INTERVJU: MIRKO ILIĆ

'Fascinantno mi je to da se govori o jednoj fotografiji dok ljudi ne dobivaju plaće'

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 19.03.2018 12:15
  • Objavljeno 19.03.2018 u 10:15
Mirko Ilić

Mirko Ilić

Izvor: Pixsell / Autor: Igor Kralj/PIXSELL

Svjetski poznat grafički dizajner i ilustrator Mirko Ilić u intervjuu za tportal govori o svojoj novoj knjizi koja se bavi golotinjom u grafičkom dizajnu, objašnjava zašto ju je bilo prijeko potrebno izdati, kao i koji su se sve hrvatski autori našli u njoj. Osvrnuo se i na problem cenzure umjetnika i umjetnosti, dotičući se i nedavnog slučaja u Osijeku zbog fotografije naslovljene 'Pičkin dim', a rekao je nešto i o vizualizaciji spomenute fraze

Mirko Ilić rođen je u Bijeljini 1956., a danas zavidnu međunarodnu karijeru grafičkog dizajnera i ilustratora počeo je sredinom sedamdesetih u Zagrebu, u kojem je radio u tjedniku Polet. U Jugoslaviji je bio i jedan od pokretača kultne grupe stripaša Novi kvadrat, a radio je i omote za albume brojnih grupa, poput Azre, Bijelog dugmeta i Prljavog kazališta, kao i plakat za film 'Ko to tamo peva'. U New York se preselio sredinom osamdesetih te vrlo brzo počeo surađivati s Miltonom Glaserom, autorom loga I❤NY, zatim i s Timeom, New York Timesom i Wall Street Journalom. Vlastitu je tvrtku za grafički dizajn i 3D animaciju, Mirko Ilić Corp, osnovao 1999.

Nakon velikog uspjeha s knjigom 'Presenting Shakespeare: 1,100 Posters from Around the World', u kojoj je s američkim art direktorom Stevenom Hellerom 2015. na jednom mjestu skupio plakate za Shakespeareove predstave diljem svijeta, s kolegom se ponovno upustio u istraživanje. Ovaj put zanimalo ih je na koje se sve načine golo ljudsko tijelo koristi, odnosno prikazuje u grafičkom dizajnu, a rezultat je provokativni zbornik radova 'Head to Toe: The Nude in Graphic Design' (Od glave do pete: Akt u grafičkom dizajnu), koji u izdanju čuvenog njujorškog Rizzolija izlazi početkom travnja.

Što vas je potaknulo na istraživanje teme golotinje u dizajnu?

Uvijek pokušavam napraviti knjigu o nečemu o čemu knjiga još nije napravljena. O aktu u umjetnosti, u crtežu, slikarstvu i kiparstvu postoji gomila knjiga, ali niti jedna o aktu u grafičkom dizajnu, što me, kada sam to shvatio, jako iznenadilo. Dijelom se to može objasniti tim neobičnim američkim odnosom prema golotinji. Ovakve knjige, koje su namijenjene i studentima, ne mogu se naći u bibliotekama, ne zato što je to zabranjeno, nego što jednostavno vrijedi taj stav kako nije zgodno da djeca to gledaju. Izdavači to prešutno pravilo dobro znaju pa se baš i ne utrkuju da objavljuju ovakve stvari. Znajući to, obratio sam se Rizzoliju, kao vjerojatno pravoj firmi za taj pothvat. Kad su rekli da može, s Hellerom sam odlučio složiti knjigu za koju sam već imao dosta materijala. Inače stalno skupljam nešto, stvari za koje mi se čini da bi mogle izraziti neki trend ili širu temu. Računalo mi je puno takvih foldera. Imam tu dosta toga za još budućih pet-šest knjiga.

  • +17
  • +14

Head to Toe: The Nude in Graphic Design

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Rizzoli

Koliko ste radova izabrali za 'Head to Toe' i kojim ste se kriterijima vodili u odabiru?

Uključeni su dizajneri, ilustratori, fotografi i art direktori iz cijelog svijeta, s time da, nažalost, ima nešto manje radova iz arapskih zemalja jer je u njima zabranjen prikaz golotinje. Ostali su svi zastupljeni i ukupno je tu više od 750 radova nastalih u posljednjih tridesetak godina, uz pokoji još i stariji. Kako dosad nije bilo knjige na ovu temu, ideja je bila ponuditi neku vrstu kataloga koji će zaista predstaviti praksu prikaza golog tijela u grafičkom dizajnu, oglašavanju i tipografiji. Zato je tako puno radova, a u finalnom izboru vodili smo se time da su još uvijek relevantni i zanimljivi. Nisu svi briljantni, ali mislimo da ih je trebalo registrirati jer pokazuju određene trendove.

