim se da idem s djecom na 'Wonder Woman' i slične spektakle, a da doma gledam ono za svoj gušt, u zadnje vrijeme prije svega TV serije. To je dio trenda koji je zahvatio sve, pa i Hollywood, koji je prošle godine imao gubitak od milijardu i 700 milijuna dolara jer su serije počele jesti kinopubliku. Gledatelji se sele na HBO i Netflix, a u kina idu klinci željni zabave uz 'Avengerse', 'Tomb Rider' i slično. Kad se samo sjetim da je prije 30 godina jako gledan film u kinima bio 'Kramer protiv Kramera', obiteljska drama o razvodu... Vremena su se od tada mnogo promijenila. Daleko od toga da drame ne zaslužuju svoje mjesto u kinu, ali se zaokretu stvari moramo prilagoditi. Žao mi je što se u svemu tome HRT još više ne angažira. Uveli su hrvatski film četvrtkom pa su prikazali 'Trampolin' i 'Ljudožder vegetarijanac', što je odlično. Takvih inicijativa trebamo više. Imamo, uz to, fenomenalne kratke filmove u Hrvatskoj, koji bi se trebali redovito puštati na HRT-u. I to ne samo dobri, već svi, da se vidi čime raspolažemo. Kao pretplatnik ne bih imao ništa protiv toga na programu.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Po struci ste politolog, a po zanimanju saborski službenik. Otkad radite u Saboru?

Od 2002. Počeo sam u službi za odnose s građanima, zatim sam radio u redakciji Sabora, uređivao web stranicu, a potom prešao u Ured za međunarodne i europske poslove, u kojem sam i danas. U periodu od 2012. do 2016. bio sam na posudbi u Vladi, kao pomoćnik ministrice socijalne politike i mladih Milanke Opačić, te sam sudjelovao u izradi Zakona o socijalnoj skrbi, Obiteljskog zakona i uvođenja zajamčene minimalne naknade. U Uredu za međunarodne i europske poslove radim kao tajnik nekoliko izaslanstava Sabora. Za zastupnike koji su izaslanici održavam kontakte s međunarodnim institucijama, pripremam i osiguravam njihova sudjelovanja na međunarodnim skupovima, pripremam ih za nastupe i aktivnosti.

Kako je došlo do prelaska u Vladu od 2012. do 2016.?

Od 2007. do 2012. bio sam glasnogovornik Državnog izbornog povjerenstva, na posudbi kad bi bili parlamentarni ili predsjednički poslovi. Kad je na vlast došla vlada Zorana Milanovića, tražili su da se u ministarstva uključe ljudi s iskustvom u odnosima s javnošću, radi bolje komunikacije s građanima. Tako sam dobio poziv u Ministarstvo socijalne politike, a kako sam kao glasnogovornik u roku godinu dana ušao u tematiku, dobio sam ponudu da postanem načelnik uprave. Sve je to bilo apsolutno nestranački. Počeo sam u službi za građane Hrvatskog sabora, pisao sam govore zastupnicima i s ljevice i s desnice jer mi je to struka, a i u SDP-u sam završio kao profesionalac. Sada pak radim i za zastupnike SDP-a i HDZ-a, a bavim se njihovim međunarodnim aktivnostima.

Kad biste pisali scenarij na temu Sabora, čime biste se najradije pozabavili?

Nisam siguran da bih se usudio pisati išta dok sam državni službenik kojeg vezuje etički kodeks, ali čini mi se da bi bilo zanimljivo pokazati parlamentarne zastupnike i dužnosnike s druge strane zavjese, kao ljude od krvi i mesa u svakodnevnom radu. U javnosti postoji loša slika o političarima kao ljudima koji nemaju razumijevanja za građane, a kad uđete unutra, vidite da je situacija posve drugačija i da su oni koji u Hrvatskoj najbolje žive oni za koje praktički ni ne znamo. Rado bih ponudio takvu demistifikaciju, a vjerujem da bi i zastupnicima odgovarala jer bi ih prikazala u drugačijem, ljudskijem svjetlu. Tu opet dolazimo na pitanje tko bi htio financirati takav film i što bi se njime htjelo poručiti. Nekad je bitno samo ispričati priču, nije nužno nekoga prozvati ili osuditi.

Što kolege i kolegice u Saboru kažu na vaš film?

Vesele se i sigurno dolaze u kino. Imam veliku podršku općenito u ovome zasad tek hobiju, koji bi danas-sutra možda mogao postati i karijera. Teško je stizati oboje odjednom jer za bilo kakav umjetnički izričaj trebate dokolicu i slobodno vrijeme koje je uz redovan posao teško naći.

Kako sad stojite s pisanjem i jesu li na pomolu neki novi filmski projekti?

Kad se sa snimanjem filma 2016. sve zakotrljao i kako sam ušao u svijet filma te stekao kontakte, uspio sam posložiti nekoliko projekata koji su sada u pretprodukcijskoj fazi. Trenutno se pokušavaju stvoriti uvjeti za snimanje kriminalističke serije 'Profesor', žanrovske priče o serijskom ubojici u Zagrebu. U sličnoj je fazi i povijesna serija 'Operacija Feniks' o događajima iz davne 1972. godine. U pripremi je još jedna serija, 'Hardkor', smještena u zagrebačko kriminalno podzemlje, a dogovaram i dva američka projekta, od kojih je jedan baš pravi horor po pravilima žanra, za mene, ali prije svega za publiku.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!