Tko se od hrvatskih autora našao među odabranima?

Jako ih je puno: Boris Bućan, Vanja Cuculić, Marko Šesnić i Goran Turković, Boris Ljubičić, Iva Babaja, Dejan Kršić, Davor Bruketa i Nikola Žinić, Nedjeljko Špoljar, Sanja Bachrach i Mario Krištofić, Karlo Kazinoti i brojni drugi.

Jeste li primijetili da se nečim izdvajaju od ostalih uvrštenih radova te postoji li neki hrvatski 'štih' u bavljenju ovom temom?

Uvijek kažem da je hrvatski dizajn općenito veoma sofisticiran, pa tako i ovaj koji se bavi prikazom golotinje. Dosta primjera radova koje smo odabrali za knjigu zapravo su plakati za teatar. U većini slučajeva, a ako ne to, onda opet nešto što je povezano s kulturnim institucijama i kulturom.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Rizzoli

Koje biste zaključke općenito o praksi korištenja akta u grafičkom dizajnu mogli izvući?

Uz lice čovjeka, ljudsko tijelo najprisutnija je pojava u umjetnosti. To je tako bilo i uvijek će biti, stoga je sasvim normalno da ga se pronalazi i u dizajnu i to puno više nego što ljudi misle ili primjećuju da ga ima. Tako već krajem 19. stoljeća na plakatima za bicikle imamo gole žene. Znalo se da to privlači pažnju. Oglašavanje i danas koristi puno golotinje iako to više nije politički korektno. Ono što je meni najzanimljivije jest to koliko se golotinje pojavljuje u dizajnu povezanim sa socijalnim ciljevima. Udruga za zaštitu životinja PETA, primjerice, na svojim vizualima uvijek ima gole ljude. Većina oglašavanja ili propagandnih materijala udruga koje se bore protiv AIDS-a također vrlo često koristi gola tijela, slično i inicijative protiv raka dojke. Ogromna je količina toga, a osobito izvan Amerike, najviše u Europi, prije svega u Poljskoj, u kojoj se najčešće mogu vidjeti na kazališnim i filmskim plakatima.

Jesu li vas se neki primjerci posebno dojmili?

Inače izbjegavam izdvajati bilo koga jer su mi zaista svi dragi i to nije politika. Osobito kad uzmem u obzir to da mnogo tih autora poznajem i da sam na ovoj knjizi radio jako puno te da sam za svaki rad morao dobiti dozvolu za korištenje. U početku je to bilo više od tisuću njih s kojima sam kontaktirao jer moram dobiti odobrenje za sve, bez obzira hoću li to kasnije uvrstiti u knjigu. Procedura je potrajala sigurno preko godinu dana, a još sam u isto vrijeme pripremao prošireno izdanje knjige 'The Design of Dissent: Socially and Politically Driven Graphics' s Miltonom Glaserom. Sve u svemu, imao sam dosta posla, ali isplatilo se. U slučaju 'Head to Toe' osobito mi je drago što sam uspio dobiti radove Anthona Beekea, starijeg gospodina koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća izvodio prava mala čuda, te Tadanorija Yokooa, koji je najveći živući japanski dizajner i čiji sam obožavatelj.

U knjizi navodite kako nemate namjeru izvoditi sociološku, antropološku ili bilo kakvu znanstvenu analizu toga gdje je, kada i zašto golotinja u grafičkom dizajnu i u umjetnosti primjerena ili ne. Gdje tu osobno povlačite granicu, odnosno što kod vas čini razliku između ukusa i neukusa u prikazivanju golog tijela?

Zapravo nemam neku zacrtanu granicu. Sve ovisi o tome što je to i za koga je, odnosno tko je publika. Ima predivan primjer za to, Tomi Ungerer, nevjerojatan ilustrator koji potpisuje brojne dječje knjige, ali i vrlo seksualne crteže u nekim drugim svojim djelima. Jednom je zgodom u Americi promovirao neku dječju knjigu i kad je došao red na pitanja, žena iz publike se digla i pitala ga kako može sjediti i govoriti o djeci dok istovremeno radi sve one 'seksualne knjige'. Ungerer se okrenuo i pitao: 'A, gospođo, znate li vi kako mi dobivamo djecu?' Dakle, da, naravno da su neke stvari nepodobne za djecu, da su neke podobnije ako osoba ima 20 i da su možda još podobnije ako ima 40. Ali zato i kažem da morate znati tko vam je publika. Jedna od najdramatičnijih i najpoznatijih propagandnih slika protiv rata vjerojatno je Picassova 'Guernica'. Zamislite da ju on danas nudi u spomen nekih žrtava rata. Pa u Hrvatskoj bi ga odbili jer em su svi ružni, em je tamo neka žena s golom dojkom, em konj kojemu se vidi pimpek. Ne bi Picasso prošao. Ali čemu govoriti o umjetnosti kad na stranicama svih vodećih novina redovito sa strane imate gole žene. To je valjda u redu. Isto kao što je u redu i 'Veliki brat' koji mi je pak najveća pornografija. Voajerstvo u udarnom terminu.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Rizzoli

Jeste li prilikom istraživanja za knjigu primijetili neke razlike u prikazu muškog i ženskog tijela u grafičkom dizajnu?

I tu se, kao i u čitavoj umjetnosti nakon renesanse, gola žena pojavljuje više nego goli muškarac. U umjetnosti je to dijelom bilo zato što su većinom slikari muškarci, a većinu ih zanimaju žene. Ali drugim dijelom, što je vrlo važno, to je zato što kad prikazujete golog muškarca, onda mu se mora vidjeti penis, a ako se vidi, autoru je uvijek frka je li taj tamo veći od njegovog. Netko će pogledati i reći - 'pa nisi ti baš nekaj'. Radije onda da nema mogućnosti usporedbe, tzv. komparativne anatomije. Zato i dizajn izbjegava gole muškarce, ali to su sve pitanja trendova. Tko zna, možda uskoro žene počnu raditi više dizajna s muškim obnaženim tijelima.

Kakvi vam se danas čine trendovi što se tiče cenzure umjetnika i umjetnosti?

Danas je najveći problem to što su nekreativni ljudi došli u priliku da napokon kažnjavaju kreativce kojima oduvijek zavide, pa je zaista svatko kritičar sposoban ocijeniti je li nešto, kako kažu, podobno ili nije. A svaka cenzura umjetnosti pokazuje zapravo osnovno neznanje u vezi toga kako umjetnost funkcionira u društvu i životu. Oduvijek je bilo tih grupa koje su pokušavale biti čedne i nametnuti čednost, što je meni smiješno.

Jeste li čuli za slučaj u Osijeku, u kojem bi ravnateljica Muzeja likovnih umjetnosti mogla ostati bez posla jer je prije nekoliko mjeseci na jednoj grupnoj izložbi izložila fotografiju naziva 'Pičkin dim', na kojoj autorica vizualizira taj poznati izraz?

Čuo sam i pretužno je da bi takvo nešto moglo biti povodom za otkaz. Kvaliteta spomenutog rada u svemu tome nije ni bitna, važno je jedino da rad nije pornografski, što nije. Sama fraza je dosta vulgarna i kretenska, ali umjetnica se imala pravo poigrati njome, isto kao što se kreativna osoba ima pravo igrati bilo čime. Stvar je u tome što cijela Hrvatska upotrebljava taj izraz, ali odjednom on postaje problem kad se fotografira. E, onda ne može. Možda da moralne vertikale za početak prestanu uopće upotrebljavati tu frazu koju i sami svaki put sebi vizualiziraju kad ju izgovore umjesto da se brinu oko toga kako ju je neki umjetnik vizualizirao. Očito i ovaj primjer pokazuje onu staru da slika vrijedi tisuću riječi. Dok se samo govorilo, nikoga izraz nije posebno dirao, ali čim se pojavio kao slika, nastala je cijela hajka.

Mirko Ilić na Festivalu tolerancije u Zagrebu 2013.

Mirko Ilić na Festivalu tolerancije u Zagrebu 2013.

Izvor: Pixsell / Autor: Igor Kralj/PIXSELL

Kako ocjenjujete općenito slobodu izražavanja umjetnika u Hrvatskoj?

Ne želim previše govoriti o Hrvatskoj jer ne živim u njoj, ali vodeći se samo ovim primjerom iz Osijeka, mogu reći da ako ravnateljica muzeja treba dobiti otkaz zbog jedne fotografije, onda isto tako treba isprazniti cijeli Sabor jer imam neki osjećaj da su svi oni tamo napravili puno gore stvari nego ona. Dakle ako se smatra da je ona donijela krivu procjenu i stavila pogrešan rad na izložbu, mada nije njeno da cenzurira radove, i da zato treba napustiti svoj položaj, onda na Gornji grad treba poslati autobuse i razvesti ljude kući, sve njih. Fascinantno mi je to da se govori o jednoj fotografiji dok ljudi ne dobivaju plaće. U široj priči ovakvi su slučajevi samo bacanje prašine u oči. Ujedno je to pokazatelj društvenih normi. Nešto što je sad vulgarno sutra možda neće biti ili možda još jučer nije bilo takvo. Veliko pitanje u svemu tome jest treba li gurati umjetnost da prati lokalne trenutačne trendove. Nisam baš siguran.

Ima li među domaćim umjetnicima netko tko vas se dojmio zbog hrabrosti u izrazu?

Hrvatski su umjetnici hrabri samim time što žele biti umjetnici. Još uvijek to zvuči dobro, ali financijski više nije lijepo zanimanje. Zato i viđam sve više hrvatskih umjetnika izvan Hrvatske, što je po meni dobro jer pokazuje da vrlo brzo mladi shvate kako se moraju micati dalje da bi nešto napravili. Samo, dakako, što će samoj Hrvatskoj svi oni jednog dana nedostajati na ovaj ili onaj način. Evo, upravo sada gledam u crtež Davora Vrankića, koji je ovih dana u New Yorku jer ima grupnu izložbu. On je, recimo, nevjerojatan i radovi mu se nalaze u vodećim muzejima diljem svijeta. E, sad, bilo bi zanimljivo provjeriti koliko Davora ima po svijetu, a koliko ga je po muzejima u Hrvatskoj.

Koliko je slobode za umjetnike bilo u Hrvatskoj dok ste vi radili u njoj?

I tadašnja komunistička Jugoslavija bila je puna tabua i puno se toga nije moglo, ali se lukavstvom moglo zaobići mnoge zabrane. Čini mi se da je bilo nešto jednostavnije i umjetnici su nekako ipak imali svoj prostor. U Hrvatskog toga više nema. Sad svi imaju pravo na cenzuru, a stanje je malo više zbunjujuće. Demokracija je uvijek bila malo konfuzna, što mislim u pozitivnom smislu riječi. Dosta je pitanja otvoreno. Recimo, u Americi su nedavno htjeli skloniti neke slike iz muzeja jer su nepodobne ili je pak sam autor danas nepodoban. Čitao sam biografiju Leonarda da Vincija, kojeg su s dvadesetak godina dva puta uhitili u Italiji jer su ga uhvatili prilikom seksa s 14-godišnjim dječakom. Znači li to da sva njegova djela treba povaditi iz muzeja? Ili Caravaggio, koji je ubio čovjeka, bio za to okrivljen i morao bježati? Treba li se i njega riješiti? Što bi ostalo u muzejima nakon čistke i gdje je zapravo granica toga što može, a što ne može proći? Hitler je svojevremeno radio izložbu degenerične umjetnosti koju je odlučio izbaciti iz muzeja, a ono što je on skupljao pola muzeja ne bi ni uzelo jer je većinom u pitanju bio kič.

Na početku razgovora rekli ste da se trenutno bavite organizacijom putujuće međunarodne izložbe plakata o toleranciji. Kako napreduje projekt?

Ideja o izložbi rodila se na Festivalu tolerancije u Ljubljani prije nekog vremena, s namjerom da najznačajniji dizajneri iz raznih krajeva svijeta izrade svatko svoj plakat na temu tolerancije. Zasad sam skupio oko 70 plakata, a za godinu, godinu i pol vjerujem da ću doći do brojke od 150. Zastupljeni su autori sa svih kontinenata osim, zasad, igrom slučaja Australije. Izložba je proputovala dvadesetak zemalja i ono što je najljepše jest to što se plakati izlažu vani, tako da ih mogu vidjeti i ljudi koji inače ne posjećuju galerije i muzeje. Trenutno se prikazuju u Ljubljani, za tjedan dana će u Budimpešti, prije dva tjedna zatvorili smo izložbu u Cape Townu, a dok s vama razgovaram, pregovaram o tome da se postavi i u Dubaiju. Za dva mjeseca ćemo, nadam se, i u Hrvatsku.

PRVI KVADRAT IZDVAJA

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 21

Prikaži sve
  • prvagora1

    19.03.2018 11:21

    sva sreća da su u vrijeme i mirkove a i moje mladosti vrijedili neki drugi kriteriji, da se mogao relativno slobodno razvijati u skladu s vlastitom pameću i estetikom, i da je to radio izvanredno d...

  • sunčano jutro

    19.03.2018 17:42

    Kažeš Mirko Ilić je neki umjetnik koji se šlepa na autoricu fotografije pod nazivom Pičkin dim? Proleti malo internetom i prouči tko je i što je Mirko Ilić. Manje ćeš se sramotiti.

  • ptica rugalica

    19.03.2018 10:38 4 odgovora

    Želio sam napasti izdvojeno u nalovu "Stvar je u tome što cijela Hrvatska upotrebljava taj i...

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi